Kriza nije javni pisoar

Kulminacija te parodije je bila u emisiji Otvoreno kad su se Šuker i Linić sretno i veselo pozdravili a onda je onak\'usihićene Hlovorka primila pod ruku/ Fellini je beba za njih/

ukoliko je toliko loša situacija onda nam ostaje samo jedno -smanjiti plaće koliko god je potrebno , naravno privremeno ,a taj iznos vratiti nakon stišavanja krize , zadužiti se minimalno potrebno , smanjiti troškove na nulu, neka se ministri voze sami , a ne da svaki ima dežurni automobil i vozača i uostalom kuda bauljaju toliko neka u današnjem svijetu računala sve prate iz svojih ureda i sa tim receptom zamrznuti postojeću situaciju tj. krenuti od nule izpočetka , lopove trpati u zatvore a ne nakon mjesec dana ih puštati na slobodu kao ove iz haca ako su krivi a ako nisu netreba ih ni privoditi i tako u svim granama privrede, jer nema nam druge a ovi tzv. sindikalisti , partijaši i navodni Hrvatski dušebrižnici neka malo začepe gubicu dok neiziđemo iz krize jer ukoliko sever i lesar i kneževićka i dalje budu imali po desetak ili petnaest tisuća kuna plaću , a ja dvije tisuće do tada nema izlaska iz krize i neka presednik beli agnostik radi volonterski budući da ima ogromnu imovinu i ušteđavinu , a Hrvatska će mu to refundirati po izlasku iz krize 2000 kn mjesečno jer i ja toliko primam , a imam četvoro djece

G. Letica, onoliko malo koliko pratim političku scenu u Hrvatskoj, Vi ste mi uvijek stršili kao rijedak primjer razuma i lucidnosti, ali i općeg šarma koji nije na uškrb kulture. Vaša ocjena situacije u Hrvatskoj u ovom članku je “dead on the money”. Njegova je pesimističnost sasvim razumna. Očekivati ikakvo “rješenje” strmoglavljujuće situacije od vlasti,političara i službenih “ekonomista” je krajnje nerealno. Zanimalo bi me čuti Vaše viđenje onoga što Hrvatsku realno čeka u godinama koje dolaze. Biste li vi u ikakvoj verziji predložili jednostavan suvereni bankrot? Tj. bilo kakvo odgađanje bolnog suočenja s istinom dovest će jedino do još gore boli kasnije, a ista prije ili kasnije neminovno nastupi. Mislite li da pucanje po šavovima svjetskog financijskog sustava (obične zakrabuljene ponzijevštine) ostavlja ikakve šanse nekakvoj maloj državici da u trenutku dok se veliki brinu oko svojih akceleriranih problema učini nešto korisno za sebe? Imaju li mali uopće ikakve šanse?