Belgija drži apsolutni rekord u broju dana koji su prošli između izbornoga dana i dana kada je formirana vlada. Nakon izbora 2010. godine pregovori su trajali čak 541 dan, a zemlja je bez izabrane vlade bila ukupno 589 dana. Za opis cijele te zavrzlame trebalo bi zaista puno prostora, stvar je otišla toliko daleko da su bili započeli razgovori o mogućoj podjeli Belgije.
Jedni su imali ideju da se frankofona Valonija pridruži Francuskoj, a bilo je i ideja da se taj dio Belgije priključi Njemačkoj. Vladu nije mogao formirati nitko sve dok nije postignut vrlo čvrst dogovor o paketu reformi koji je zadovoljio sve stranke. Reforme su zasijecale duboko, a među najznačajnijima bilo je prekrajanje izbornih jedinica, ali i davanje više ovlasti i novca regijama i zajednicama.
Federalna vlast u toj reformi morala je nižim razinama prepustiti raspolaganje sa 17 milijardi eura. Iako očekujete da je situacija bila čistija i jasnija na izborima 2014., u krivu ste – opet je trebalo pet mjeseci za formiranje vlade.
Najsvježiji je primjer takve krize Portugal u kojem su pobijedili konzervativci, ali nemaju većinu u parlamentu. Čak 62 posto biračkog tijela koje je izašlo na izbore glasalo je za lijeve stranke, tako da manjinska konzervativna vlada nije imala šansi za dulji opstanak. Agonija traje već dva mjeseca. Izbornu neizvjesnost od izbora u lipnju pa sve do 1. studenoga prolazila je i Turska. I Grčka je dva puta u tijeku jedne godine izlazila na izbore.
Turci su izlaz morali tražiti u ponavljanju parlamentarnih izbora zato što su istekli svi rokovi za formiranje vlade. No okolnosti su tu išle na ruku Erdoganovoj Stranci pravde i razvoja koja je biračima jamčila neku vrstu političke sigurnosti. Iako je tu bilo puno zastrašivanja, biračko tijelo u razdoblju od prvih do ponovljenih izbora ipak je diglo ruke od manjih oporbenih stranaka, prvenstveno zato što su vidjeli da oporbene stranke koje su imale dobre rezultate u lipnju još uvijek nemaju dovoljnu političku specifičnu težinu, ali i svijest da zemlja ne bi trebala visiti u političkom vakuumu koji će još donijeti samo štetu.
Erdogan je odigrao značajnu političku partiju u trgovini s Angelom Merkel oko izbjegličke krize. I upravo perspektiva da Turska ubrzano krene prema članstvu u EU Erdoganu je vratila kritičnu masu glasova.
Kada su raspisani prijevremeni izbori u Grčkoj, većina onih koji su tu političku scenu promatrali izvana vidjela je Syrizu i njena lidera Alexisa Tsiprasa kao političke pokojnike. No, kada se stvari pogledaju iznutra, onda postaje jasno da se Syriza u gotovo nemogućim uvjetima brinula o siromašnima i osiromašenoj srednjoj klasi. On je učinio sasvim dovoljno da uvjeri svoje birače da bi potpuno ispunio svoja predizborna obećanja da je situacija bila imalo bolja.
No Tsipras je učinio još nešto – on je naciju ipak uspio izvući iz stanja posvemašnje depresije, besperspektivnosti i bespomoćnosti, ali i poniženja od jakih partnera iz EU. On je u sedam mjeseci pokazao da Grci više ništa neće prihvaćati pognute glave i u potpunoj tišini i trpjeti posljedice zbog toga. Tsipras je biračima uspio pokazati da im može vratiti barem dio digniteta. No on je pobijedio i zbog toga što Grci više nikako nisu željeli na vlasti vidjeti ni Pasok ni Novu demokraciju, odnosno klasični politički establišment koji je zemlju doveo u gotovo bezizlaznu situaciju.
Jučerašnje jutro u Hrvatskoj pomalo nalikuje na sve gore navedene priče. Moguće je da će pregovori o koaliciji trajati beskrajno kao u Belgiji. Moguće je da oni potraju dovoljno dugo da završimo na ponovljenim izborima kao u Turskoj i da se birači tada priklone onima koji su u posljednje četiri godine vladali Hrvatskom. Moguća je i krajnje nestabilna manjinska vlada kao u Portugalu. No izbori u Hrvatskoj pokazali su da još nismo spremni (ili toliko nezadovoljni, osiromašeni i zasićeni političkim elitama) za tako radikalna politička rješenja kao u Grčkoj iako se u dobrom uspjehu Mosta vidi zametak takvog razmišljanja.
Naše dvije velike političke stranke nisu ni dovoljno politički zrele za veliku koaliciju kao u Njemačkoj, koja bi u osnovi zemlju mogla učiniti puno stabilnijom i voljnijom da brzo i efikasno provodi reforme. Ovi su nam izbori pokazali da smo u problemu, no još uvijek nije jasno je li taj problem dovoljno velik da počnemo vući radikalnije poteze. U svakom smislu.
