Zagrebačko kazalište mladih s velikim je uspjehom završilo 2015. godinu. Ne samo da je njihov Kristofor Kolumbo osvojio Nagradu publike portala Teatar.hr za najbolju predstavu u cjelini, a Rene Medvešek za režiju te predstave Nagradu hrvatskog glumišta te Tanja Lacko Nagradu hrvatskog glumišta za uistinu sjajnu scenografiju, već su u ovu godinu zakoračili na najbolji mogući način. Naime, sa starom su se godinom oprostili premijerom Čarobnog brijega Thomasa Manna, u režiji Janusza Kice, i na premijeri 30. siječnja pokazali da u 2016. ulaze s novom hit predstavom, ali i pomlađenim glumačkim ansamblom u kojem su uspjeli okupiti najbolje i najkreativnije od glumačkih snaga na kojima počiva teatarska (ali i filmska) budućnost Hrvatske. Krivac za sve ravnateljica je ZKM-a Snježana Abramović Milković, koja je upravljanje ovim kazalištem preuzela 10. prosinca 2014. godine te joj nakon prve godine mandata preostaje tek da zadovoljno trlja ruke.
Mannov Čarobni brijeg na kraju 2015. i koprodukcija s Hotelom Bulić na početku 2016., s time da je ta nadolazeća premijera djelo hrvatske autorice. Je li to i simbolična tema kojom završavate svoju prvu godinu na čelu ovog kazališta?
Pa raspon tema nije slučajan kao što nije slučajno da je ZKM otvoren koprodukcijama izvaninstitucionalne scene kao što je Hotel Bulić, Montažstroj ili umjetnička organizacija SKROZ. Naime, ZKM ima jak glumački ansambl i prioritet je dobar repertoar uz jaka redateljska imena koja će biti izazov glumačkom ansamblu i koja će ih motivirati. Zato je postavljanje klasika na suvremen način smjer koji ćemo i ubuduće njegovati. Htjela bih u ZKM dovesti velika inozemna redateljska imena, redatelje koji bi prvi put radili u Hrvatskoj. No, redatelji moraju osjetiti ansambl jer tako nastaju dobre predstave. ZKM-ov ansambl u vrhunskoj je izvođačkoj formi i spreman za najzahtjevnije redatelje. Važan dio programskih smjernica također su i praizvedbe hrvatskih suvremenih tekstova, njegovanje autorskog, odnosno redateljskog teatra, ali i suradnja s izvaninstitucionalnom scenom. Važno je reći da ZKM nije klasično dramsko, već progresivno kazalište koje je otvoreno prema novim trendovima. Jako sam zadovoljna prošlom godinom, bila je izuzetno radna, ali i uspješna, ZKM je postavio odlične naslove poput #radninaslovantigona Renate Carole Gatice, koja je osvojila Nagradu za najbolju režiju na Gavellinim večerima, praizvedbe (Pret)posljednje Pande ili statike Dine Pešuta u režiji Saše Božića, Drakule Andraša Urbana, Hinkemanna u režiji Igora Vuka Torbice i na kraju Čarobnog brijega Tomasa Manna u režiji Janusza Kice. Povećali smo broj gostovanja i izvodili predstave na festivalima poput Wiener festwochena u Beču, NET festivala u Moskvi, ali i Sterijina pozorja u Novom Sadu. Vizualno smo rebrendirali kazalište, prisutni smo intenzivno na društvenim mrežama i imamo kreativnu atmosferu u kazalištu. ZKM se još jedanput dokazao kao progresivno i zanimljivo kazalište.
Kada ste dolazili na mjesto ravnateljice ZKM-a, što vam je bilo najvažnije?
Razviti razumijevanje sa suradnicima i timski način rada te, naravno, brzo upoznati mehanizam rada kuće. Trebalo je dovršiti projekte koji su bili započeti, ispoštovati dogovore koji su postignuti prije mog dolaska jer korektnost u radu štiti ugled kuće. Prvih šest mjeseci uvijek je najteže dok se do kraja ne svladaju svi detalji. Ravnateljski posao, po meni, nije statusni simbol, već velik i ozbiljan rad i trud.
Od čega ste najviše strahovali?
Nisam strahovala, ali u početku sam osjećala golemo opterećenje zbog nove odgovornosti koju sam preuzela. Ja sam se do tada, kao umjetnica, morala baviti i produkcijom i organizacijom, ugovaranjem gostovanja i inozemnim suradnjama te kreacijom, znala sam što je to odgovornost, ali isto tako što to znači kada nikad ne zatvoriš vrata ureda. Tako je i s ravnateljskim poslom, ne možeš se isključiti i reći moje radno vrijeme je završilo.
