Najprije Grga Protokol, a potom jednostavno Grga – legendarni je lik iz strip-karikature Ice Voljevice, jednog od najpoznatijih karikaturista nekadašnjeg Večernjeg lista. Grga, junak tog maestralnog stripa koji je svakodnevno komentirao aktualna zbivanja iz perspektive običnog čovjeka, ostao je duboko urezan u sjećanja dugogodišnjih Večernjakovih čitatelja. Mnogi su desetljećima započinjali čitanje Večernjeg lista upravo od posljednje stranice, na kojoj se nalazio tada iznimno popularni Grga.
Čak 12.830 nastavaka Grge objavljeno je u Večernjem listu od 1. siječnja 1962. do 30. studenoga 2000., a strip je izlazio neprekidno, iz dana u dan. No Grga se pojavljivao i ranije – najprije u tjedniku Kerempuh, gdje je izlazio od 16. ožujka 1950. do 10. srpnja 1955., a potom u Narodnom listu i Večernjem listu. U svim tim izdanjima Grga je kao stalna rubrika objavljen ukupno 15.230 puta.
Večernji i Grga bili su zapravo sinonimi, na spomen Grge znalo se da je riječ o Večernjem, a Večernji se čitao od posljednje stranice samo zbog Grge.
Dobroćudni Grga 50 je godina u Večernjaku bio alergičan na društvene parazite, na nemar, na neodgovornost, na špekulante i neradnike, na licemjere i pomodare, na sumnjive bogataše i birokrate. Sve nas je nasmijavao. Smijeh čitatelja bio je iskren jer je njihove misli pretakao u crtež, a vladajući su se smijali prilično kiselo jer javna kritika svih tih godina nije bila ni uobičajena, još manje dobrodošla.
U društvenom životu velikog dijela naše zemlje Grga je niz godina sličio "našem susjedu s istoga kata" u nekoj golemoj novogradskoj zgradi o kojem znamo samo dvije-tri površne sitnice: "Onaj poštenjačina, znaš...!" Uvjerili smo se, po nekoj njegovoj usputnoj opasci, da nas promatra iza rupice na svojim vratima; nezaobilazan je, blag, lukav, ali i pošten. Postao je slika i prilika naših neprilika.
A tko je, zapravo, bio Grga?
Nije pripadnik nekog određenog društvenog sloja. Ponekad je radnik, ponekad službenik – ovisno o tome iz kojeg društvenog sloja treba progovoriti. No uvijek je "zadnji u nizu". Kao što je na poštanskom šalteru, gdje se nepravda najlakše uočava upravo zbog nervoze i čekanja, gotovo uvijek posljednji u redu, tako i u društvu uvijek ima posljednju opasku. Grga je onaj koji dulje od drugih pamti naše početne parole, ideje i načela. Na sastanku nekadašnjeg socijalističkog radničkog savjeta ili lokalne zajednice, svojom naizgled naivnom, a nerijetko i promućurnom opaskom, ponekad postaje metom općeg ismijavanja, a ponekad upozorava na pojavu koja odudara od parola i proklamiranih načela.
Nije bilo javne osobe koja je, javno, promijenila više lica, zanimanja i uloga od Grge.
Bio je sve –- od predsjednika kućnog savjeta u doba kad nije bilo novca za održavanje zgrada, preko nogometnog suca u doba najžešćih okršaja na igralištima, do "običnog malog" čovjeka koji ljetuje na terasi svoje kuće s nogama u lavoru.
Ideja skrivena u njegovu oblačiću dolazila je k nama iz najrazličitijih društvenih slojeva, uvijek obilježena postupcima koji su za njih karakteristični. Upravo ta doza ironije daje priči političku i društvenu dimenziju.
Grga se doima kao osamljeni vitez-prvoborac koji se pokušava snaći u svijetu što se oko njega neprestano mijenja, uvjeren – i u to ne bez razloga – da su vrijednosti za koje se zalaže duboko ukorijenjene u temeljima društva. U svojoj težnji za bolje uređenim životom, ali i zbog svoje dudekovštine, upornosti ili naprosto spletom okolnosti, često se nađe u situacijama koje razotkrivaju raskorak između proklamiranih vrijednosti i stvarnosti. Zato Grga iz dana u dan mora igrati svoju ulogu bucmastoga Don Kihota. Pred nama je tako živio gotovo kao u izlogu, u kojem smo rado zastajali kako bismo promatrali mijene našeg javnog i privatnog života, ali i novosti na tržištu društvenih odnosa.
On je bio ona podsvjesna, možda čak i zaboravljena ideja koja je postojala u pozadini svih društvenih slojeva i svakog pojedinca, mjesto na kojem se ono što smo proklamirali susreće s našom svakodnevicom, gdje se provjerava i gdje postaju vidljive razlike između riječi i stvarnosti. S druge strane, kada se na pozornici političkog, gospodarskog i javnog života velikom brzinom smjenjuju slike, akteri i događaji koji nas uzbuđuju, ljute ili uznemiruju, s novinske rotacije silazi Grga, noseći u svom oblačiću odgovor cijele nacije. Zbog toga često djeluje, i mora djelovati, kao svojevrsno smirenje: preuzima na sebe ulogu onoga koji će odrediti našu mjeru ljutnje ili ravnodušnosti.
Teme poput energetike, dugotrajne prisutnosti pojedinih političkih aktera, iseljavanja, obespravljenih radnika, nezaposlenosti, poskupljenja, turizma, umirovljeničkog standarda i zagrebačkih urbanih problema pokazuju zapanjujuće sličnosti između socijalističkog razdoblja i novije hrvatske države. Toliko su neke od tih tema ostale nepromijenjene da je ponekad teško pouzdano odrediti je li pojedini Grga nastao u jugoslavenskom kontekstu ili nakon Domovinskog rata.
Od prve pojave Grge Ico Voljevica oblikuje prepoznatljiv likovni koncept, utemeljen na jednostavnosti izraza i jasnoći poruke. Za razliku od kolega koji su se razmahivali karikaturističkim metaforama, Voljevica se odlučio za suprotan pristup: stvorio je prepoznatljiv lik zdepastog, kratkovidnog birokrata, koji je postao grafički nositelj svih autorovih poruka. S vremenom se Grga preobrazio u građansku figuru socijalističkog podrijetla – od birokrata je postao mali čovjek, a potom i žrtva birokracije. Nisu to više bili samo konkretni službenici s crnim navlakama na laktovima, nego i sve nesavršenosti sustava. Sve dok kritika nije dotaknula samu ideju sustava, koja je, dakako, ostajala savršena. Sve do trenutka kada su ga njegove vlastite birokratske nesavršenosti počele izjedati poput raka. Tipična manihejska priča, bliska autorovu svjetonazoru: s jedne strane ideal, a s druge sve ono što ga u svakodnevnom životu iznevjerava.
Od središnjeg lika i njegovih sugovornika do prostora u kojem se nalaze, svi su elementi reducirani stilizacijom koja vidljivu stvarnost svodi na njezine osnovne značajke. Takva likovna jednostavnost na simboličkoj razini omogućuje neposrednu čitljivost, ali i identifikaciju čitatelja s Grginim reakcijama na društvena i politička zbivanja vremena.
Grgino je lice oblikovano jednostavnije od ostalih lica na Voljevičinim crtežima. U ranim se fazama doima mlađim i manje zaokruženim nego u kasnijim godinama objavljivanja. Ubrzo poprima prepoznatljive značajke: veliki okrugli nos, male, ali izražajne oči, dvije tamne crtice koje označavaju obrve, jednostavne okrugle naočale koje naglašavaju pogled te krajnje reducirana usta, najčešće prikazana kao jedna crta čiji položaj upućuje na Grgino raspoloženje. To je lice desetljećima izražavalo širok raspon emocionalnih stanja, premda se tijekom više od pola stoljeća tek neznatno mijenjalo. Grga je najčešće prikazan kao dobroćudno naivan, simpatičan, druželjubiv i lapidarno duhovit lik, ali se pojavljuje i kao iznenađen, ustrašen, strog ili bijesan promatrač svakodnevice. Znatna je količina Voljevičinih crteža i danas razumljiva, pa čak i aktualna, jer je autor svoj humor temeljio na humanističkim načelima koja nadilaze pojedina povijesna razdoblja i ideološke okvire.
