Bleiburg je sinonim masovnih partizansko-komunističkih zločina, baš kao što je i Jasenovac simbol zločinačkog ustaškog režima. I na jednoj i na drugoj strani pale su žrtve zločinačkih ideologija, i one su zaslužile da im se barem danas odaje počast, ako se već ne mogu kazniti i krivci tih zlodjela, posebice komunističkih.
Koliko god se u početku opirao dolasku u Bleiburg, pri čemu su mu izgovor bili pojedinci “crnokošuljaši”, a onda i nepoćudni organizatori komemoracija, Josipović više nije mogao zaobilaziti Bleiburg nakon što se poklonio i tuđim žrtvama u Bosni i Hercegovini.
U Bleiburgu se nije dogodio masovni zločin, ali je on početak i simbol stotina stratišta diljem cijele bivše Jugoslavije, na kojima su ubijani deseci tisuća nepoćudnih novom komunističkom režimu, među njima i mnogi nedužni Hrvati.
Franjo Tuđman nije bio službeno u Bleiburgu jer bi dobio još veći epitet ustaše od onog koji su mu udjeljivali, a i nije bio sklon pretjerivanjima koja su desetljećima hranila bleiburški mit, posebice u emigraciji, najviše oko broja hrvatskih žrtava i odgovornosti, koja je dijelom i na samom Anti Paveliću, a što oni najradikalniji odbacuju. A ni Tito nikad nije bio u Jasenovcu, iz samo njemu znanih razloga, ali se nije protivio podgrijavanju jasenovačkog mita i famoznih 700.000 žrtava, što je bila i okosnica huškanja Srba na agresiju i okupaciju Hrvatske 1991. godine.
Predsjednik Ivo Josipović je načinio korak na koji nije bio spreman njegov prethodnik Stipe Mesić i u tome ga svakako treba podržati.
Od čovjeka koji pjeva ustaške pjesme po svijetu, Mesić se pretvorio u žestokog nekritičkog branitelja Tita i komunizma, za svoga mandata samo je produbljivao povijesne podjele, javnost zasipao u najmanju ruku čudnim viđenjima prošlosti, a i nakon silaska s vlasti ne miruje, pa je bio jedan od glavnih protivnika Josipovićeve inicijative da antifašistički borci s njime idu i u Bleiburg, a ne samo u Tezno kod Maribora.
Iako, nije ni trebalo ići u Tezno, jer sličnih masovnih grobnica ima i po Hrvatskoj, primjerice Maceljska šuma, gdje je također izgrađena kosturnica kao i u Teznom.
Josipović je odlaskom u Bleiburg prešao Rubikon, za što dosad nije bio spreman gotovo nitko s ljevice, nitko od bivših “crvenih”. Iako se žrtve ne bi smjele dijeliti po ideološkom ključu, ali i to je naša stvarnost. I zato tu Josipovićevu simboličnu gestu svakako treba pozdraviti.
Od Ivana Fumića i Vesne Konstantinović Čulinović, kao predstavnika antifašista, kao i od Milorada Pupovca, nije se ni moglo očekivati da će ići s Josipovićem u Bleiburg. Oni su ipak zarobljeni u svojim povijesnim, ideološkim čahurama, što je često vidljivo po njihovim izjavama i postupcima, koji odudaraju od današnjeg vremena. Pupovac pak iz Teznog poručuje da se moramo okrenuti budućnosti, a on sam nije spreman suočiti se sa činjenicom srpske agresije 1991. godine.
Ili, njegovo tumačenje ustanka u Srbu 1941. godine koje je sve samo ne povijesno utemeljeno. Ali i to je dio političkog folklora.
No, teško je s Josipovićem dijeliti baš toliki optimizam, da se s njegovom gestom “zatvara jedan krug prijepora oko antifašističke povijesti Hrvatske, koja je nesumnjivo imala i ovu jednu stranu koja takva nije trebala biti”.
Ideološki i interesno nepristrani povjesničari uglavnom su već dali svoje ocjene NDH, Bleiburga, križnih putova, komunizma, Tita, i teško bi se složili s Josipovićem u njegovim ocjenama. Više od simboličnih gesta značilo bi i praktično djelovanje.
Jer komunisti nisu ubijali samo 1945., režim je mnoge nepoćudne proganjao, zatvarao, pa čak i likvidirao sve do svoga kraha, i ima još živih koji bi trebali za to odgovarati.
Političke volje za takvo što dosad nije bilo. Za zločine iz komunističke prošlosti počeli su nam suditi stranci.
Mislim da iza zadnjih poteza Josipovića i Jace stoje strane vlade. Zašto? Josipović vuče dirigirano balansirane poteze, ako uzmemo da su štovatelji Bleiburga domoljubi tko će mu od njih sad moći prigovarati što se klanja Srbiji i što relativizira njihovu agresiju na Hrvatsku. Znamo iz kakve je obitelji Josipović, znamo da nije nagrađen 71\' nekretninama u centru Zagreba zato što je bio za hrvatsku stvar, tako da nema sumnje da je otišao na Bleiburg po zadatku a ne uvjerenju. Jaca, vidimo da se dosta angažirala van Hrvatske iako doma ima velikih, a vjerojatno za njenu Vladu i nerješivih s obzirom na njihove sposobnosti, problema. Zašto? Zanemarimo to što joj je vani ugodnije, nema fućkanja sindikalaca i što se bar kroz protokol osjeća kao državnica. Podilazi i daje ustupke slovencima i bosancima, srbima ne smije jer to ne voli hdzovo biračko tijelo pa je to prepustila Josipoviću. Podilazi rusima tj za male pare prodaje hrvatske interese. Ako zbrojimo Josipovića + Jacu dolazimo do novih integracija na ovim prostorima tj ono što želi dekadentna Europa koja nam nikad nije i neće oprostiti što smo razbili YU. Moralni patuljak Mesić i Josipović su instalirani tj da nije bilo potpore sa Zapada nikad ne bi i primirisali Pantovčak. Jaca je dobra Zapadu jer ima neobično izraženu taštinu i želju za potvrđivanjem s obzirom da je svjesna svoje nesposobnosti pa se sa njom lako manipulira. U svakom slučaju, dragi moji hrvati, možete vi potpisivati sindikalne liste koliko želite ali spasa nam nema. A znate zašto HDZovci najviše kradu? Zato što su najdulje i najviše na vlasti. Zamislite kad dođu na vlast Čaćićevi HNSovci i Linićevi SDPovci gladni i željni svega. Zaboravljate što rade u Zagrebi i Rijeci. Radi vašega tj našega nerazumijevanja i imamo već desetljećima vlasti kakve zaslužujemo...