Naslovnica Kultura Glazba

Cijeli je život ostao vjeran svojoj romantičnoj i slikovitoj Trešnjevki

Legendarni Zvonko Špišić umro je u osamdeset prvoj godini nakon teške bolesti. Uz Arsena Dedića i Hrvoja Hegedušića podizao je glazbene kriterije ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji
18. svibnja 2017. u 11:34 2 komentara 2413 prikaza
zvonko
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Sinonim za zagrebačku školu šansone, najzagrebačkiji glazbenik, nenadmašni autor šansona i popevki, dobri duh Trešnjevke i ustrajni čuvar zagrebačkog duha Zvonko Špišić umro je u osamdeset prvoj godini života u rodnom gradu. Uglazbljivao je pjesme pjesnika kao što su to Vesna Parun (Vrata ruža), Ivan Slamnig (Barbara), Milivoj Slaviček (Moj pas i ja) i osobito Drago Britvić (Zvona moga grada, Bicikl, Milioner, i Trešnjevačka balada, Grič vu suncu, Grič vu seni, Kockar)... Britvić i Špišić svakako su bili braća i po umjetnosti i po afinitetima, ali i po iznimnom talentu.

Zvonko Špišić U 81. GODINI Preminuo legendarni šansonijer Zvonko Špišić!
 

Među najvećim i najčešće izvođenim Špišićevim hitovima sasvim je sigurno “Suza za zagorske brege”, napisana na stihove Ane Bešenić, svojevrsna kajkavska himna čiji su stihovi iz dana u dan sve aktualniji. Zagrebački glazbeni, ali i literarni portret posljednjih desetljeća nezamisliv je bez pjesama u kojima Špišić potpisuje i tekst i glazbu kao što su to “Trešnjevački plac”, “Zagreb i ja”, “Zakaj volim Zagreb”, “Život moj”... Uza svoje prijatelje i kolege Arsena Dedića i Hrvoja Hegedušića, Špišić je presudno utjecao na dizanje kvalitete ne samo u hrvatskoj nego i u čitavoj jugoslavenskoj glazbenoj branši koja se upravo zbog ovih kantautora mogla mjeriti sa svojim francuskim ili talijanskim kolegama.

Album “Pjesme iz prizemnih ulica” koji je Špišić objavio 1970. godine, među ponajboljim je našim diskografskim izdanjima koja su afirmirala urbanu umjetničku glazbu i osviještenu simbiozu teksta, glazbe, aranžmana i interpretacije.
Zvonko Špišić rođen je u Zagrebu 26. veljače 1937. godine i cijeli je život proveo na Trešnjevci koju je temeljito opjevao. Glazbom se bavi od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća kada se kao pjevač natjecao u nekad popularnom Varijeteu, a profesionalna glazbena karijera počinje mu još 1958. godine. Što se glazbene naobrazbe tiče, Špišić je bio samouk. Zanimljivo, na uličnoj strani njegove kuće u današnjoj Ozaljskoj ulici na Trešnjevci nalazi se i popularni kafić “Bicikl”, spomen na veliki Špišićev hit u koji je rado zalazio kada mu je zdravlje to dopuštao.

Pjesme Zvonka Špišića koje su pjevali najpoznatiji hrvatski pjevači poput Vice Vukova, Gabi Novak, Radojke Šverko, Ane Štefok, Đuke Čaića, Višnje Korbar..., inspirirale su čak i srpskog pisca i prevoditelja Predraga Crnkovića da prije sedam godina napiše dobro prihvaćeni roman “Dobro jutro gospodine S”. Zvonko Špišić bio je i društveno angažirani intelektualac koji je u svakom trenutku promicao estradu kao ravnopravni dio kulturne ponude Zagreba i Hrvatske, u čemu je bio u korak sa zapadnim uzusima. Špišić je bio i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, saborski zastupnik, zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini... Nekoliko je godina vodio i Zagrebački festival pokušavajući mu vratiti staru slavu, pokrenuo je i Chansonfest koji je također znalački vodio jedno vrijeme...

