Legenda glasi da je nekoć u Dubrovačkoj Republici za vrijeme južine vladajućima bilo zabranjeno donositi važne odluke, a i da se na počinjene zločine gledalo blagonaklonije. Taj jedinstveni fenomen ovjekovječen je u književnosti, o njemu su spjevane pjesme, a sada dobio i svoj film. "Južina", crnohumorna komedija redatelja Ante Marina, nije tipičan hrvatski film. Omnibus koji se gotovo u cijelosti zbiva u jednoj splitskoj zgradi, broji čak 26 različitih likova koje su maestralno utjelovili neki od naših najvećih glumaca i glumica današnjice. Ove subote igra i na Cinehillu, a još je možete pogledati i u kinima diljem Hrvatske.
Kako vi objašnjavate to neuračunljivo stanje uma na južini i na koji način je ona ukomponirana u filmsku priču?
Jugo je topao i vlažan vjetar koji kao i sve oko nas u prirodi utječe na naše raspoloženje i mentalno stanje. I još je pozicija Jadrana taman otvorena prema jugoistoku odakle puše, pa povučemo još više vjetra. E sad, kako koga pogodi, jugo u Komiži, Splitu i na Rabu nije isto. Meni napuni sinuse, a isto malo i unervozi, pa izbjegavam odluke, kao nekad Dubrovčani. Budući da je posao redatelja donošenje odluka, srećom, dok smo snimali "Južinu", južine je bilo samo jedan dan. Ona meteorološki gotovo nikako nije uklopljena u filmsku priču, jer i čekanje i lažiranje kiše koštaju. A i nismo htjeli da se sve vrti oko toga, ne interesiraju nas likovi koji gledaju kišu kroz prozor. Ideja južine u ovom filmu primarno se odnosi na strukturu, penjemo se kat po kat i zavlačimo u prostore različitih ljudi. Sve je malo poremećeno, zbrkano i nervozno, a na kraju eskalira. Ideja "južinaste" strukture primarno je scenaristička, a nastavit će se u "Buri" koja će biti čista i direktna, te "Bonaci" u kojoj ćemo sve smiriti. Ni u idućim nastavcima nemamo namjeru ovisiti o prognozi, ako je kiša, kiša je. A i u "Južini "je jedini vjetar koji se spominje zapravo bura.
Kako je uopće sve krenulo? Otkud početna inspiracija i impuls za stvaranje ovog filma?
Zanimaju me filmovi kompleksnije, pogotovo mozaične strukture, ni sam ne znam zašto, valjda su mi izazovni. Diplomirao sam filmsku dramaturgiju na tu temu i interes me još drži, pa bi moglo bit još zapetljanih filmova. Producent Bojan Kanjera je htio da nešto radimo zajedno, ja sam pitao može li nešto u splitskom portunu, on je rekao može. I eto mu sad portun. Brzo je to preraslo u tri filma, volim ga ja zakomplicirati. Ali ima nešto zanimljivo u toj izmjeni jugo/bura/bonaca što me onda povuklo da osmislim malo širu priču.
Jesu li sve sličnosti sa stvarnim događajima doista slučajne ili ste inspiraciju crpili iz nekih poznatih vam anegdota i osoba s kojima ste se susretali?
Ništa od ovoga nije stvarno ni inspirirano konkretnim ljudima i događajima, kod mene nema copy paste iz stvarnosti. Nisam ni odrastao u zgradi, a ono malo što sam živio po portunima je bilo više u Zagrebu nego u Splitu. Bavim se scenaristikom, pa kao i ostali kolegice i kolege, mogu pisati o kojoj god temi i u kojem god prostoru treba. Jasno da me snažnije vuklo raditi film u rodnom gradu, to je ipak moj dom i najbolje poznajem mentalitet i jezik jer sam i sam dio grada, ali ne bi mi bio problem ni pisati film koji se događa u Čakovcu. Oni su inače četiri dana zaredom puštali "Južinu" u kinu, zanima me kako je to prošlo.
Vaši likovi na neki način jesu splitski stereotipi, ali ne i karikature – koliko vam je zahtjevno bilo plesati na toj granici?
Tu je glumačka postava ključna, oni su svi igrali svoje likove iznimno realistično. Stvari koje se tim likovima događaju za njih su ozbiljne, to što im se mi smijemo, druga je stvar. I u tom pogledu, cijela postava je odradila odličan posao, od najmlađih Kate, Marina i Luci do najmanje mladih, a velikih Stojana i Snježe. Nekima je bilo teže, nekima lakše. Zdravko Vukelić je odličan primjer, on je glumeći Adriana imao jedan od težih glumačkih zadataka u filmu i u potpunosti je uspio. I lik kojeg glumi Paško Vukasović bi u pogrešnim rukama ispao karikatura, ali Paško ga igra brutalno realistično.
Ovo je, rekli ste, projekt koji je pisan u Splitu, o Splitu, snimljen u Splitu s ekipom iz Splita. Splitski je i sve do izbora muzike, odnosno spoja Tome Bebića i Grše koji se na neki iznenađujući način perfektno upotpunjuju. Kakav ih to zajednički duh spaja?
Toma Bebić je tu od početka, a nakon što je Grše pristao na pojavljivanje u filmu, počeli smo i implementirati njegove pjesme. I sve više i više to je funkcioniralo, pa tako sad Toma svira Tomi, a Grše Ronaldu. I tu je nastao taj neki zanimljiv kontrast starijeg i melankoličnog s novim i modernijim. Slično je i s navedenim likovima, Donat Zeko igra Tomu zadivljujućom mekoćom i nježnošću, a Stipe Jelaska je od Ronalda napravio jednog od najpamtljivijih naših filmskih likova.
