Ivi Sanaderu sudit će se još godinama, i na tim suđenjima, posve je izvjesno, bit će još odluka u njegovu korist. Jedino je neizvjesno do kada će za medije svaka odluka u njegovu korist biti još jedan dokaz lošeg stanja u pravosuđu, ili još gore, da u nas nema pravne države. I posljednja odluka Ustavnog suda pokazala je da smo još daleko od razumijevanja da biti jednak pred zakonom znači i poštovanje svih okrivljenikovih prava makar on bio i omraženi bivši premijer. Ta je odluka izrazito proceduralne naravi, s kojom opet ništa nije rečeno o Sanaderovoj krivnji, a što je Ustavni sud višestruko naglasio. Uz to, ta je odluka toliko logična i dosljedna prijašnjim stavovima Ustavnog suda, da je zapravo jedino pitanje koje bi s primjesom zločestoće trebalo postaviti bilo, čitaju li suci Vrhovnog suda više medije nego odluke Ustavnog suda, pa umjesto da poštuju Sanaderova ustavna i konvencijska prava ugađaju postavkama analitičara razočaranih u pravnu državu koja je u stanju suditi i u korist Sanadera.
Što je to pravna država? Definicija koju neizravno nude neki mediji ne može se naći ni u jednom stručnom radu ili knjizi na tu temu. Dojam je da bi to trebala biti država u kojoj za osobe koje su mediji i javnost unaprijed osudili nitko ne može suditi u njihovu korist, niti kad im ustav i zakoni nalažu suprotno. Dakle, to bi bila država u kojoj suci svoju neovisnost dokazuju sudeći ovisno o zahtjevima medija i javnosti. Uzgred, ako ovo sada nije pravna država, što je onda bilo ono u vrijeme Sanaderove vladavine? I, kakva je bila zasluga sudaca za takvu državu, a kakva birača i medija koji su nekritičnošću stvorili tog Sanadera?
Iskupljenje kroz linč
A kad su postali svjesni svoje kardinalne pogreške, onda su iskupljujući se za prijašnje propuste upali u novu, provodeći nad do tada omraženim bivšim premijerom javni linč, unaprijed ga osuđujući. Sudstvu je pri tomu dana uloga samo da, kao nekoć u bivšem sustavu, bez suvišnih pitanja rutinirano odradi što se od njega očekuje. Tomu je dosta kumovala i pogrešna strategija u odnosu s javnošću Mladena Bajića, osokoljenog novim oružjima kojima ga je opskrbio, kako se poslije pokazalo, s gledišta Ustava i Europske konvencije o temeljnim ljudskim pravima, prilično neuravnoteženi Zakon o kaznenom postupku, isproduciran za Sanaderove ere. Sjetimo se, povod je bio još jedna nevina žrtva, kako se tada činilo mafijaške likvidacije. Tada je u sklopu hitne državne reakcije na mjesto ministra unutrašnjih poslova došao Tomislav Karamarko, što je imajući u vidu njegovu profesionalnost i menadžerske sposobnosti bilo pozdravljeno od medija kao još jedan dobar Sanaderov potez jer je pred državu tada stavljen samo jedan zadatak – da bude efikasna – za potrebe domaće javnosti i za poglavlje 23. o pravosuđu u sklopu ondašnjih pregovora o pristupanju EU. Cijeli taj komplot javnost-politika-mediji-DORH bio je umotan u pravdoljubni celofan borbe protiv korupcije na najvišoj razini i samo su se rijetki tada pitali kakva se pravna država krije iza svega toga. Slični obrasci ponašanja primijenjeni su u cijelom nizu slučajeva, što je u slučaju Maestro prepoznao i Europski sud osuđujući Hrvatsku u slučaju Roberta Peše jer je politički vrh, na čelu s predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom, predsjednikom države Sjepanom Mesićem, i glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem uz pomoć nekritičkih medija prejudicirao krivnju tek sumnjičenih dužnosnika. Sudstvo se i u tom predmetu pokazalo "neposlušnim djetetom" jer optuženima nije sudilo u ponuđenom paketu već kao pojedincima, pri čemu je ne samo Peša kao potpredsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bio oslobođen. Ali, na tom slučaju su mediji, politika i javnost ispekli zanat gradeći svoja očekivanja od pravosuđa koja su u slučaju bivšeg premijera samo došla do izražaja na najgori mogući način.
Posljedica toga je da se danas i Sanaderove tvrdnje o politički motiviranom procesu protiv njega ne odbacuju kao još jedna uobičajena folklorna jadikovka optuženog bivšeg političara već kao teza koju je potrebno analizirati unatoč svim sudskim procesima koji su u pogledu propitivanja vjerojatnosti da je Sanader počinio sva ta koruptivna kaznena djela davno prošli stadij u kojem se još može govoriti o utjecaju politike. Nakon tisuća i tisuća stranica spisa, stotina i stotina raspravnih dana, nakon više desetina sudaca i državnih odvjetnika koji su se bavili Sanaderom, kakvog smisla ima opet se pitati je li Jadranka Kosor naredila Mladenu Bajiću da kazneno progoni Sanadera. I nakon svih ukinutih presuda u slučajevima Hypo, Ina-MOL i Fimi media, sve i da je to istina, to bi nam "samo" nešto govorilo o njezinom shvaćanju premijerske dužnosti. Što je trenutačno prilično irelevantno. Ali, što se biti stvari tiče, to bi samo značilo da je bila u pravu što je na tomu inzistirala, kao i Bajić što ju je "poslušao". Premda je on u to vrijeme, naveliko komunicirajući s Haagom i Amerikancima, postao svjestan da mu za "kukurikanje" nije potrebna pomoć iz vlastita "kokošinjca". No, i Sanaderovoj "optuženici" Jadranki Kosor politički instinkt nalaže da se brani opet političkim sredstvima na štetu povjerenja u ionako poljuljanu vjerodostojnost Ustavnog suda koji se opet drznuo biti, kako bivša premijerka zaključuje, nadvlast u državi, pitajući se za Tportal.hr: "Je li moguće, kako sada misli Ustavni sud, da su svi oni griješili u postupku i radili na političkom progonu?". To stvarno zvuči populistički jako dobro i u skladu s trendovima, osobito u kontekstu zagovaranja da se i ponašanje Ustavnog suda stavi na dnevni red pregovora o novoj vladi. Argumenti opet nisu važni.
