Ma koliko okovane rutinom, na ljude uvijek negdje čekaju prolazi ili vrata u čudesno. Iako smo često slijepi, i u običnim danima se, poput cvjetova, otvaraju divne i zastrašujuće pukotine, prolazi i porozne opne između stvari i svjetova. To nisu samo ona zamućena zrcala i stari narnijski ormari, a pogotovo ne televizori, što nas jednim pogledom ili korakom odvode u čarobni svijet, već i nečije neznano lice, mlinac za kavu, karta na pločniku, dugme, neka sitnica koja privuče iz poznatog i predvidljivoga svijeta ravno u mošusni krtičnjak nepoznatog. Predvidljivo je ono prvo i poznato što pluta kao velika neprozirna mrlja na površini naših života bez znanja što je ispod. To da mi, a to mi tri su domaća pjesnika, nakon čitanja pred šačicom zanesenjaka i na kiši pohlepno lutamo Londonom posve je očekivano ponašanje. Kao što je očekivano da u Londonu sve ono stoljećima građeno marno pozira i koči se od vlastite visine, pa razna žezla, koplja i krune na spomenicima bodu i najviše oblake, a fontane čuvaju golemi kameni lavovi. Ipak, pjesnike ne zanimaju okamenjena osvajanja, obelisci i krune. Budući da nas mami nepoznato, posljednjeg dana turneje odlučili smo se odvesti iz uznositih ulica u neku neozbiljniju oblast. Recimo Camden. Poželjeli smo da poput neplivača uronimo u opasnu bujicu podsvijesti velegrada.
I tako smo tog poslijepodneva nas dvije čekale crveni autobus za Camden. Bile smo tek stanicu niže od Trafalgara. Kod Talijana smo na stoličicama kraj prozora musavo lizale šarene sladolede kao preludij u vašarsko djetinjarenje. Prisjećajući se svega, čini mi se kao da je taj gusti svjetlucavi sladoled koji je hipnotično blistao u sivome danu otvorio neka čarobna vrata u zraku, onaj duguljasti prolaz u nenadano. Naime, sjedeći na stanici nakon previše vanilije i gledajući tupo u neku točku preko puta, odjednom smo se trgle. Posred ceste stvorio se kao meteor crn i lijep muškarac zažarenog lica s vrećicama u ruci. Taj je div razbarušene frizure i pravilnog, ali izrovanog lica zauzeo pozu kozmičkog antitijela. No ono što je plašilo prolaznike nije bila toliko njegova pojava, koliko glas koji je mogao rušiti avione i izazivati potrese. Crni je Golijat iz svog nutranjeg ponora izvikivao nešto poput izazova ili čak zapovijedi, kao da je tražio dostojnog protivnika. Gestikulirao je i grmio na lošem engleskom, nedostajale su samo munje iz očiju. Iva je zadrhtala pred snagom mitskog prizora. U strahu da će svakoga časa baciti bombu ili se politi benzinom, poželjele smo da se smjesta stvori bilo kakav autobus pa da zbrišemo u njegovu čeličnu utrobu. Ali baš tih sati nije bilo lako doći do Camdena, ni jednog busa na vidiku. Prolaz je u tu dimenziju bio zatvoren, kao da ga je glasom zaključao div. Smrtonosna klopka? Ipak, ništa se nije dogodilo. Crni je div bio samo pukotina u nešto drugo; za tren je ispario u smjeru juga ostavljajući iza sebe samo zgusnut zrak. U čekanju rastopljeno vrijeme već nam se lijepilo za oči kad smo dočule od nekog starčića da uzalud čekamo. Gore se na Trafalgaru neki ojađeni, prijetnjama i bombama opasani Londončanin zbog otkaza zatvorio u poslovnu zgradu s taocima i gradski je promet obustavljen. Dakle, div plamtećeg lica bio je nešto poput njegova Ivana Krstitelja. Bez puno oklijevanja, s mentalnom slikom bombaša koji iskušava sudbinu u nekoj od obližnjih zgrada, odlučile smo kidnuti zadnjim taksijem do Camdena, dok je još i taj posljednji prolaz u vremenu otvoren. Izgleda da u Londonu ni obična šetnja ne može proći bez krimića, talačke krize i parfema Jamesa Bonda u zraku! Kasnije smo čule da je glas o bombašu došao do hrvatskih novina.
