Stao sam ispred Šimunovićeve “Maškerate” kao ispred izloga. Proizvela je baš taj efekt. Znate ono, kad se viđeno počne prelijevati i ne znate vidite li ono što je unutra ili je to odraz onoga što vas okružuje vani.
“Maškerata” je inače slika koju je Frano Šimunović naslikao 1936. Kompozicijski postavljena tako da iz najcrnjeg mraka pozadine navaljuju ljudi poslagani tako da što su dalje u perspektivi raste njihova važnost. U prvom redu, gotovo da vas vuku za ruke, nalaze se kostimirane prikaze zagonetnog spola, dobi i smisla. Ne znate je li riječ o odraslima što sjede ili starmaloj djeci koja se propinju na prste. Konstitucije njihovih tijela odudaraju od dječjeg uzrasta i obrnuto. Lica su im iznakažena onako kako ih može iznakaziti samo euforija veselja ili strave. Najisturenijem u toj lepezi usta su neprirodno rastegnuta kao kraj saksofona obrubljen napadnim crvenilom. On ili ona urla, dio je očekivanosti, predvidljivosti, rituala u kojem se pod maskom igra skrivača sa samim sobom. I likovi oko nje/njega u tom prvom redu čine isto u grču predvidivosti, izbačeni od života da na prvoj crti nedoraslosti privuku pažnju i skrenu smisao. Drže u rukama instrumente ili takvo što, rekvizite koji se za trenutak mogu iz forme pretvoriti u oružani sadržaj.
Premda su zagonetni u smislu tjelesnosti, sasvim su jasni u namjeni i što ih više gledate počinjete shvaćati kako se među njima događa nešto bučno, ali ne i bitno. Prava drama počinje iza njihovih leđa gdje u slici izviru nedvosmisleno odrasli ljudi, sa šeširima i svime onime što potvrđuje njihov dobno-društveni status. Pomalo se i stapaju s mrakom pozadine, ali ne toliko da ne bi jasno pokazivali kako “male maske” iz prvog reda gledaju s podsmjehom, cinizmom, kako će im puštati da se vesele dok i njih vesele, a kad im dosade, prekinut će ih bez ikakvog krzmanja. Ljudi iz drugog i trećeg reda nedvosmisleni su u dobi i uzrastu, ali su posve zagonetni u namjeri. I žele takvima ostati. Prirodni su, superiorni, za njih je maskiranje rutina i panoramsko gledanje na mase navika koja im je zapisana u stavu. Oni su mirni kao svatko tko zna da će moći ležerno izbjeći posljedicama gužve koju mogu isprovocirati, smiriti ili što već požele.
Neopisiva tjeskoba izlazi iz Šimunovićeve slike. Nije ni čudo, nastala je 1936., u vrijeme kada se uvelike pripremao okvir za globalnu svjetsku maškeratu u kojoj će euforično bezlični ljudi ginuti zbog sumnjivo zagonetnih namjera uglađenih likova iz sjene. Ne mogu, dakle, reći da me “Maškerata” uvukla u onu izlizanu šablonu po kojoj sam se našao u slici. Ne, nisam to osjetio, jer mi se dogodilo nešto mnogo opasnije, učinivši mi se da je “Maškerata” izašla van, da je ona oko mene i da danas mali ljudi iznakaženih lica, je l’ od sreće ili užasa, urlaju i spremaju se na grotesknu zabavu smrti. U stvari, spremaju ih na tu zabavu, one iste poluosjenčane siluete dok uz osmijehe zbrajaju svoje koristi. Svijet je nedoraslima krvava zabava, a nedorasli su zabava gospodarima.
Šimunović je to prepoznao senzibilitetom razmišljanja i osjećanja, Molotovljevim koktelom za razaranje teledirigirane instrumentalizacije, pokazao je kako se većina stanovništva i statistički mora smatrati statistima. Ta 1936. opet nam je za vratom, ponovno nas obavija mrak opasnosti od potpune konflagracije i mi mu se opet veselimo, opet rutinski srljamo zaslinjeni, balavi, nakaradno zacrvenjeni, zaostali u probuđenim mržnjama što se stalno prokuhavaju na pari primarnih ljudskih strahova. Niti znamo što slavimo, niti znamo koga se bojimo, niti zašto mrzimo te koje mrzimo, uvjereni da u pravdi ispod križa svatko ima pravo na svoj alibi u bogu zbog zločina koje se spremamo počiniti u božje ime. Osjećate li tjeskobu trenutka? Osjećate li sve instrumente ubijanja na čiju muziku plešete?
Zastanete li i razmislite li ikad o tjeskobi i o svome mjestu u njoj i to izvan konteksta Hrvata, Srba, ustaša, partizana, HDZ-a, SDP-a, tehnologija, šopinga, krštenja, krizmi, ispovijedi, novca, pokornosti, zdravomarija i očenaša, izvan plaća, kredita, kartica, NATO-a, EU, trošarina, putarina, nafte, ljetovanja, skijanja, izvan selfieja, celebritija, automobila, ambicija, imperativa, odgoja, obrazovanja, brakova, autoriteta, institucija, vojski, popova i policija, izvan boga, zakona, morala, banaka, straha, životnih osiguranja, noževa, puški izvan svih onih okvira koji vas pretvaraju u prvi, bezlični red Šimunovićeve slike. Zastanete li i promatrate istinu izvan života i smrti? Jer ni jednog ni drugog nema bez vas i vašeg postojanja. A opet, ako ne postojite, kako uopće možete biti sigurni da ste živi.
>> Za Prgometa i dva profesora glogov kolac ili ih proglasiti Srbima
>> I prvi Srbin predsjednik Hrvatske bit će iz HDZ-a
Pravi novinari nekad ne će koristiti ISPRAZNICU "ubiti u pojam" jer ta primitivna izreka zapravo ništa ne znaći....