Nitko nije znao, niti će ikada znati, koji su bili Ukrajinčevi razlozi da zamisli Uerku. A bilo je čudno i da ja njegovu ideju promptno prihvatim, baš kao što je i on prihvatio moju ideju o Mediali. U ono vrijeme izbjegavala se riječ – pokret. Dakle, Mediala nije smjela biti pokret. Iz tog straha svi su htjeli da ostane mala grupa. Osim mene. A ja sam koristio svaku prigodu da im to spomenem, pa sam, kada smo se razilazili u noćnim satima, govorio: «Hajdemo! Pokret!»
Dao bih stotinu zlatnika da se to nikada nije dogodilo. Ali vrijeme se ne može vratiti, osim u posebnom slučaja. A kada je to, ako nije sada. Uerka je zaživjela. A mislim da će nas sve nadživjeti. Ukrajinca je nadživjela. I rusku princezu. U našem urbanom i političkom žargonu za Uerku bi se mogli reći da je hobotnica. Iako je bolja metafora – stoglava hidra. Ona indijska boginja ima stotinu ruku. Argus ima brojne oči. Stonoga ima stotinu nogu, manje ili više. Hobotnica ima pipke. Pa, dobro, recimo, za ovu prigodu, da je Uerka hobotnica. Ako se ne bojimo te riječi. Ne bismo pogriješili ni da kažemo da je Argus. Ili da je neko čudovište sa stotinu ušiju. Je li ona proizvod sveopće socijalne patologije? Ili je izdanak lijepe književnosti? Tekst se zaglavi u tim nedoumicama. I u tekst ulazimo kao u labirint. A traži se Minotaur. Jer sve je čudovišno. Točnije rečeno, u slučaju ove moje priče, na tragu Uerke, traži se Pukijev ubojica. Naručilac Smrti. Koji hara u Zagrebu i koji je najavio seriju okrutnih ubojstava. Koja je trebala početi s kćeri jednog advokata, a potom je uslijedila eksplozija u dvorištu Nacionala. Ali se serija zaustavila iz nekog razloga, tako da sam ja nastavio spokojno živjeti. Čudnoga li spokoja. Jer lijepo je Naručioca tražiti u Srbiji. Ali, bre, traži ga ti u Zagrebu, Majkoviću. Tako bi rekli u Čaršiji. A tako je rekao, da vas podsjetim, jer zaboraviti se ne smije, dobro obaviješteni Miloš Vasić. Ne tražite ga na ove strane. Tako je rekao i Kesler. I sada ćete vi reći: «Koji Kesler?» Jer zaborav je vid rastrošnosti. Pogubnija nego rastrošnost koja se odnosi na novac. Uerka je sjećanje. Članovi Uerke, grosso modo (lato sensu), su svi oni koji se sjećaju, koji ne zaboravljaju. Koji znaju tko im je majka, tko su im braća, što su jučer objedovali, što se zbilo, koji je to bio povijesni nadnevak, recimo da je za Zagreb to bio kobni 5, prosinca 1918. godine jer ovu priču pišem na dan svetoga Nikole, zaštitnika pomoraca i trgovaca. Ali u noćnim satima, ovi moji Hercegovci, iz Rame i Tomislavgrada, oboljeli od Hrvatske, ne mogu mi rekonstruirati taj dan; ne sjećaju se ni imena Budislava Grge Anđelinovića, a ja tražim rekonstrukciju događaja. Pozadinu. Učesnike. Zastave. Žrtve. Političku pozadinu. Vizualizirati prošlost. Ali, hrvatski stereotipi, pogoduju zaboravu. Događaji se vide drukčije. Ljepše je vidjeti kako Srbin priprema atentate u Zagrebu nego, kako reče jedna naša kolumnistica ovih dana, imati svijest da u ovom našem gradu boravi to Čudovište, koje naručuje smrti svojih sugrađana. A meni je najteže, jer ga moram gledati, katkada, oči u oči.
