Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Bobo Jelčić: Razvodi brakova i bitke za djecu gorući su problemi društva

Jedan od naših najnagrađivanijih kazališnih i filmskih redatelja upravo je završio svoj novi film "Sam samcat", priču o ocu koji nastoji što više biti s djetetom
23. svibnja 2017. u 23:15 0 komentara 1485 prikaza
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Bobo Jelčić završio je nedavno snimanje svog novog filma “Sam samcat”. Tematika je univerzalna: razvod i bitka oca da što više vremena provede s vlastitim djetetom. Ovaj ugledni kazališni redatelj praktički je odmah nakon početka filmske karijere doživio golem uspjeh. Njegova “Obrana i zaštita” uzela je sedam pulskih Arena, a film je bio i na Berlinaleu. Osim kada to radi, ništa kod Velibora Bobe Jelčića nije standardno, u što smo se uvjerili već u prvim trenucima našeg razgovora.

Iskreno Brad Pitt dao prvi intervju nakon razvoda i otkrio kako se nosi sa svime

Kako to da ste nastupili u seriji Novine? Ne sjećam se da ste glumili prije.
Tarabu i Matanića poznajem odavno, kao i oni mene, a njihova ideja bila je vjerojatno napraviti što neobičniji casting. Otkud bih se ja inače našao tu. Nisu me sigurno uzeli zbog nevjerojatnih glumačkih postignuća. Ni zbog neprijeporna talenta. Mene je pak zanimalo biti u poziciji u kojoj nisam bio, a ostati u miljeu koji poznajem. Promatrati proces s druge strane: redateljsku postavku, pozicioniranje glumaca. Jedna od stvari kojom se inače bavim u svom radu je i psihološka priprema glumca pri ulasku u dramsku situaciju. E, to sam sad iskušavao na samome sebi. Tražio sam neka pravila, neke elemente koje kasnije mogu primjenjivati. Zapravo, i kad postavljam neku scenu kao redatelj, ja se nužno čak i nesvjesno pozicioniram barem emotivno u poziciju iz koje lice djeluje. Da bih mogao biti operativan i da bih znao što hoću, moram postaviti smjer djelovanja lica, ući u njegovu putanju, u problem koji upravo rješava. E, ovdje se to događalo bez tog posredništva. Bez zamišljaja. Eksperimentirao sam sa stvarima koje bih mogao kasnije usavršavati. I u kazalištu, ne samo na filmu. Mada u kazalištu nikad ne bih glumio. Tamo i probanje i igranje iziskuje puno više vremena. Zadovoljan? Mislim da glumac nikada ne može biti do kraja zadovoljan.

Ali, svakako niste jedini koji se u obitelji bavio glumom. Ni prvi.
Stric Zdenko i ja primjetno smo različiti i u umjetničkim i u životnim i u estetskim preferencijama i u izboru zvanja. Osim elementarnih stvari, onih familijarnih i mentalitetnih, mislim da imamo malo zajedničkog. On je puno prezentniji, opširniji, glasniji. Ali sigurno da se klica koju je on posijao kad je došao sa studija iz Zagreba na neki način primila i u meni. Ne znam kako sam drukčije ušao u taj svijet i zavolio ga, više se ne sjećam ni kako je to bilo i kada točno. Mada je i moj otac kao mladić glumio u amaterskom kazalištu, i to glavnu ulogu. A i Lola je redoviti član dramske sekcije u studiju 4 sobe.

Mislite li da su Novine uspjele? Ima suprotnih mišljenja, no izgleda da će se pojaviti i na nekim drugim tržištima.
Scenarij je pisao jedan novinar koji zna taj posao na svim razinama te profesije, koji je radio u raznim turbulentnim okolnostima, raznim redakcijama, a usput je i pisac. I to odličan. Kako naći kompetentniju osobu za to od njega? Ne znam kakva je bila gledanost, nisam to pratio jer se i inače ne bavim time, ali razumijem da se o televizijskim projektima mora razmišljati tako. Ali po informacijama koje ja imam, serija se prodaje na strana tržišta. I to dosta intenzivno tako da se cijela priča može nasloniti na općeniti uspjeh i vidljivost koju hrvatska kinematografija ima ili stječe na vanjskim tržištima i relevantnim festivalima u posljednje vrijeme. A propos HAVC-a i svega onoga što se izgovara o njemu u posljednje vrijeme. Suprotna mišljenja o kojima govorite su dobra, neka ih, samo, znate, možda bi ih bilo manje da je uspjeh bio manji. Jer ako računamo po interesu u inozemstvu, onda Novine imaju dobru budućnost. A sasvim je razumljivo da to nekome smeta. Ili da ima suprotno mišljenje, kako ste rekli. U svijetu sumnjivih vrijednosti zabranjeno je radovati se tuđem uspjehu.