Zatekli ste sjajan glumački ansambl, ali uspjeli ste mu dodati i vrijednost kakva je Rakan Rushaidat. Uz to uspjeli ste i pomladiti ansambl. U čemu je tajna kada sva ostala kazališta govore da nema novog zapošljavanja i kako im, primjerice, glumice od četrdesetak godina glume vile i princeze?
Tajna je samo u otvorenosti prema mladim glumačkim snagama i prema kolegama s izvaninstitucionalne scene. Nisam samo ja otvorena prema novim glumačkim imenima, već i ansambl ZKM-a koji je raspoložen i strpljiv u radu s mladim glumcima. Aktivirala sam mogućnost korištenja poticaja za stručno osposobljavanje mladih glumaca, ali i mimo toga, nikad mi nije žao investirati u mlade umjetnike. Osim toga, danas je jako važno otvoriti vrata institucija samostalnim i nezaposlenim umjetnicima, dati im šansu za rad i kreaciju. Nije dobro da kazališta budu zatvoren sustav koji nikoga ne propušta jer nema dovoljno novca. Takvi sustavi brzo postanu monotoni i neinspirativni. Stoga s ponosom mogu reći da smo prošle godine dobili pojačanja: Rakana Rushaidata, Dadu Ćosića, Hrvojku Begović, Natašu Dangubić, ali i stalne suradnike: Miju Biondić, Adrijana Pezdirca, Anđelu Ramljak, Milicu Manojlović, Mariju Šegvić, Dajanu Čuljak.
Kolika je olakšica početi raditi u sredini koja je financijski sređena? Naime, za razliku od nekih drugih ravnatelja koji su preuzeli kazališne kuće u ozbiljnim financijskim problemima, vi ste došli u kazališnu kuću za kojom se ne povlače dugovi... I koliko je ta financijska stabilnost uvjet da se kreativno razmašete?
Sigurno da je lakše kada niste u dugovima, ali kazališni je mehanizam velik i kao takav stalno se mora i samofinancirati. Ulaganja u samu zgradu i opremu konstantna su i većim dijelom samofinancirana. S novcem treba oprezno i razumno, a financijska se stabilnost ne podrazumijeva, već je treba održati pametnim poslovanjem. Najvažniji je dobar balans, dakle ne zakidati program štednjom, a opet stalno kontrolirati troškove i ulaganja te, naravno, angažirati se dovoljno oko dodatnih izvora financiranja. Ja dolazim s izvaninstitucionalne scene i navikla sam se dvaput okrenuti i tražiti opravdanje za svaku kunu.
Postoje li suradnici s kojima žarko želite raditi, bilo da je riječ o glumcima ili redateljima, a koji tek dolaze u ZKM?
Nikog ne mogu posebno istaknuti, ali divno je imati mogućnost pozivati talentirane redatelje i surađivati sa značajnim europskim institucijama. Trenutačno smo pred premijernom izvedbom Živjet ćemo bolje Maje Hrgović u režiji Senke Bulić, a u veljači izlazimo s Crnom knjigom Boruta Šeparovića u koprodukciji s Montažstrojem.
Planovi za 2016. predviđaju dosta premijera, tempo je žestok. Imali li ZKM snage i novca za to?
Trenutačno razvijam vlastiti repertoar pa, ako intenzivnije radimo, to je potpuno normalno. Svi su glumci u ansamblu zaposleni i to mi je jako važno. Neki su premijerni naslovi koprodukcijski, dakle ulaganja su zajednička, a neke premijerne izvedbe bit će tehničke koprodukcije. Na primjer, dugogodišnja praksa u ZKM-u je tehnička koprodukcija sa subjektima plesne scene.
Krajem siječnja iz Osijeka na scenu ZKM-a (konačno!) stiže nagrađivani Unterstadt , nastao po romanu Ivane Šojat. Hoćemo li i ubuduće imati priliku vidjeti ono najbolje što se radi u Hrvatskoj, ali i šire od toga?
Da, želja mi je predstaviti regionalna i europska kazališta te ojačati program koji smo zadržali pod nazivom Ciklus europskog kazališta, ali strana će gostovanja, naravno, ovisiti i o budžetu. No, već u veljači stiže nam predstava Romeo i Julija u režiji Mikija Manojlovića. Osim toga trudit ću se prezentirati zanimljive predstave hrvatskih kazališta poput Unterstata osječkog HNK, jer i samoj mi je nevjerojatno da Unterstat dosad nije prikazan u Zagrebu, a interes publike je golem.