Miso Kovac Ćakula s Mišom Vice, Arsen i ja odrasli smo u istoj ulici, mi Šibenčani smo najbolji
 

Za svoj skladateljski i kantautorski rad dobio je osamdesetak nagrada, među njima i Zlatnu notu zagrebačkog festivala, Zlatnu ružu Portoroža, Zlatnu kameliju na festivalu u Opatiji, uglednu nagradu Josip Štolcer Slavenski, nagradu na festivalu u poljskom Poznanju... Dobio je Porina za životno djelo i to iste godine kada i dirigent Nikša Bareza, ali i nagradu Status Hrvatske glazbene unije. Dobitnik je i visokih državnih odlikovanja.

Među najizvođenijim je i najnagrađivanijim skladateljima Zagrebačkog, Krapinskog, ali i Splitskog festivala za koji je napisao pjesme kao što su to “Šjora Perina”, “Konoba kod dva ferala”, “Plavi putevi”, “Zadnji trabakul”, “Adio mala”, “Zasvirat će jednom mandolina”..., pa su ga mnogi uspoređivali s Vlahom Paljetkom. Špišić je sudjelovao u brojnim televizijskim i radijskim emisijama, uvijek uglađen i dotjeran, slika i prilika pravog gospodina, uzor mnogim mladim pjevačima i glazbenicima. Od pjevanja se oprostio 1998. godine kada je u Lisinskom uz brojne kolege na pozornici obilježavao četrdesetu godišnjicu umjetničkog djelovanja. Tom je prigodom tadašnji ministar kulture Božo Biškupić rekao: “Vi ste gospodine Špišić progovarali svojim posebnim stilom, zarobivši zauvijek srca svih koji su se osjećali pravim Zagrepčanima. Slijedili ste tradiciju hrvatske urbane popijevke, ali i one koja govori o ljepotama zavičaja, i svojom ste glazbom, sentimentalnom i romantičnom u najljepšem smislu, oplemenili taj baštinjeni glazbeno-pjesnički oblik”.

 

 

Zbog bolesti, posljednjih godina Zvonko se Špišić iznimno rijetko pojavljivao u javnosti. Za rođendan ga je, kao što je to i red, u njegovu trešnjevačkom domu uobičajeno posjećivao gradonačelnik Milan Bandić sa suradnicima. Bio je Špišić susretljiv prema novinarima, ali i kritičan prema današnjem Zagrebu koji gubi svoj purgerski, topli, iako pomalo i opori duh. Novinarima je samozatajno znao govoriti, na svom zagrebačkom kajkavskom jeziku “Napisal sam sve pjesme koje sam htel i naslikal sve slike koje sam htel. Kaj bum sad gnjavil...”.

Iza Špišića ostat će na stotine pjesama, ali i njegova proživljena interpretacija Britvićevih stihova iz “Trešnjevačke balade”:
“Jer život se ipak ne živi iz publike, on živi u srcu te čudne republike, od krpenih pajaca, streljane iza placa, do trešnjevačkog kina i njegovih fakina, od sindikata ZET-a i gigantskih turbina, do besposlenih suza od rakije i vina, od uličnih pjevača do krovopokrivača, u hiljadama priča je hiljade sudbina... I treba biti ispod podvožnjaka, kad prođu svjetla jutarnjeg vlaka, sa jednom željom ostavljenom za nas, da bude sutra bolje nego danas”.

Goran Bregović MUZE IZ SLAVNIH PJESAMA Pjesmu “Selma” Vlade Dijaka Selma Borić prvi je put čula na koncertu Bijelog dugmeta Matija Dedić Matija Dedić Arsenu se nije sviđao jazz, ali bio je sretan što vježbam deset sati na dan 20.09.2014., Sibenik - Koncert Arsena, Gabi i Matije Dedic, povodom blagdana sv. Mihovila odrzali koncert na tvrdjavi sv. Mihovila. Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL Emotivan oproštaj Sin i zet posvetili pjesme Arsenu
sas
PREVENTIVA
Liječnik savjetuje: U ovim situacijama je potrebno tražiti drugo mišljenje stručnjaka

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar istovari
    istovari:

    Tko je dostojna zamjena za Špišića?....Nema je kao što je nema ni za Arsena....

  • Avatar braco1954
    braco1954:

    živio si za zagreb i umro si za zagreb za svoju trešnjevku hvala ti na svemu i neka ti je laka zemlja