18. veljače 2010., na dan posvete (svečanog ustoličenja koje završava riječima punim simbolike za današnje hrvatske ekonomske i društvene prilike: “Tako mi Bog pomogao”) novog predsjednika Republike dr. Ive Josipovića, korisno je dva mandata bivšeg predsjednika svesti na jedan jedini pokazatelj koji će bitno odrediti način vladavine novog predsjednika, ali i način života svih hrvatskih građana u novoj “prvoj petoljetki”. Riječ je o pokazatelju vanjske zaduženosti, koju sam već 2006. najavio kao stanje “dužničkog ropstva” u 2009.
Tim izrazom označio sam situaciju u kojoj se cijela novostvorena vrijednost hrvatskih građana isplaćuje stranim i domaćim vjerovnicima na ime kamata i troškova duga. Stanje je danas mnogo gore: uz pad BDP-a od 1%, zemlju od bankrota i ogluhe može kratkoročno “spasiti” samo dodatno zaduživanje uz kamate koje već danas ne mogu biti niže od 7 %. Inozemni ili “suvereni dug” Republike na današnji je dan dosegao 45 milijardi eura, pa je time izjednačen s bruto domaćim proizvodom, tj. s ukupnom vrijednošću svega onoga što će Hrvati proizvesti i stvoriti ove godine.
U deset Mesićevih (dakako, i Račanovih i Sanaderovih i Kosoričinih) godina “suvereni dug” je povećan 4,5 puta ili 350%! Uz to samozatajni guverner dr. Željko Rohatinski dobro zna da će taj dug uskoro (!), najkasnije do kraja ove godine, premašiti novu sablasnu granicu od 50 milijardi eura. To dobro zna jer čita prave knjige. Kad sam ga prije nekoliko dana sreo na Trgu bana Jelačića, skrenuvši mu pozornost na to da su u Algoritmu nabavili pet-šest ključnih knjiga za pravilno razumijevanje sadašnje “Velike recesije” ili “Velikog stezanja”, kazao mi je da ih je već pročitao.
Te mi je knjige prije pola godine darovao savjetnik potpredsjednice Svjetske banke, moj stariji sin Bartol, uz istu napomenu koju sam na Trgu čuo od guvernera: “Psihologija, a ne matematika, postaje ključ za razumijevanje korijena i tijeka Velikog stezanja”.
Mom čitatelju, kojeg zanima algoritam za novo čitanje fiskalnih, monetarnih i poslovnih ciklusa, spomenut ću tek neke od autora i naslova knjiga koje zasad nisu prevedene na hrvatski: “Životinjski duh” i “Neracionalno divljenje” R. Shillera (prvu je napisao u suautorstvu s nobelovcem Akerlofom), “Prevareni slučajnošću” N. N. Taleba, “Učenje ptica letenju” P. Triane, “Ovog je puta drukčije” C. M. Reinhart i K. S. Rogoff. Na dar sam dobio još nekoliko knjiga, ali još ih nisam pročitao. Te knjige spominjem jer je očito da moja i skepsa Željka Rohatinskog ima čvrste teorijske i iskustvene temelje. Ozbiljno sumnjam da su iskreni optimizam i osmijesi Jadranke Kosor i njezinih ključnih savjetnika dr. S. Švaljek, mr. B. Škegre i Ž. Lovrinčevića (nova je akvizicija Ž. Perić) glede čuvenog “izlaza iz krize” (upotrebu te glupe i iritantne pučkoškolske retorike o “ulazu” i “izlazu” iz kriza trebalo zakonski zabraniti jer krize nisu ni tuneli ni javni pisoari!).
Bolje bi bilo da su glumljeni, kao oblik smirivanja javnosti od još težih oblika gospodarske i ljudske depresije: investicijske, poduzetničke, potrošačke, radničke. Iskrena vjera premijerke i njezinih savjetnika da povećanje stopa PDV-a, osnivanje “fonda za spas gospodarstva” (još gluplji izraz), davanje državne pomoći mladim kupcima stanova od 200 eura po kvadratu i ukidanje kriznog poreza mogu bilo što promijeniti u društvu i gospodarstvu upućivala bi na opasnu nekompetenciju. Da se, primjerice, povećanje PDV-a i ukidanje nultih stopa za neke proizvode ne mogu javno brendirati kao “mjere za spas gospodarstva” trebalo bi biti jasno svakom brucošu ekonomije. Ne mislim pritom na brucoše Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, jer je tu sve moguće.
Radi se o “mjerama za krpanje proračuna” u sljedećih mjesec ili dva. Ne, nikako tri. Zato se slažem s guvernerovom ocjenom tih “mjera” u Poslovnom dnevniku: “Ne treba koristiti velike riječi za nešto što nema takvu dimenziju”. Sve u svemu, vremena su doista teška: kvartet ekonomskih savjetnika Vlade i VRH u cjelini zapravo nemaju bilo kakav program za “izlaz” iz bilo čega. Upravo zbog toga, umjesto javnih osmijeha, TV ukazanja i medijskih nastupa, ministri i savjetnici moraju hitno isprazniti police u Algoritmu. Moraju čitati, jer je očito da ne znaju o kakvoj je “Velikoj krizi” ili “Velikom stezanju” riječ.
Kulminacija te parodije je bila u emisiji Otvoreno kad su se Šuker i Linić sretno i veselo pozdravili a onda je onak\'usihićene Hlovorka primila pod ruku/ Fellini je beba za njih/