Od autora oba nastavka “Crne pantere”, ali i filmova o sinu Apolla Creeda, najvećeg rivala najvećeg filmskog boksača Rockyja Balboe, u kina je stiglo jedno potpuno neočekivano ostvarenje. “Grešnici” su bez sumnje jedan od najboljih filmova koji su stigli u kina od početka godine. Inače, prema CinemaScoreu, ocijenjen je najboljim hororom u posljednja tri desetljeća. Osim toga, dosad je zaradio gotovo tristo milijuna dolara, što ga čini petim najprofitabilnijim filmom 2025.
Južnjačka horor-fantazija i gonzo horor tek su neki od opisa koje su kritičari i gledatelji prišili ovom nevjerojatno dinamičnom, zastrašujućem, a istovremeno i zabavnom i ludom filmu. Pročita li se kratak sadržaj filma prije njegova gledanja ili ne, svejedno je jer na ono što slijedi ne može se biti dovoljno spreman. I u ovom je filmu redatelj Ryan Coogler glavnu ulogu povjerio svom miljeniku Michaelu B. Jordanu (ovo je njihova peta suradnja). Jordanu je tako pripala dvostruka uloga, u kojoj glumi Smokea i Stacka, blizance, veterane Prvog svjetskog rata koji se vraćaju kući kako bi otvorili glazbeni klub u Clarksdaleu i počeli novi život. Sam Jordan u jednom je intervjuu izjavio da je u stvarnom životu proučavao, radio i družio se s blizancima kako bi što bolje razumio i uživio se u svoju nimalo laganu ulogu.
I zaista je oživljavanje likova Smokea i Stacka sjajno napravljeno, a proučavanje blizanačke povezanosti posebno postaje isplativo kada se ova dva brata u filmu nađu na zaraćenim stranama. Naime, njihovo putovanje u živopisni svijet bluesa, žanra koji Coogleru služi kao platno po kojem crta svoje “Grešnike”, poprima mračan zaokret kada se suoče s nadnaravnim silama koje prijete njihovoj zajednici. No, ako se iščitava alegorijski, ne samo da prijete njihovoj zajednici nego i cijelom njihovu naslijeđu. Naime, u jednom trenutku, u krvavoj noći okupanoj bluesom i alkoholom koja je trebala biti tek posveta hedonizmu i ispušni ventil maloj zajednici, dolaze ni manje ni više, nego – vampiri. Plan blizanaca da otvore blues klub postaje metaforičko i doslovno bojno polje protiv nadnaravnih sila koje ispituju crnačku otpornost. Uskoro kreće borba koja eskalira. Vampiri su nemilosrdni i nadmoćniji u odnosu na zbunjene i prestrašene ljude. Upravo u toj točki obrata radnje Jordan pruža majstorsku izvedbu, vješto razlikujući stoičkog, mučenog Smokea od nešto opuštenijeg Stacka, koji na kraju i sam postaje vampir.
U “Grešnicima” se vrlo jasno može iščitati i poruka o tome kako redatelj vidi rasizam, ali i pokušaje gušenja crnačke kulture. Društveno angažirani i politički sloj filma ovdje su ipak ostali na jednoj suptilnoj i ne pretjerano agresivnoj razini. Kada povampireni čovjek (bijeli, naravno) upada u kuću drugih bijelaca, tek se ovlaš u kadru nađe odijelo-plahta Ku Klux Klana. Takav pristup je sjajan jer film je sam po sebi slojevit, ima sjajnu priču, dinamičnu režiju i bilo bi ga šteta kvariti pretjeranim političarenjem.
”Grešnike” je nemoguće žanrovski odrediti. No toliko je dobar paket sa svim od čega je kreiran da i nema potrebe svrstavati ga u koševe glazbene drame s delte Mississippija, crnačke povijesne sage ili južnjačkog gotičkog horora. Naravno, treba razumjeti i da je jedna od osobina Cooglerova rukopisa upravo očuvanje njegove crnačke kulture, tako da je nemoguće zamisliti film bez ovakvih poruka i ideja. Ipak, scena u kojoj, recimo, hrpa vampira pleše na taktove gotovo razdraganog bluesa trenutak je toliko dobar, vizualno atraktivan i zabavan da bi zaista bila šteta da ga zasjeni bilo što drugo.
Blues u “Grešnicima” igra važnu ulogu. Gotovo jednako važnu i veliku kakvu nosi i sam Jordan. Soundtrack filma pojačava atmosferu, odvodi u trans i bez puno riječi kao da cijeloj priči daje i oblik i smisao. Svaki kadar i svaka sekunda filma beskrajno su muzikalni i pored svih sjajnih stvari kojima se film može podičiti, možda je upravo način na koji je ukomponirana i iskorištena glazba najfascinantniji dio. S “Grešnicima” čovjek zaista pomisli da, baš kao i veliki Robert Johnson, vrijedi prodati dušu vragu.
Otvori KEKS Pay