Crni je taksi upadno dugo vrludao ulicama prema sjeveru, sve dok nas nije žive i zdrave istovario na camdenski pločnik. Pukotina s taksijem je uspjela, provukle smo se! Ipak, ostala je neka nelagoda. Naš je kolega Jasmin već bio tamo, a nismo se ni pošteno pozdravili kad je naše duhove zapuhnula aroma čudovišnog sajma ove četvrti obrubljene nestvarnim zgradama kao od oslikanog kartona. Odasvud se pod naše jakne i kosu počeo mravlje uspinjati žamor žive i gole trgovine. Po očima su nam padale kapljice iz stalnih eksplozija jarkih boja i natpisa s fasada zgradica, a makabrični ukrasi na pročeljima škakljali su naše novčanike. Tu se vječito slavi trgovina radi trgovine, šarena ogledalca radi šarenih ogledalaca. Slavi se i sve pomaknuto pa u koloni plaze i ukazuju se jedni drugima kao sablasti freakovi svih porodica, razreda i podvrsta. Bolja polovica tih bića izgleda kao razred gutača balona, mačeva i vatre, a druga polovica heroina i cracka. Svi vrpoljasto zaviruju u uzane dućane, odlaze na brze piercinge i tetovaže, ugrađuju ovu ili onu stvar u tijelo. U hodu niz dugu trgovačku aleju nije se teško sjetiti Schulzovih cimetnih dućana. Kao da samo još u Camdenu možeš naći ono što se u tim dućanima od indiga, kalafonija i perja čudnovatih ptica nije prodalo. U izbama zakrčenim s tisućama kičastih londonskih suvenirčića prodavali su se i najbizarniji rezkviziti “gotik” mode za slabokrvne vampire i vampirice. Ne, u ovoj četvrti nema mjesta za počešljane i ispeglane poslovnjake, vjernike, štrkljave hipstere i princeze; ovdje zrak vibrira naponom neonskoga tanathosa. Na kraju niza zgrada pogledavamo s mosta u mutni kanal, nekoliko praznih čamčića smiješno se odupre mutnoj kiselini rijeke. I baš poput njih, unatoč prividnoj živosti, osjećam tamni otpor mjesta i ljepljivu težinu na koži. Ipak sam ja antitijelo u ovom šljaštećem paklu. Puni impresija sjeli smo u zadimljeni pub i sportski komentirali cirkusku procesiju na cesti.
Za kraj camdenskog izleta izabrali smo posjet natkrivenoj tržnici nalik podzemnoj mreži prodajnih tunela. E, to je tek bio pravi Goblin market koji mi je ubrzo izazvao stakleničku mučninu od prezasićenosti zraka i prizora. U ovoj platonovskoj spilji okrutnost preobilja robe dosudila mi je tešku mučninu. Potrčala sam prema izlazu i skupa s molekulama zraka pokušavala sam dohvatiti neku instantnu, spasonosnu pukotinu prema klasičnim ulicama, izlozima i kratkom espressu, ali ništa. Dok teturam pločnikom zelenoga lica, crveno se Ivino mršti jer mi je, eto, moralo pozliti baš u srcu njezine zabave. Probijamo se kroz svjetinu i odjednom – bomba. Nasred maloga trga bučno sam i silovito povratila na pločnik. Umah su grunule i britanske psovke. Prolaznici su se razmicali u panici i provjeravali stanje svoje odjeće. Očito je da sam nekoliko pomno odjevenih gotičarki poprskala odurnom tekućinom. Sjetila sam se prijetećega diva i bombaša; ja sam ipak otišla onaj presudni korak dalje, nešto sam stvarno uprskala. Ljubičasto je Ivino lice govorilo da je trenutačan povratak neizbježan. Začudo, zabačeni autobus za Trafalgar čekao nas je bez aure spasonosne arke, više je nalikovao nasukanom kitu ubojici. Prolaz se prema gradu otvorio, bombaš je odustao. U strahu od druge runde povraćanja izbjegavam prolaznike, tek se tu i tamo sudarim s nekim istetoviranim tijelom čije se lejdigagasto lice odmah raskreči kao šišmiš i namršti. Mumljam sorry. Tek se kod otvorenih usta autobusne nemani odjednom sjetim da postoji Jasmin i da je tu. Pogledam ga u njegovo blago lice. Obriše mi maramicom usta i iznenada me zagrli. I ugledam prolaz, pukotinu.
