Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 11
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Intervju s Maite Alberdi

Film o životu s Alzheimerom nominiran za Oscara priča je o istinskoj ljubavi i važnosti sjećanja

Foto: Jen Conoda
1/3
20.02.2024.
u 13:59

Čuveni čileanski novinar Augusto Gongora koji je razotkrivao Pinochetove zločine nije želio skrivati svoju borbu s bolešću, dopustivši redateljici Maite Alberdi da o njemu i njegovoj supruzi Paulini Urrutia snimi dirljiv i bolan film "Beskrajno sjećanje" koji je zaradio i nominaciju za Oscara za najbolji dokumentarac

U kategoriji najboljeg dugometražnog dokumentarnog filma za Oscar je nominiran film "Beskrajno sjećanje" redateljice Maite Alberdi. Ta čileanska autorica već je ranije zaradila nominaciju u istoj kategoriji, za sjajni film "Agent krtica", o penzioneru koji pokušava razotkriti navodno zlostavljanje u domu za starije, a ovog puta ponovno se uhvatila ukoštac s temom starenja. "Beskrajno sjećanje" tako nam priča dirljivu priču o jednom paru, Paulini Urrutiji i Augustu Gongori. U svom rodnom Čileu oboje su slavne ličnosti – Paulina je poznata glumica i bivša ministrica kulture, dok je Augusto novinar koji se otvoreno borio protiv Pinochetove diktature i medijske cenzure, svojim reportažama razotkrivajući istinu o tom brutalnom režimu. No vitalnom, inteligentnom i srčanom Augustu u šezdesetim je godinama dijagnosticirana Alzheimerova bolest.

A kada je Alberdi upoznala Paulinu i Augusta te im predložila da snime dokumentarac o njegovoj borbi s tom teškom bolešću, upravo je Augusto, koji je čitav život navikao provoditi pred kamerom i tada još gotovo sasvim lucidan, bio oduševljen tom idejom. Stoga su pustili Alberdi u svoj dom, dopustivši joj da prikaže najljepše, ali i najteže trenutke njihova života. Pa čak i kada je svijetom zavladala pandemija koronavirusa, a Alberdi i njezina filmska ekipa nisu ih mogli posjećivati, Paulina i Augusto odlučili su se snimati sami. Na početku snimanja Augusto je, unatoč tome što se ne može prisjetiti detalja poput koliko točno djece ima ili kada je upoznao Paulinu, djetinje vedar i veseo. Do kraja, gledamo kako se gubi u vlastitom umu, a preuzimaju ga strahovi, ljutnja i tjeskoba. Rezultat je nježan, intiman, ali i bolan dokumentarac o snazi ljubavi i uspomena koji svoj zlatni kipić itekako zaslužuje. S Maite Alberdi imali smo priliku razgovarati uoči hrvatske kinopremijere "Beskrajnog sjećanja" koja se održala prošlog tjedna u Dokukinu KIC.

Moram priznati da gotovo nikada ne plačem kada gledam filmove, ali gledajući "Beskrajno sjećanje", osjetila sam kako mi naviru suze.

Da, ovo je film koji izaziva snažne emocije, upravo tako sam se i ja osjećala gledajući ga prvi put nakon što smo ga završili. No za mene je taj film zapravo sretna priča. Govori o jednom sretnom i ispunjenom životu i jednoj prekrasnoj, pravoj ljubavi. Svi ćemo se jednog dana susresti s bolešću i patnjom – mislim da je to jednostavno dio života. Ovo nije film o tome što zaboravljamo, ili tome što Augusto zaboravlja. To je film o onome čega se uvijek sjećamo, a to su osjećaji, ljubav i bol. Oni su uvijek s nama. Augusto možda gubi racionalno sjećanje, ali to emotivno, beskrajno sjećanje ostaje. Željela bih da to vide i gledatelji.

Kako ste upoznali Paulinu i Augusta te o njima odlučili snimiti dokumentarac? Kako su oni reagirali na tu ideju?

Bila sam pozvana da održim predavanje na sveučilištu na kojem je radila i Paulina. Dok je ona govorila, primijetila sam Augusta u dvorani. U tom trenutku on je već imao Alzheimer, ali svejedno je bio tamo. Nije samo sjedio i patio kod kuće, skriven od pogleda, često su izlazili van zajedno i imali su odličan društveni život, bar do pandemije. Augusto je Paulinu pratio na posao, ona mu je bez ikakvog srama ili sustezanja dopuštala da sudjeluje, postavlja pitanja, pa i prekida je. Jednostavno su uživali u tome da su zajedno – bez obzira na sve. I zapravo je Augusto bio taj koji je jako želio da snimimo ovaj film. Nije imao problema s tim da druge pusti u svoj život i pokaže im svu svoju krhkost u takvoj situaciji. "Snimio sam toliko dokumentaraca, zašto ne bih snimio i ovaj", kazao je. Smatrao je važnim da se o toj temi govori i da se ne skriva.

Augusto i Paulina u svom domu
Foto: Restart

Za Paulinu i Augusta ste, ako se ne varam, znali i od ranije. Posebice je poznat bio Augusto zbog svog hrabrog angažmana tijekom Pinochetova režima. Kako biste objasnili našim čitateljima u Hrvatskoj Augustovo životno djelo, koje se također tiče koncepta sjećanja?

Tako je. Augusto Gongora bio je vrlo važan novinar tijekom diktature Augusta Pinocheta. Kada je sve službene medije preuzela vojska, on je bio dio ekipe Teleanalisis, nezavisne i tajne mreže čiji su novinari snimali reportaže kako bi prikazali što se doista događa u zemlji. Izlazili su na ulice, razgovarali s ljudima, a te snimke potajice distribuirali po cijelom Čileu. Tako da su zapravo jedine novinarske arhive koje imamo iz tog perioda diktature, a da nisu žestoko cenzurirane, snimili upravo on i ekipa novinara Teleanalisisa. Nakon što je uspostavljena demokracija, Augusto je nastavio s radom na Televisión Nacional de Chile kao voditelj, producent i scenarist.