I inače je teško postići neki konsenzus, odnosno logičnu kritiku u našoj umjetnosti, često se događa da nam predstave ili filmovi daleko bolje prolaze vani. Slično je bilo i s vama.
Puno sam puta govorio o tome. Pa sam izgubio volju. To je stara priča o neslaganju sa sredinom. Jest, ja to doživim svaki put kad nešto što radim uspije vani. Zadnji slučaj je s Galebom iz ZKM-a, kojega nakon uspjeha na Wiener Festu nema više na repertoaru. Nije pozvan ni na jedan domaći festival. Nije otišao ni u jedan hrvatski grad. Ali to je već postalo pravilo, a ne iznimka. I sve to ne mora čuditi ako pogledate selektore nekih festivala i njihov kredibilitet, dugotrajnost njihovih mandata ili sveukupnost funkcija koje obnašaju. Tako da se ja već pomalo ni ne osjećam dijelom tog establišmenta ni tog ceha. Kao da se bavim drugim poslom. Kao da živim u paralelnom svijetu. Isključen sam. Pa ću pokušati s vremenom biti još isključeniji. I još se više udaljiti od svega toga. Samoća je daleko prijatnija od tog veselog društva. Ili je možda stvar u meni. Jednostavno nisam dovoljno dobar za njihov istančan ukus. Meni je to prihvatljivo objašnjenje.

Ben Aflleck i Jennifer Garner Ipak je kraj Sada je službeno: Razvodi se poznati holivudski par

I u Dubrovniku je vaša predstava “Allons enfants“ skinuta.
Jest, i to dva puta. Tadašnja ju je vlast Igara skinula, budući da se igrala u gradskoj vijećnici. A to je smetalo vlasniku grada Vlahušiću pa je to potiho, da nitko ne čuje, sugerirao vodstvu igara, a oni su ga poslušali. To što smo mi reagirali žestoko na sve, to nikoga nije posebno zabrinulo. Uključujući i našu krovnu udrugu HDDU koja se u to vrijeme bavila Bog te pitaj čim, samom sobom vjerojatno.

Ljetne igre?
Trebalo bi ih rekonceptualizirati, strukturirati u odnosu na novonastale okolnosti, jer su one nastale u potpuno drugim uvjetima i za potpuno drugu publiku. Sve se promijenilo oko Ljetnih igara, samo su one ostale iste kao neki relikt prošlosti. Te radikalne promjene teatar mora registrirati.

S druge strane veliku medijsku pozornost dobiva Oliver Frljić i sve što se oko njega zbiva.
Pa neka! To je dobro. Nadam se da je i zaslužuje. Nisam gledao predstavu pa ne znam što reći. Gledao sam neke prijašnje u Teatru ITD, meni vrlo zanimljive. O ovima s ulice što vrište o zabrani neću ni razgovarati. Već su se svi ugledniji hrvatski intelektualci kao svaki put u takvim prigodama očitovali zgranuti da netko u Hrvatskoj, Isuse Bože, traži neku zabranu. Kao da je ovo raj, kao da tu nema takvih tipova koliko hoćeš na svakom koraku, koji se svakodnevno oglašavaju, kao da rat jučer nije završio, ako je uopće završio, pa se svi iščuđavaju što ovi urliču o zabrani. Naravno da se tome treba oštro suprotstaviti, ali čemu čuđenje. S druge strane, marketinški, to je dobro, mislim za predstavu, bolje se prodaje. No, o samoj predstavi malo se pisalo, tek sporadično. Očito je događaj pred kazalištem zasjenio kazalište samo i preoteo pozornost. Postao je veće kazalište od kazališta. Moram priznati da sam potajno očekivao da će autorska ekipa skupa s glumcima izaći, prihvatiti taj izazov s ulice i sučeliti se sa svime time, ući direktno u život i reagirati isto tako direktno na njega, pa da teatar postane pravi politički kakav autori silno žele i propagiraju, da se onako handkeovski izvrijeđa publiku, ili da se međusobno izvrijeđaju. Publika i glumci. U ime aktualnosti u koju se toliko kune. Ili “brijem” ili bi to bilo preopasno, ne znam, nisam bio tamo, ovako, izdaleka mi se činilo sve malo presterilno, i predstava i ta reakcija. Tako provokativna predstava, kako se o njoj piše, a igra se na opernoj sceni s abonentima u prvom redu, a ispred zgrade prosvjednici i murija, jebiga, nešto mi tu nije bilo dobro posloženo. No najvažnije je da predstava nije zabranjena i da je odigrana. To je jako bitno.

