Već nekoliko godina zaredom uvijek prije ZagrebDoxa konstatiramo rast zanimanja za dokumentarne filmove. I uvijek se upitamo koliko je činjenica da su se igrani filmovi potpuno odmakli od stvarnosti utjecala na rast zanimanja za dokumentarce?
- Osnivanje ZagrebDoxa bio je, kako to volim reći, nastavak Factumove borbe za dokumentarni film, “drugim sredstvima”. No, gledajući globalno, rekao bih da se radi o procesu koga je ZagrebDox prirodni dio. Prošlo je, naime, već desetak godina od kada je Michael Moore pokazao da dokumentarci, pa čak i oni koji se bave izrazito socijalnim temama, mogu pobuditi znatni interes publike i dobiti glavne nagrade na tzv. “A” festivalima poput Cannesa ili Venecije. Shvatilo se da i u tome “ima para”, da dokumentarci mogu biti isplativi. Mooreov Fahrenheit 9/11 (2004.) koštao je, na primjer, oko 6 milijuna dolara, a samo u SAD je zaradio nekih 120 milijuna! Ma koliko mi mogli razglabati o filmskim (pa i nekim drugim) vrijednostima Mooreovih filmova, stoji činjenica da su oni potaknuli veći interes producenata i distributera što je, na kraju, doprinijelo i većoj kvaliteti dokumentaraca uopće. S druge strane, razvoj tehnologije, omogućio je praktično svakome da snimi neki svoj dokumentarac i kaže nešto o svijetu u kome živi. I ne samo da snimi, već i prikaže na webu, iskomentira, i sl. što je opet potaknulo globalni interes za neke, do tada, lokane teme. Zatim, povratak Hollywooda provjerenim obrascima filmske naracije, “franšizama” i digitalno dizajniranim spektaklima, sigurno je doprinio popularnosti dokumentaraca, naročito malih, osobnih pa i autobiografskih filmova. Tu je, na kraju i doprinos javnih televizija koje su u proteklom desetljeću intenzivno podupirale produkciju autorskih, kreativnih dokumentaraca.
U svijetu dokumentaraca sve je prisutniji trend miješanja dokumentarizma i igranog filma. Kako kao šef festivala, a kako kao dokumentarist i pedagog gledate na tu pojavu?
- Studentima uvijek govorim da je razlika između tv novinarstva i dokumentarizma u tomu da različito gledamo na pojam “istine”. Dokumentarni film je uvijek neki osobni stav, osobno viđenje stvarnosti. I odmak od te stvarnosti. Stoga mi se čini da je miješanje dokumentarnog i fikcionalnog zanimljiv trend, ali ne i novost. Orson Welles na početku svog “dokumentarca” “F for Fake” (1973.) kaže: u sljedećih sat vremena govoriti ću istinu... stvar je u tome da film traje 89 minuta!” Mislim da se u potpunosti radi o osobnoj, kreativnoj odluci koju poštujem, naravno, ukoliko nije eksploatatorska ili u potpunosti manipulativna. Ako me nešto smeta, to su situacije u kojima netko dokumentarni film proglašava igranim jer je igrani nešto “važnije” ili, pak, ideologizira i smatra da je samo njegova varijanta dokumentarizma “jedina prava”.
Mogu li filmovi poput „Game of Honor“, koji će biti jedan od spektalaka ovogodišnjeg Doxa, dovesti do hollywoodizacije dokumentarizma i odvesti ga u neke neželjene umjetne smjerove?
- Mislim da se toga ne treba bojati. Kao prvo, taj film je jedan visokosofisticiran profesionalni proizvod koga mi je bilo vrlo zanimljivo pogledati. Radi se o filmu koji je dobio tri nagrade Emmy i koji je rađen u uvjetima o kojima se kod nas može samo sanjati. On će imati svoju publiku jednako, recimo, kao i sjajan dokumentarac “Dvije godine na moru”, mali intimistički dox koji je dobio nagradu Fipresci na Veneciji. I u tome jest snaga ZagrebDoxa. Kroz 180 filmova, u dvadesetak programa, želimo pokazati ono najbolje od različitih autorskih svjetova, stilskih “škola”, estetika i produkcijskih tehnika.
Koliko su Dox utjecali na dokumentarnu scenu u Hrvatskoj?
Teško je meni o tome govoriti. No, ako me već pitate, mogu reći kako smatram da smo odradili onaj “rudarski” dio posla - pomogli postaviti temelje za jednu zdraviju i normalniju situaciju koja se danas nazire. U tome smo sigurno radili i krive stvari, no bili smo, ako ne jedini, onda među vrlo rijetkima.
Kako smo uopće prethodno došli do toga da su domaći dokumentarci tako statusno erodirali, a u prošlosti smo imali jakih dokumentarista; recimo, upravo je pokojni Papić bio jedan od takvih?
- Film je umjetnost koja treba novac za proizvodnju i kina, odnosno televiziju za prikazivanje. I jedno i drugo su (ne samo kod nas) pod jurisdikcijom raznih “centara moći” pa je jasno da najveću odgovornost za situaciju o kojoj govorite snose politika i oni ljudi na HTV-u koji su joj pokušavali “čitati iz očiju”, tako da cenzura i nije bila potrebna.
Poznati ste kao vrlo zahtjevan čovjek i profesionalac. koliko je to u praktičnom sukobu s ulogom šefa festivala?
- Doista ne vidim u tome mogućnost nesporazuma. Dapače, mislim da to omogućava da se radi, ako mi dozvolite da to kažem, jedan dobar i uspješan festival. Znate, ako stalno držite letvicu na metar i 20, nikada nećete preskočiti dva metra. Naravno, ako ju postavite na tri metra, uvijek ćete skakati ispod, ili ju rušiti. Stvar je u tome da se letvica stalno diže, ali po malo ... u okviru mogućeg.
Kako objašnjavate to da je još uvijek malo dokumentaraca koji bi se bavili razotkrivanjem pokvarenosti sustava, nekako se svi uvijek radije bave poetikom žrtava i gubitništva.
- Mislim da tu ima poznatog hrvatskog “opreza”, ali i činjenice da umjetnost najbolje funkcionira kad uspostavi jak emotivni odnos prema protagonistima. A to je, naravno, lakše kada su u pitanju, kako vi kažete, gubitnici i žrtve.
Pripremate li kakav film ili se posvećujete isključivo poslu producenta?
Završavam film o svojoj generaciji iz 1968. i mučim se “k’o vrag”, ali pravo mi budi.