Njegova misija bila je sačuvati svojevrsno povijesno sjećanje, stvoriti i ako treba životom obraniti tu arhivu istine. Čak i kada je zbog bolesti izgubio mnoga svoja sjećanja, nikada nije zaboravio neke stvari, poput događaja kada je njegova prijatelja i kolegu režim ubio. Ta bol i dalje je bila u njemu, sadržana u samom njegovom biću i tijelu. Kada smo započeli snimati ovaj film, naumili smo snimiti film o životu s Alzheimerom, a ne o Čileu. Ali njegov život i povijest naše zemlje toliko su isprepleteni. I Augustovo životno djelo, rad na očuvanju tog povijesnog sjećanja, a i ovaj film, zapravo govore o istoj stvari. Čak i kada racionalno sjećanje blijedi, jedna zemlja mora se suočiti sa svojom boli i sačuvati svoje povijesno sjećanje, ne smije ga se izbrisati. Kao što i sam Augusto u filmu kaže: "Vrlo je važno rekonstituirati sjećanje, a ne ostati usidren u povijesti. Jer rekonstituiranje sjećanja uvijek je čin koji zapravo predstavlja pogled u budućnost. To je uvijek pokušaj da sagledamo sami sebe, svoje probleme i svoje slabosti kako bi ih nadišli i mogli se s njima hrabro suočiti u budućnosti."

Paulina i redateljica Maite Alberdi
Foto: Jen Conoda

Augusto je, nažalost, preminuo 2023. godine. Je li vaša svjesna redateljska odluka bila ipak ne snimati njegove posljednje trenutke ili događaje nakon njegove smrti?

Uvijek sam govorila da želim biti s njima do samoga kraja. No što je to zapravo kraj? Prestanak snimanja bio je moja svjesna odluka. Snimali smo četiri i pol godine, i jedna od posljednjih scena u filmu jest ona kada Augusto govori kako "njega više nema". Nekoliko dana prije toga kazao nam je: "Ne želim više živjeti". Samo nekoliko godina ranije imao je sasvim drugačije mišljenje, čemu svjedoči i scena u filmu u kojoj na Paulinino pitanje odgovara kako unatoč svemu što mu se događa, on obožava život i žarko želi živjeti. Tako da smo, u tom trenutku kada smo osjetili da Augusto gubi svoj identitet, odlučili završiti film. Iako je Augusto do samog kraja pred kamerom bio vrlo opušten i prirodan, čak i u najtežim trenucima možete ga vidjeti kako gleda ravno u kameru, meni je jednostavno postalo nelagodno snimati tu situaciju. Međutim, bio je to na neki način organski, prirodan kraj filma. Nisam imala srca i nije imalo smisla dalje snimati njegovo propadanje.

Jeste li od početka planirali da se Paulina i sama prihvati kamere, ili je to bila pandemijska odluka?

Od početka smo imali malu snimateljsku ekipu, koju smo činili samo ja, direktor fotografije i snimatelj zvuka. Njih dvoje već su otprije poznavali Augusta i surađivali su s njim, tako da je mogao biti opušten. Međutim, odluka da se Paulina i Augusto snimaju sami, kod kuće, bila je ipak uzrokovana pandemijom. Lockdown je u Čileu trajao jako dugo, čak dvije godine tijekom kojih ih nismo mogli posjećivati i snimati pa smo im, u pokušaju da spasimo situaciju, odlučili poslati jednu kameru. Nisam čak ni planirala iskoristiti taj materijal u filmu, već samo ga koristiti u istraživačke svrhe, da vidim kako žive i što se događalo za to vrijeme dok se nismo mogli viđati. Pa i do samog kraja, Paulina nikada nije naučila pravilno koristiti kameru – kao što možete vidjeti i u filmu, sve njene snimke poprilično su izvan fokusa. No ispostavilo se da su upravo te snimke tako duboke, prekrasne i intimne i mnogo bolje od ičega što sam ja mogla snimiti. Daju filmu šarm i toplinu. Nije oklijevala upaliti kameru ni dok su zajedno bili, primjerice, u kupaonici ni u gluho doba noći, u dva ujutro, kada bi se Augusto odjednom unezvijeren probudio. Tako da nam je na koncu pandemija bila veliki blagoslov.

Paulina je tijekom pandemije sama snimala dijelove filma
Foto: Restart

Kao dokumentaristica, jeste li se emotivno povezali s Paulinom i Augustom tijekom tih vrlo intimnih snimanja u njihovom domu? Kako ste se osjećali?

Bilo je tu prekrasnih dana. Kad sam bila u društvu s njima ni na trenutak nisam se osjećala tužno, jer oni su jednostavno takav par i takvi ljudi, ne možete ne biti sretni u njihovoj blizini. S njima sam naučila da nema jednog puta, jednog načina da se bude u ljubavnoj vezi. No ove je teže, intimnije i bolnije situacije snimala sama Paulina, ja im nisam nazočila. Tako da vam mogu reći da je za mene najteži dio bio u montaži filma, kada sam gledala sve te snimke. Montaža sveg tog materijala bila je vrlo izazovan zadatak, jer morali smo pronaći način kako da taj film ne bude tek film o jednoj bolesti, već slojevita metafora o kolektivnom sjećanju. I kada smo uspjeli sklopiti tu sliku, prikaz jedne dvadesetpetogodišnje ljubavi, koja je jednaka sada kao što je bila i na svom početku, tada mi se slomilo srce.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije