Zid. Veliki zid koji nam se prijeteći približava. Zid s kojim se hrva čovjek ruku raširenih poput raspetog Krista. Zid pod kojim najslabiji sin čovječji umire, poput Isusa skinutog s križa, ali bez majke da mu zagrli tijelo.
Pa onda ljudi snimljeni u kukuruzu. Izbjeglice ljudskih i božanskih lica. Stvarni. Glumci bez glasa, mehaničke lutke i miševi pod nogama Meštra svih hulja koji pleše i gazi.
Zbor koji pjeva Lacrimosu, orkestar koji svira raznorodnu glazbu Enza Avitabilea. A onda zaigrana intermeca, djetinjaste parafraze diskošlagera. Jesus Christ Superstar za kraj.
Integrativna umjetnost
Suvremena opera? Da, baš koliko i drama ili ples. Umjetnost koju stvara Pippo Delbono izmiče konvencijama i klasifikacijama. Takvo je i njegovo "Evanđelje", multimedijski projekt u nastajanju, prvi koji je Pippo Delbono napravio spajajući svoju trupu s nekom drugom kazališnom institucijom. Čast je pripala glumcima, Zboru i Orkestru zagrebačkog HNK, u kojem je u petak praizvedeno Delbonovo "Evanđelje".
Intendantica Dubravka Vrgoč i ravnatelj Drame Ivica Buljan u programskoj su knjižici vrlo točno opisali što i kako radi Pippo Delbono. Nakon što su ga već nekoliko puta predstavljali publici Festivala svjetskog kazališta, pomislili su da je dobra ideja ući s njim u koprodukciju, izložiti vlastite glumce njegovim metodama, dovesti ga pred publiku koja ga već poznaje i voli.
Delbono nudi i traži emocije. Njegova je predstava krajnje osobna. Jedini koji govori jest on. Tekst je ili njegov ili novozavjetni. Tako i reakcije mogu biti samo osobne. Jedan je glas iz publike na kraju sablažnjeno zavapio "sramotaaaa!". Drugi je bio još osobniji, dobacivši talijanskom autoru, snimatelju, redatelju i glumcu "vaffanculo!".
"Zaista? Zar to nije malo previše?", odgovorio je Delbono s pozornice, pomalo rastuženo.
Ipak ne znajući kamo je došao, Delbono je, svako malo paleći svjetla u gledalištu, pokušavao što izravnije komunicirati s publikom, izazvati emocije. Ono "vaffanculo" bilo je najneposrednije što je dobio.
Dopustio si je primijetiti kako nikada nije nastupao u "ozbiljnijem" kazalištu, pred "ozbiljnijom" publikom. Pljesak je bio pristojno dug. Samo bez velikog oduševljenja, molim.
Ali, oduševljavanje publike i nije svrha Delbonova kazališta. Njegova magija snažnih neverbalnih slika, baš kao i Evanđelje samo, traži oči koje vide, uši koje čuju, srca koja osjećaju.
Brutalna agresija njegov je alat jednako kao i nježnost suosjećanja. Jedina riječ koju smo mogli čuti i upamtiti od Nine Violić, Alme Price, Franje Kuhara, Vlaste Ramljak, Mirte Zečević i ostalih glumaca HNK bio je uzvik "Baraba!" kao demokratski odgovor na vječno Pilatovo pitanje.
Nesvakidašnje iskustvo
Ali, naši glumci zato prolaze kroz nesvakidašnje iskustvo udruženi s jedinstvenim glumačkim i ljudskim pojavama Delbonove trupe, kao što su Bobo, Gianluca Ballare i Nelson Lariccia.
I pamtit će se pjesma, sevdalinka "Što te nema" kao bolna i potresna naricaljka Zrinke Cvitešić.
Osobni dojam? U ružnom i zlom vremenu Pippo Delbono postavlja najvažnija pitanja, upire u najbolnije rane i tješi svojom evanđeoskom naivnošću. Umjetnik je to velike energije i čovjek još većeg srca, na pravom mjestu. Njegovo i Isusovo Evanđelje nije za svakoga, ponajmanje za one koji misle da ga poznaju i razumiju. Ili možda upravo za njih. *
Majke ti mile, zar je ovaj nediplomirani Pofuk, dakle sa svjedodzbom srednje skole, postao strucnjak i za suvremeni teatar?! Ili je samo pronasao novu gazdaricu kojoj ce glumiti poslusnu pudlicu, pa pise pripremljene tekstove?! Jad od drzave i novina. Ovdjeje svatko, bez licence, moze raditi sto god pozeli. Ocekujem gospodina Pofuka, za godinu dana, kao plasticnog kirurga. Vjerojatno ce, ako pomisli da bi mu i to dobro islo, pronaci ili oformiti kakvu ordinaciju. Bljak!