Voljevica je Grgu u početku zamislio kao jednostavnu strip-pasicu sastavljenu od četiri kadra, no forma se ubrzo počela mijenjati: Grga se pojavljivao u dva ili tri kadra, a često i kao jedan izduženi crtež. Valja pritom istaknuti koliko je njegov lik bio promišljeno i gotovo savršeno dizajniran. Uspjeh rubrike nije počivao samo na aktualnosti i duhovitosti poruke, nego i na izvrsnoj stilizaciji te Voljevičinu preciznom i prepoznatljivom crtačkom rukopisu. S vremenom su i same poruke postajale sve jednostavnije, svedene na nekoliko riječi, pogled ili gestu. Između autora i čitatelja tako se postupno uspostavio gotovo savršen oblik sporazumijevanja – čitatelju je često bio dovoljan tek jedan pogled na Grgu da razumije što mu Voljevica želi reći.
Politička karikatura, koja djeluje kao kritika, upozorenje ili olakšanje naše svakodnevice, neprekidno je bila prisutna u našem društvu: čavrljala je s nama uz prve jutarnje uredske kave i prepričavanja o provedenom vikendu, dudekovski se naivno cerekala preko nečijeg ramena u tramvajskoj gužvi te približavala velike i male događaje koji nas okružuju.
Politička karikatura – a Grga je, nedvojbeno, bio upravo to – s vremenom bi postala puki ventil narodnog oduška. Opasnost je u tome da neslano, gotovo nevino smiješno karikiranje svijeta koji nas okružuje potisne angažiranost, po onom rimskom ključu "kruha i igara". Politička karikatura često nas smijehom pokušava "spasiti" od naših prilika i neprilika, odvesti nas u zaborav, pritom zaboravljajući da se loše stanje – u obitelji, školi, poduzeću, lokalnoj zajednici i društvu — mora mijenjati. Upozorava na pojave koje zajednica i društvo moraju mijenjati, svjestan da ih je, nažalost, smijehom najlakše prikriti. Ali, kao što ni mi nismo uvijek jednako ljutiti ni uvijek jednako spremni "skočiti" na nepravdu, neodgovornost ili nestašicu mesa, tako ni Grga nije uvijek usmjeren samo na angažman, bespoštednu kritiku ili ogorčenje. Tada bi, uostalom, pojeo sam sebe.
U karikaturama o Grgi Voljevica se klonio svega nelagodnog, njegovu rubriku mimoišle su mnoge olovne i prijelomne godine. Grgin lik godinama je nosio kolumnu, a onda je kolumna počela nositi njega.
Mlada demokracija, pak, nažalost je imala manje živaca i još manje smisla za humor, pa je Grga krajem studenog 2000. najprije marginaliziran i prebačen na pretposljednju stranicu, a potom je i trajno otišao iz lista koji je oblikovao. Naše su prilike i neprilike ostale bez komentara koji se najlakše shvaća; crteža u jutarnjem izdanju koji velike svjetske sukobe svodi na istu ravninu s automobilskom gužvom u Zagrebu ili s nestašicom svinjetine i time nam omogući, u prosjeku, barem kakvo-takvo snalaženje u sveopćoj zbrci događaja i vijesti.
Grga je u potpunosti definirao Voljevicu kao umjetnika. Kao argument da je i mimo Grge bio vrstan karikaturist, dovoljno je spomenuti Grand prix koji je osvojio 1974. u Montrealu – nagradu koja je, u konkurenciji nekoliko tisuća karikaturista iz cijeloga svijeta, teoretski bila gotovo nedostižna. A Voljevica ju je osvojio.
Ismet Ico Voljevica rođen je 1922. u Mostaru, gimnaziju je završio u Sarajevu, a potom se trajno nastanio u Zagrebu, gdje je studirao arhitekturu. Preminuo je 2008. godine u Zagrebu. Poput Ota Reisingera, zaslužuje istaknuto mjesto u povijesti hrvatske karikature.
Otvori KEKS Pay