Vaš novi film govori o razvodu i odnosu koji sustav ima i prema djetetu i prema ocu. I vi ste prošli razvod, koliko vas ima u ovom filmu ili barem u glavnom njegovu liku?
Izbjegavam govoriti o svom privatnom životu već 25 godina, i prije razvoda i poslije razvoda, ne kuham za kameru, ne slikam se u kupaćim gaćicama i tome slično. Postoje neke granice, dokle te mogu pustiti unutra. A dalje ne diraj, to je moje. Čuvam to jako škrto i ustrajno. Još uvijek želim ostati sam sebi bitan i u tome se neću iznevjeriti. Da se ne rasprodajem i ne krčmim za male pare. O sebi, dakle, ne govorim. Ni o braku ni o razvodu. Na koncu konca nije to samo moja stvar. Postoje i druge drage osobe koje su u to uključene i nikako ih ne bih htio nepotrebno opterećivati tim stvarima. Ali kako sve što radim izlazi iz osobnog iskustva, tako i ovo moje iskustvo s razvodom, jer čovjek nužno u tom procesu prođe jednu administrativnu kalvariju, natjeralo me da dublje istražim tu priču (temu). I postavim neka pitanja, prije svega sebi: o poziciji roditelja i odgovornosti nakon razvoda, o zrelosti roditelja da se nose s novonastalim okolnostima, kao i spremnosti sustava da se nosi s tim situacijama, itd. Kako sam radio ankete i razgovarao s raznim ljudima s iskustvom razvoda, dok sam se pripremao za film shvatio sam da je to pitanje zapravo goruće, jako rasprostranjeno, statistički opsežno, a kako nije ispolitizirano, često ispada izvan medijskog fokusa. S druge strane, naravno, uvijek je bolji dobar razvod nego loš brak. “Obrana i zaštita” isto tako jedan je vrlo osoban film, bio je to neki moj razvod, razračunavanje sa sadašnjim Mostarom.

Je li problem u krutosti sustava? Ipak, prije svega drugog? Zanimljiv je izbor Rakana Rushaidata za ulogu oca.
Možemo i ti i ja osuditi sustav i reći da nije dobar. Ali to je najlakše, zar ne – prebaciti odgovornost? A onda se potom možemo staviti u poziciju sustava, što da taj sustav uopće radi? Manevarski prostor mu je sužen. To ako se postavimo u poziciju sustava. Bauljajući oko vrućih tema on se gubi u administraciji. Prave se zakoni, pa se mijenjaju, jednom, drugi put, pa se vraćaju na ono što je bilo prvo, a rekli su da ne valja, to je naša povijest posljednjih 15 godina. Sve iz muke da se riješi nešto što nije rješivo. Koliko je već puta mijenjan obiteljski zakon? Ne znaju ni oni koji ga mijenjaju ni oni koji su iznova njime nezadovoljni. Nije uvijek riječ o stručnoj nesposobnosti. Jednostavno, nekad je riječ o materiji koja je neuhvatljiva, nesvodljiva. Nedostaje fleksibilnosti, nema individualizacije slučaja, zato se generalizira, uopćava (a kako drukčije?) i tada nastaju problemi. Sustav ne prepoznaje specifičnosti, a svaki je razvod specifičan.
Moralo bi se raspoznavati stvari više terenski, a manje zakonodavno. Reagirati promptno direktno, terenski se ekipirati i rješavati stvari, bez čekanja, ali onda se kaže da nema dovoljno ljudi i tako unedogled. I onda, naravno, nedostaje osjetljivosti, jer su sve te stvari zapravo u predjelu emotivnog i čovjek koji radi na takvim slučajevima mora biti specijaliziran i, da ne kažem, senzibiliziran, vjerojatno i adekvatno plaćen. A mi to, sve kako slutite, nemamo. Rakan je jako pasao za tu ulogu, po sebi onakav kakav on već jest, no on je u sebi imao jedan intenzitet, taj jedan fajterski stav, jedno htijenje, borbu, a želio sam da to bude čovjek koji se bori, koji nikada ne popušta. Koji zna poludjeti i onda se spustiti u nježnost, poput janjeta.