Ustavni sud je pozivajući se i na pravne standarde Europskog suda utvrdio kršenje Sanaderovih ljudskih prava, ne ulazeći u meritum. Ako je Sanader kriv za sve za što ga terete, pošteno je da ga država za to osudi u poštenom postupku. Način na koji je Vrhovni sud odlučio da se zbog opasnosti od bijega Sanader i nakon gotovo četiri godine i dalje zadrži u istražnom zatvoru, s obzirom na sve okolnosti nije bio pravedan. I to je sve što je Ustavni sud odlučio svojom posljednjom odlukom, ostavljajući mogućnost da sud, ali s drugom argumentacijom, ostane pri svome. Županijski sud u Zagrebu odlučio je drukčije, navodno riskirajući Sanaderov bijeg. Iako bi od tog bijega, nakon svega, veće koristi imala država nego sam Sanader!
Za pravnu državu jedino su opasne uvrnute medijske interpretacije odluke Ustavnog suda. Ustavni sud je samo inzistirao na europskom pravnom standardu po kojem produljenje pritvora može biti opravdano samo ako postoje relevantni i dostatni razlozi koji ukazuju da je to stvarni javni interes i da je važniji od prava pojedinca na slobodu, bez obzira na presumpciju njegove nevinosti. Sanaderu je 2011. već usvojena ustavna tužba zbog neuvažavanja vremenske dinamike događaja koja je opasnost od njegova bijega učinila neznatnom. Vrhovni sud je sada zaključio da postoji rizik od njegova bijega zbog tri razloga: jer je 2010. pokušao pobjeći, jer mu članovi uže obitelji žive u Americi (iako mu je uskraćena viza) i jer se protiv njega vodi više postupaka.
Bijeg stalni razlog za pritvor
Ako je i nakon pet godina pokušaj bijega razlog za produljenje pritvora onda se taj događaj kod takvog "statičkog pristupa" pretvara u stalni razlog za pritvaranje, logičan je prigovor Ustavnog suda. Onda bi taj stav "jednom bjegunac, uvijek bjegunac" trebalo ozakoniti!? Za Vrhovni sud s protekom vremena ništa se nije promijenilo jer Sanader nije mogao bježati, ali ne zbog svoje odluke, već stoga što je bio pritvoren u paralelnom postupku. Onda bi strategija USKOK-a da nasjecka optužni materijal u više sukcesivnih postupaka bila legitimna, iako se time otvara mogućnost da Sanader bude doživotno u istražnom zatvoru, a da se ne iscrpe zakonski rokovi o maksimalnom trajanju istražnog zatvora u svakom pojedinom slučaju. Interesi države i razvlačenje postupaka imaju svoje granice. Ali, Ustavni sud zasad nije prešao samo preko toga što Vrhovni sud kad pravda produljivanje pritvora ili ocjenjuje rizik bijega to argumentira s paralelnim postupcima, a kad prosuđuje o roku trajanja pritvora onda taj kriterij zanemaruje, što je ne samo nedosljedno već i ustavno i konvencijski sporno. Ismijavanje tog pristupa puno govori o medijima. Svjedoci smo posvemašnje inverzije u tumačenju stanja pravne države u okolnostima ideoloških podjela i provociranja međuinstitucionalnih sukoba, kojima je nesumnjivo kontaminirano i pravosuđe, sa svim njegovim objektivnim slabostima. Stoga ne čudi da je uloga medija u kreiranju loše predodžbe o pravosuđu bilo jedno od temeljnih pitanja stručnih razgovora na Državnom sudbenom vijeću. Ali, bez većeg medijskog odjeka. Što ne čudi, s obzirom na to da u struci i dalje prevladava stav da suci ne trebaju istupati u javnosti.
>> HDZ: Sanader i Karamarko slučajno su se susreli u Sheratonu
>> Ivo Sanader nakon izlaska iz Remetinca otišao kući: Politikom se više ne bavim!
>> Sanader od početka smatra da je progon protiv njega politički iniciran
Ivo Sanader je HDZ-u, Hrvatskoj i državotvornim Hrvatima napravio nepopravljivu političku štetu i zaslužuje političku osudu. Da li je lopov, to mora netko dokazati nečim što može biti prihvatljiv dokaz. Slika na kojoj "netko nekomu nešto pokazuje ili dodaje neki papir" nije i ne može biti dokaz. Mislim da je u Sanaderovu slučaju glavni cilj - neka predstava traje. I ona zaista traje. A do kada će trajati, to nitko ne zna. Dakle, cilj je postignut.