I da, film je splitski, ali je to i dalje hrvatski film za hrvatsku publiku. "Južina" ima snažan lokalni pečat, ali imaju ga i "Fiume o morte" i "Mirotvorac", pa su i dalje filmovi koje treba gledati i koji su važni za sve nas, a ne samo Rijeku i Osijek. Split je ključan za "Južinu", ali je rezultat suradnje ekipe iz cijele Hrvatske, pa čak i preko granice, Slovenci i Srbi su također pomogli. Hvala još jednom svima koji su podržali ovu našu splitsku filmsku priču.
Iznenadilo me kada sam saznala da je "Južina" zapravo mikroproračunsko ostvarenje. Koji su vam bili najveći izazovi snimanja filma s više od 20 glumaca na tako malom budžetu?
A da, snimili smo dugometražni igrani film s petinom budžeta i to za 17 dana. Nije bilo lako, krpali smo se kako smo mogli. Scenografkinja Latica Zajmović doslovno je izmislila zgradu u zapuštenom prostoru, legendarna kostimografkinja Goranka Krpan se odvažila raditi u ovakvim uvjetima i spasila nas kad nitko drugi nije htio, a šminkerica Vesna Matulić je dala sve filmu, od vječnog dobrog raspoloženja do noža s početka filma. U konačnici budžet ni nije toliko važna informacija, publiku interesira samo dobar film, nadam se da smo u tome uspjeli. Manje smo morali biti kreativni, a više ekonomični. Snimamo prvu scenu sa Zekom i Matavuljem, vani nema kiše, kako sad? Ništa, snimaj sa suncem i doviđenja, gledat će ljudi njih dvojicu, a ne prozor. Na snimanju je sve pitanje vremena, oprema i ljudi koštaju. Od prve verzije scenarija smo govorili kako bi mu dobro došlo još 20 stranica da likovi i radnja malo "prodišu", a kad smo dobili mikrobudžet te priče su samo netragom nestale. Što bi bilo kad bi bilo sad više ne znači ništa, kada dobijemo pravi budžet, onda ćemo pokazati što možemo. A i valjda će biti bolja hrana.
Kako je teklo snimanje filma, pogotovo s obzirom na to da je riječ o vašem dugometražnom prvijencu, s tako širokom i šarolikom glumačkom ekipom?
Izviđač sam od malih nogu i iskustvo volonterskog rada s djecom i mladima puno mi je pomoglo u režiji. Nekad su mi u patroli bili Paula, Deni, Andrea, Luce, Vaniglia i Ema, sad su to Mijo, Dea, Nika, Slavena, Petra i Kate. I sve se svodi na pristojnu komunikaciju, međusobno poštovanje i dobre ljudske kvalitete, a i u konačnici, treba pustiti ljude da rade svoj posao, oni ga najbolje znaju. I povjerenje koje sam pružio ekipi višestruko se vratilo. TV zvijezda Mijo Kevo je sjajnim nastupom pokazao zašto ga treba više u filmovima, kazalištarci Andrea Mladinić i Mijo Jurišić su odlični u blago "sitcomastom" Dumanići segmentu, Nika Petrović i Slavena Verić "driblaju" na malom dijaloškom prostoru, a opet postupcima grade jake ženske likove. Pojačanja iz Srbije Ana Franić i Đole Marković savršeno su se uklopili. A Franka Jakovčevića i Katu Romac zapamtite ako već niste, guštam ih gledati na velikom platnu, u svojim ulogama su precizni i točni "u obrvu". I Grše je super, on je svoj dan odradio kao vrhunski glumački profesionalac.
Sjajno je što je jedan debitantski film otvorio Pulu. Slijedi li mu još putovanja po festivalima?
Da, bit ćemo na našim festivalima na Cinehillu, Braču, Vrboskoj i Rabu, ali igramo posvuda, od Kina Mediteran do Cinestara. Distributer Jučer i producent Bojan odlučili su pustiti film gdje god mogu i to mi se sviđa. Nema ekskluzivnosti, dali su ljudima svaku mogućnost da pogledaju film. I nadam se da će je publika iskoristiti. Iako, u Cinestaru se borimo protiv "Supermana", filma koji ima nekoliko tisuća puta veći budžet od našega. Nažalost, realnost je takva da će nas bez veće gledanosti maknuti i dati termin više "Supermanu". To tako ide, i s gledanošću, a i s financiranjem, ako ljudi gledaju "Supermana", dobiju "Supermana 2". Ako želimo nešto naše, onda to moramo nekako podržati. Inače će nas Superman zgaziti.
Nakon toga imali ste premijere u Splitu, Rijeci pa Zagrebu. Kako su publike u tim različitim gradovima reagirale na film?
Ma sjajno, kamo god da dođemo, ljudi super reagiraju. Ima onih kojima se film ne sviđa, to je normalno, ali većina je zadovoljna. Obišli smo nekoliko gradova i nadamo se da ćemo nastaviti putovati s filmom. Iako, užitak je gledati "Južinu" na prepunim Bačvicama, publika u Splitu najbolje čita i reagira na film. Drugdje po Hrvatskoj je to komedija, nama je to realistična crnohumorna drama.
Već ste najavili i svojevrsne nastavke “Južine” - “Buru” i “Bonacu”. Što nam o tome možete otkriti?
Nisu svojevrsni, to će bit baš pravi nastavci koji će pratiti likove i priču započete u "Južini". "Bura" će bit teška i razorna, srećom uslijediti će "Bonaca". One tri tarot karte iz "Južine" pružaju dobru sliku o tome kako će koji film izgledati. U svakom slučaju, tek smo počeli.
Otvori KEKS Pay
