Naš su se predsjednik, Ivo Josipović, i srbijanski, Boris Tadić, valjda već više puta susreli nego svi njihovi prethodnici zajedno. Opušteno su šetali Opatijom, zajedno pjevušili u Beogradu, sreli se u Vukovaru. A uskoro bi trebali i u Zagrebu. Uvijek su srdačni i s osmijesima, kao da su izišli iz idilične slike Francisa Forda Coppole, iz njegova sjećanja na Dubrovnik i na Jugoslaviju, objavljena ovih dana u novinama.
Slavni se američki redatelj u tome novinskom razgovoru prisjeća svoga davnoga boravka na prostoru bivše države, govoreći nostalgično: „Bio sam impresioniran Jugoslavijom jer su se svi sjajno slagali, imao sam osjećaj da je to vrlo sretno društvo. (...) Imam jako lijepe uspomene, općenito sam bio impresioniran harmonijom života među ljudima, činilo mi se to kao vrlo sretna zajednica.“
Predsjednici Josipović i Tadić nekako se doimaju kao da su se pojavili iz toga nesnimljena Coppolina dokumentarca. Vjerojatno će tako biti i u Zagrebu.
Zašto uopće u povodu susreta hrvatskoga i srbijanskoga predsjednika spominjati Francisa Forda Coppolu? Ne dakako samo zbog toga jer slavni američki redatelj ništa bitno nije shvatio o prostoru na kojem je bio i o ljudima koje je vidio. Ostalo mu je samo to kako „su se svi sjajno slagali“! Nešto od te nostalgične idile svojim nam susretima posreduju i Josipović i Tadić. Doimaju se kao „dva drugara“ koji su se godinama družili na omladinskim radnim akcijama pa se s radošću i sjetom danas sjećaju tih mladenačkih dana. No njihova bliskost vjerojatno je određena ne samo generacijski nego i društvenim podrijetlom, tj. socio-kulturnim miljeom u kojemu su odrasli. Josipovićev je otac bio visoki politički funkcionar, a Tadićev poznati sveučilišni profesor. I jedan i drugi otac spadali su u tadašnju društvenu elitu. Sinovi su im stoga bili povlaštenim pripadnicima uskoga elitnoga kruga, znanog kao „djeca komunizma“. Danas bismo to rekli: „zlatna mladež“. Možda iz toga miljea i političke sličnosti dvojice predsjednika.
Nema ništa loše u tome da hrvatski i srbijanski predsjednik budu dobri, da budu i prijatelji. Ali bit će neprilično i neuvjerljivo ako počnu priče i o prijateljstvu dviju država. Jer takav govor može buditi asocijacije na negdašnje „bratstvo i jedinstvo“.
Da je ono bilo iskreno, Jugoslavija se ne bi ni počela urušavati, ni rata ne bi bilo, a i Coppola bi nešto shvatio o zemlji u kojoj je bio. Hrvati i Srbi ne trebaju biti braća. To su očito neprirodno i neiskreno bili pola stoljeća, pa se sve tako naprasno i dramatično i završilo. Hrvati i Srbi ne trebaju biti neiskrena „braća”, bit će dovoljno da budu dobri, iskreni susjedi. No za to bi sa srpske strane trebalo priznati istinu, tj. da su Srbi započeli rat, i da Milošević nije izmislio samoga sebe, nego da se pojavio na uzgonu “masovne psihologije fašizma”. Tek poslije toga priznanja Hrvatska i Srbija moći će živjeti kao normalni susjedi.
Jugoslavija se nije raspala tek tako. Pogotovu, kako misli Coppola, koji je, kaže, imao „osjećaj da je sve bilo forsirano i organizirano kako bi se podijelila vlast“. Svemu je prethodio velikosrpski ekspanzionistički plan. Stoga je čudna najava predsjednika Josipovića da će hrvatska tužba protiv Srbije za rat biti aktualna sve dok postoje razlozi za nju!? Pa što to znači? Zar ti razlozi nisu pravne, političke i ratne činjenice, a ne puke formulacije koje mogu biti čak i objektom neke političke pogodbe?!? Hrvatskim povlačenjem tužbe Srbe se posve amnestira za rat, a predsjednike, Josipovića i Tadića posve promiče u međunarodno institucionalizirane „regionalne lidere“. Sljedeća bi regionalna psihološko-mentalno-propagandna faza moglo biti stvaranje masovnoga uvjerenja: Da smo prije imali ovakve predsjednike, rata ne bi ni bilo! Što tada s istinom?
Čudna je najava da će tužba protiv Srbije biti aktualna sve dok postoje razlozi za nju!?
Komentara 63
TI
Krilniče, Jednoga su staroga prije šezdesetak godina pitale žene što ono viče omladina, gore u selu. - Viču da je Tito partia, šta ja znam, a neka ga vrag i nosi.
TI
Isti par opanaka.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Moze li uopce samo jedan covjek pa makar on bio i predsjednik drzave sam odlucivat o ovako vaznim pitanjima. Naravno da on ne moze suosjecat s narodom jer nije sudjelovao u domovinskom ratu,nije sudjelovao u stvaranju drzave,nitko mu nije stradao pa mu se zivo fucka za tuzbu.