Angelina Jolie i Brad Pitt Glumac je presretan Dogodio se veliki preokret u odnosu Angeline i Brada

Razračunavanje s Mostarom? Je li tako nešto uopće moguće, razračunati se sa sredinom, pomiriti se sa svime što ona danas jest?
Pokušati definirati što jest, a što nije. Što bismo htjeli da jest, a nije tako, što je predmet naših želja, a što je zapravo na stvari. To sam pokušao. Kroz tog čovjeka kojeg igra Bogdan Diklić. Emotivno kompleksan, opterećen i težak čovjek. Narod bi rekao sjeban čovjek. Politički dezorijentiran, a socijalno izmanipuliran. Trebalo bi početi zapisivati emotivnu povijest tog grada ili te države, ne ovu političku koju čitamo svaki dan. To je negdje i u ideji mojeg filma. Istražiti tu produbljenu, podebljanu individualnost. Na tom licu Bogdanovu, grimasi, upravo se vidi ta politika o kojoj govorimo. Ona je opipljiva, ona se osjeća. I to je politika koja je izgubila tamo gdje je planirala siguran dobitak, na poštenoj ljudskoj emociji, a emocije su se opet, s druge strane, ispolitizirale do neprepoznatljivosti. Postale su smiješne fraze kojima više nitko ne vjeruje. Razračunati se s time što Mostar danas jest, a što više nikako nije.To sam mislio pod time. Za sve to vrijeme Bosnom i Hercegovinom bavili su se oni koji o njoj ništa nisu znali. Nisu se informirali ni obrazovali o tome što taj prostor jest ili što je bio ili ih nije zanimalo ili što li već, a odlučivali su o njoj. Ili na koncu konca nisu čitali ono što već odavno piše u literaturi, Andrićevoj, ali i Jakovljevićevoj, pa do Lovrenovića i Jergovića. Ili su čitali, ali nisu razumjeli ili ih se nije ticalo. A oni se satrli pišući o tome što Bosna jest tražeći joj šifru, nešto što nije lako izgovoriti. Ta neupućenost jedan je od bitnijih propusta svih vlasti i Europe koji su se smjenjivali na vodećim pozicijama otkad BiH postoji. Rješenje? To mi zvuči neozbiljno. Neko brzo rješenje. Prije njega trebaju svi iskreno reći da ga žele. A možda ih je strah reći da ne postoji. A postoje ljudi koji su plaćeni za to da ga pronađu. Ili da ga ne pronađu. Pa rat je jedna unosna ekonomija, na kraju krajeva.

Je li zadaća kazališta i filma da nas provedu i kroz katarzu, barem kada to ostale institucije ne uspiju? Trebaju li film ili kazalište uopće biti tako angažirani?
Mislim da jedan čovjek može doživjeti katarzu gledajući film koji tebi i meni ne mora značiti ništa. Ona je individualna, a mi je uporno kolektiviziramo. Ta mi kolektivnost nekako više sliči na skrivanje i guranje stvari pod tepih. Mi se inače teško dogovaramo i o nekim beznačajnijim stvarima. Ne vjerujem u to, to su mitovi bez osnove, nema tu ništa realno. Katarza je promašena riječ. I inače ne podnosim kolektivitete, naročito ne one koji za sebe tvrde da su spontani, kao spontano događanje naroda. Ne, ona je nemoguća, to je moj odgovor.

Gdje je budućnost hrvatskog filma? Neki misle da će nas lokaliziranje dodatno zatvoriti.
Ja mislim suprotno – da nas baš lokalno može pozicionirati na mapi europskog ili svjetskog filma. Učiniti ga autentičnim i posebnim, sve ono što često nedostaje hrvatskom filmu. Ako je neka kinematografija previše lokalna, to svakako nije hrvatska kinematografija. Mislim da se u zadnje vrijeme događa upravo to i da je to jedan od razloga što dolazi do revivala. Okretanje vlastitosti bez straha da neće biti shvaćena. Mislim da je to recept. Što vlastitije, a manje globalno to bolje.

Melania Trump Narušeni odnosi Stručnjaci za govor tijela: Prvi par Amerike je pred razvodom Danny DeVito U braku je bio 34 godine Glumca je uništio razvod, zbog financijskih briga je posijedio Janet Jackson Pravi razlozi kraja Suprug Janet Jackson imao je niz strogih pravila kojih se pjevačica morala pridržavati
ČUDNI ŽIVOTNI PUTEVI
Danas je poznati hrvatski glazbenik, a nekoć je pobjeđivao Đokovića sa 6:0!
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.