Uerka je sjećanje. I način čitanja. Način promatranja. Ja to Čudovište čitam kao staru knjigu. Ne možete napisati povijest moderne Hrvatske ako ništa ne pamtite. I ništa ne čitate. Ne možete čitati tekst. Ako nema teksta. Ali ga ima. I Stiv, Stevan, koji je Srbin, «sa dna kace», ali je ostao živjeti u Dubrovniku, pod opsadom, učio je Hrvate, i prve hrvatske obavještajce vještini čitanja. Možda je i od njega Marko Dubrovčanin učio vještinu sjećanja. I čitanja. Neću ni da spominjem banalnost čitanja između redova. I kako se jedna stranica brzo čita dijagonalno, čemu nas je učio genije iz Odese ili, preciznije, iz Lyona, Jacques Bergier. Za njega i za K. G. Chestertona, rekao bih, da su prototipovi Uerke. Pa ni Ukrajinac ih nije mogao izbjeći. Pokret se prostire, uvijek, povijesno, unazad, retrogradno, možda do samoga stvaranja svijeta, kako je to sarkastično rekao Ambrose Bierce u svom Đavoljem rječniku, za slučaj povijesti masonerije. Svijet knjiga je tajanstven. Sto tisuća knjiga koje nitko ne čita, rekao bi moj dragi René Alleau. Te knjige čuvaju sjećanja na velika otkrića, ali kako ih nitko ne čita, velika otkrića se otkrivaju sukcesivno u vremenu, pa se iznova i zaboravljaju. Jer vrijeme je kao i zaborav. Uerku, ili bar mene, interesirao je jedan drugi aspekt čitanja. Rekao bih, policijski. Na tome je posebno inzistirao K. G. Chesterton. Englez je, a tko bi drugi, zamislio policijski odjel, koji rješava zagonetne atentate čitajući knjige, ili ih predviđa u nekom sonetu, a Genij iz Odese, ili preciznije – iz Lyona, pridavao je Chestertonovoj ideji veliku pozornost, ali je tek Uerka zamisao stavila u stvarnost i premjestila je iz puke književne fantastike. Ne znam što je mislio Leonid, zvani Leš, koji je podrijetlom bio iz Ukrajine, ali to ništa nije govorilo. Utemeljio je Knjigu Uerka: tamo smo napisali nekoliko stranica teksta, što se sada citira, i neke misli koje sam ja tamo zapisao, i danas mi se obijaju o glavu. Leonid je u gumi izgravirao žig i udarao ga na svaku stranicu. Uerka je neologizam od akronima, URK, Ured za registraciju i klasifikaciju. Dakako, nikad ga nisam pitao o čemu je tu riječ: kakva registracija, kakva klasifikacija? Sam se proglasio Velikim Klasifikatorom. Neka mu bude; sada je već mrtav. Ni tada mu to nisam osporavao. Zvijezde umiru. Ja sam odmah shvatio što treba biti Uerka: otuda moj pristanak. Pa kad ovih dana izjavim da članova Uerke ima 2000, ili 4000, onda je jasno što sam mislio i kakva je bila moja vizija. O da je to znao Ukrajinac. Bar bi se slatko smijao.
Danas je aktualan veliki zviždač Julian Paul Assange, kojeg love na sve strane i koji «mobitele mijenja kao čarape», a to znači da se čuva koliko je to god moguće u današnje vrijeme.
«Što je, dakle, Uerka?», pitao me Marko Dubrovčanin, kojega nisam s bogatstva unovačio. Već zarad sjećanja. Odgovorio sam mu: «To su obavještajci Gospodina Boga, premda Gospodin ne treba naših obavještenja i naših istraga. Možda ćemo biti samo svjedoci optužnice na Njegovu Sudu.» Pa iako je Dubrovčanin bio agnostik, kao što je njegov otac bio komunist, odgovor mu se svidio. Da, to je to; tome je tako i nikako drukčije.
Rekoh im, na sastanku XIX. ogranka Uerke, da na cijelom svijetu postoje dva čovjeka koji čitaju tekst: René Alleau i Martin Gardner. Dakako, dodao sam, i Jacques Bergier. I ja, ali sebe nigdje ne ubrajam, iz predostrožnosti. Neka me nitko ne spominje. Nije imao pravo Miroslav Krleža kada je napisao: «Nitko ne čita teksta.» Čitao ga je i Stiv i uzalud učio prve hrvatske obavještajce.
Sada Assange kaže da ima 100.000 hakera koje čuvaju njegove tajne. Uerka, da odmah rečem, nije udruga hakera, mada ih ne izbjegavamo. Ni zviždače. Mi nemamo nikakvu socijalnu funkciju. Kome ćemo saopćiti naše spoznaje. Recimo tajne geometrije koje su u fundusu Uerke. Samo, Dobrome Bogu. Pa ipak sam pitao Arisa, koji je Uerka, koji je taj broj naših članova koji pripadaju u tih Assangeovih Sto tisuća? A on odgovori da nije veći od «dopuštene greške, od 3%». Onda je u redu. A ubrajaš li mene među njih?
Pukijeva smrt me potresla. A nismo bili prijatelji. Kao što nismo bili ni neprijatelji. Premda smo imali zajedničkaga prijatelje Ročka, u čiji smo restoran navraćali rado. Puki bi se parkirao svojim crnim terencem iza moga ostarjelog Escorta. Dolazio bi sa Sinom Karli ili gostima Nacionala. Jednom mu rekoh: «Pročitao sam tvoju kolumnu; prosuo sam dvije suze za tebe.» Svi su se u čudu zagledali. Kakve crne suze? «Što se čudite; jesi li ti ovo napisao i pokazah na njegovu kolumnu.» To je bila ona njegova žalopojka, napisana u vrijeme kada su u Moskvi uhapsili Caneta. Lamentacija je bila u smislu: Čime se ja ovo bavim? Što činim? Zapustio sam Saru? Vrag me nek nosi... i tako dalje.
Sad mogu kazati da sam u tom tekstu pročitao njegovu smrt. Ali tada mu to nisam mogao reći. Znao sam ga od vremena kada je Nacional objavio intervju sa mnom. Gdje sam govorio o geometriji, a to je bila sablazan.
Osobito me potresla smrt male Hodak. Smrt se dogodila nekih stotinu aršina dalje od moga stana; s malo sreće, u ovoj strašnoj nesreći, mogao sam biti pouzdan svjedok. Ovako sam prisiljen na vidovitost, beskrajno slaganje puzzlea informacija, osluškivanja, promatranje, čitanje soneta iz doba Elizabete Prve. A onda mi je postalo jasno – tko je. On, dakle. Nitko drugi. Nisam Pukiju ništa dugovao. A, ipak, znao sam da ću otkriti tajnu. Otkrio sam i veće tajne. One, rekao bih, iskonske, ili one drevne, antičke; tajne svete geometrije.
