"Kad bi drveće hodalo, šuma bi pobjegla s brda..." - stihovi su to koji su, poput čarobnoga ključa, otključali vrata mašte generacijama djece, a njihov tvorac, Grigor Vitez, ostaje neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti. Povodom obljetnice njegova rođenja, na današnji se dan prisjećamo lika i djela ovog iznimnog pjesnika te začetnika moderne hrvatske dječje književnosti, čije pjesme i danas odjekuju vedrinom, humorom i ljubavlju.
Vitezovo djetinjstvo, provedeno u slavonskom selu Kosovac, nedaleko Okučana, bilo je presudno za njegovo stvaralaštvo. Rođen je 15. veljače 1911. godine u obitelji Ane i Teodora Viteza, a njegovo neobično prezime potječe od pretka Alavanje, koji je od Marije Terezije dobio počasni naslov viteza. Vitez je odrastao okružen prirodom i zvukovima Psunja, a upravo su ti prizori i zvukovi slavonskog krajolika, gdje je kao dječak najviše volio čuvati vinograd, postali neiscrpan izvor inspiracije za njegove pjesme.
Nakon osnovne škole u Okučanima i gimnazije u Novoj Gradiški, Vitez je završio Učiteljsku školu u Pakracu, a put ga je vodio kroz razna mjesta Slavonije, Podravine i Bosne, gdje je radio kao učitelj, a naposljetku je u Voćinu upoznao svoju buduću suprugu Elizabetu Perlik, s kojom je 1940. godine dobio kćer Olgu. Početak Drugog svjetskog rata donio je Vitezu premještaj u Gornji Vakuf, a zatim u Golince, odakle se s obitelji pridružio partizanima, vodeći učiteljske tečajeve i pripremajući buduće učitelje za rad u oslobođenoj zemlji.
Poslijeratni period označio je procvat Vitezovog književnog stvaralaštva. Radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, a zatim kao urednik u izdavačkoj kući Mladost, gdje je pokrenuo kultne biblioteke za djecu "Vjeverica" i "Jelen", u kojima je objavljeno oko 500 naslova. Njegov angažman u promicanju književnosti i poticanju čitanja bio je neizmjeran – bio je tajnik Društva književnika Hrvatske, surađivao je s brojnim časopisima za djecu, a redovito je objavljivao i u časopisu Radost.
Iako je pisao i poeziju za odrasle, Grigor Vitez je punu afirmaciju postigao upravo dječjom poezijom. Njegove pjesme odlikuju se jednostavnošću, neposrednošću, lirizmom i bogatstvom izraza, a inspiraciju je često pronalazio u tradiciji usmene narodne poezije. Teme i motivi uglavnom su vezani uz djetinjstvo, prirodu i igru, a njegove najpoznatije zbirke pjesama za djecu su "Prepelica", "Sto vukova", "Kad bi drveće hodalo", "Iza brda plava", "Hvatajte lopova", "Gdje priče rastu" i posthumno objavljena "Igra se nastavlja". Napisao je i brojne slikovnice, bajke, priče i igrokaze.
Jedan od najneobičnijih i najomiljenijih likova hrvatske dječje književnosti, Antuntun, nastao je, prema predaji, iz stvarne zgode. Pjesma "Kako živi Antuntun" inspirirana je Antunom Tunom, koji je živio u Donjoj Kovačici i navodno izvrijeđao Grigora Viteza tijekom sakupljanja žita u ime Komunističke partije. Vitez mu je - umjesto osvete - posvetio pjesmu, stvorivši tako nezaboravan lik.
Početkom 1960-ih, Vitezovo zdravstveno stanje se pogoršalo zbog bolesti kralježnice. Iako prikovan za krevet, nastavio je stvarati, okružen knjigama i rukopisima, sve do svoje smrti 23. studenoga 1966. godine u Zagrebu,a pokopan je u rodnom Kosovcu.
U spomen na njegovo djelo, od 1967. godine, Savez društava "Naša djeca" Hrvatske dodjeljuje Nagradu "Grigor Vitez" za najbolja ostvarenja u dječjoj književnosti, a njegovo ime nose mnoge škole i vrtići diljem Hrvatske. Njegove pjesme prevedene su na gotovo sve europske jezike, a on sam prevodio je s ruskog, slovenskog i francuskog jezika. Grigor Vitez ostaje klasik hrvatske dječje književnosti, pjesnik čije stihove i danas rado čitaju i djeca i odrasli te trajno svjedočanstvo o snazi mašte, ljepoti jezika i važnosti djetinjstva.
Hvala za uljepšavano djetinjstvo.