Kristina Kolar u naslovnoj ulozi i Tomislav Mužek kao Cavaradossi izvrsni su jamci uzbudljive premijere Puccinijeve "Tosce" koja je na rasporedu sutra, 27. svibnja, u zagrebačkom HNK. No dobre "Tosce" nema ni bez dobrog negativca pa se nitko sigurno neće buniti što će na pozornicu izaći i zagrebački operni ravnatelj Giorgio Surian, bas-bariton svjetske slave i klase i glumac za kojeg je uloga Scarpije kao skrojena.
Premijerna produkcija "Onjegina" Petra Iljiča Čajkovskog s ruskim režiserom i dirigentom otkazana je zbog političkih razloga, kao što je snažna politička izjava i angažman ukrajinske dirigentice Alle Kulbabe koja će ravnati premijerom i još trima predstavama "Tosce", recentne produkcije uvezene iz Italije koju potpisuje redatelj Mario Pontiggia.
No ništa s politikom nema dirigentska karijera maestre Kulbabe, nego s njezinim velikim iskustvom i umjetničkom strasti kojom je ona zračila i u razgovoru koji smo vodili uoči njezina zagrebačkog debija i premijere.
Jeste li prvi put u Hrvatskoj?
Prije desetak godina ljetovala sam u Makarskoj, ali sada prvi put ovdje radim.
Kako je došlo do ovog angažmana?
Koliko je meni poznato, direktor Opere HNK Giorgio Surian je za projekt "Tosce" tražio baš dirigenticu iz Ukrajine i agenti kojima se obratio preporučili su mene.
Vi ste vrlo iskusni u opernom repertoaru, a dirigirali ste već i "Toscu", zar ne?
Da, mnogo puta, uključujući i predstavu koja je i sada na repertoaru naše Opere u Kijevu i vrlo je popularna.
Koliko vidim, Ukrajinska nacionalna opera u Kijevu ponovo je otvorena i radi.
Tako je, otvorena je 21. svibnja, nakon što je od početka rata bila zatvorena.
Je li zgrada Opere bila oštećena u napadima?
Nije, ali bombe su padale vrlo blizu.
Znači li otvaranje Opere u Kijevu i da se život već polako vraća u normalu?
Da. Jedino nam je žao što još uvijek ne možemo prodavati ulaznice za svih 1300 mjesta. Naime, kako još uvijek postoji opasnost od napada i mogućnost da se za vrijeme predstave oglase sirene, smijemo u kazalište pustiti samo onoliko ljudi koliko ih stane u naše sklonište. Ljudi su jako željni normalnosti, pa tako i glazbe, a pogotovo klasične koja je lijek za dušu.
Što vama osobno u ovom trenutku znači poziv iz Zagreba i dirigiranje operne premijere u HNK?
U prvom redu, biti ovdje za mene je velika čast i to je vrlo važan izraz podrške Hrvatske Ukrajini. A kao drugo, "Tosca" je moja najdraža opera i za mene najveća među svim ostalim Puccinijevim naslovima koji se svi odlikuju vrlo snažnom i izražajnom glazbom. Naposljetku, u ovom trenutku "Tosca" je ujedno i simbol borbe Ukrajine protiv sveg zla koje se na nju obrušilo. U priči iz "Tosce" sukobljuju se dvije snage. S jedne strane je sirova snaga i moć, a s druge je velika ljubav ne samo jedne žene prema jednom muškarcu nego ljubav nalik božanskoj.
Vi imate veliki repertoar i iskustvo i najviše radite u Ukrajinskoj nacionalnoj operi u Kijevu, zar ne?
Da, tamo radim od 1992. godine i u studenom ove godine trebala bih proslaviti tridesetogodišnjicu rada. Ali, nisam odmah počela kao dirigentica, nego kao šaptačica, a nakon tri godine postala sam asistentica glavnog dirigenta i s vremenom počela sve više samostalno dirigirati.
Je li dirigiranje bilo vaš prvi izbor glazbeničkog studija?
Najprije sam studirala zborsko dirigiranje, a kada sam se u sklopu tog studija susrela s velikim zborskim prizorima iz opera, to mi je otvorilo novu stranicu. Tada sam odlučila okušati se i u studiju za simfonijske dirigente. Nastavila sam s oba smjera i nakon osam godina studija stekla dvije diplome.
To je bilo vrijeme kada su žene za dirigentskim pultom simfonijskih orkestara i opernih kuća bile velika rijetkost. Zapravo, sada se prisjećam svog velikog iznenađenja kada sam kao dječak prvi put čuo za jednu dirigenticu, Ruskinju Veroniku Dudarovu. Znači li to da u ondašnjem Sovjetskom Savezu dirigentice i nisu bile takvo čudo i rijetkost kao na Zapadu?
Naravno, ona je bila jako poznata i slavna na području čitavog Sovjetskog Saveza, pa i šire. Ali u Ukrajini smo tada već imali dvije poznate i velike dirigentice, koje su također puno radile, ali s mnogo manje reklame. Jedna je bila Alisa Vidulina čija je dirigentska karijera trajala 72 godine! Radila je najviše u Harkivu i nedavno je preminula u dobi od 95 godina, a druga je Galina Tkačenko koja je vodila operni studio u Kijevu, od koje sam puno naučila. Imala sam još i dvije kolegice na studiju dirigiranja.
Kakvi su vam dojmovi o ovoj produkciji "Tosce" koju ćemo vidjeti u Zagrebu?
Režija mi se jako sviđa, redatelj točno zna što želi i napravio je sjajan posao. Pjevači su također izvrsni, orkestar vrlo profesionalan. Jedino što mi nedostaje je više pokusa. Kada u Kijevu pripremamo premijere, imamo mnogo više pokusa, mnogo više individualnog rada sa svakim od pjevača. Moj poziv došao je prekasno da bismo i za to imali vremena i neću stići raditi na deteljima kao što bih inače, ali suradnja sa svima je odlična i sigurna sam da će biti odlična predstava.
U najljepšoj i najpoznatiji ariji iz te opere "Vissi d'arte" glavna junakinja pjeva kako je živjela za umjetnost i ljubav, ali ona za tu ljubav i ubija, i umire...
Da, Tosca je vrlo jaka žena, snažna u borbi za svoju ljubav, baš kao je sada snažna i čitava Ukrajina.
Mislite li da kao dirigentica možete Puccinijevoj glazbi i liku Tosce dati nešto što vaši muški kolege ne mogu?
To je odlično pitanje i usuđujem se na njega odgovoriti potvrdno. Nijedan muškarac ne može uskočiti u dušu žene, a za mene je ova opera toliko zanimljiva i posebna upravo zbog lika Florije Tosce čije emocije jako dobro razumijem i jako snažno osjećam. Mislim da mogu točno objasniti svaki njezin postupak.
