Rijeka izmučenih i izmrcvarenih ljudi u čijim je očima vidljiv golem strah. Među njima su obični ljudi, starci, žene i djeca. Na mnogim licima suze. Nitko od njih ne zna što će biti s njima i gdje će završiti. Među svim tim ljudima u koloni koji su s vrećicama u rukama napuštali svoje domove i svoj grad 18. studenoga 1991. bila je i tada 24-godišnja Vukovarka Sandra Cvikić. Ona je, nakon tri mjeseca opsade grada, razaranja i svega proživljenoga u podrumu, uspjela smoći snage za izjavu inozemnim novinarima. U bezumlju rata, stradanja i svega što donosi rat njezine riječi tada su odjeknule svijetom. "Poubijali su sve naše prijatelje, ali mi nismo krivi. Mi nismo htjeli rat. Mi samo volimo ljude, ne ubijamo ih. Mi ih i dalje ne mrzimo. I dalje ih ne mrzimo", rekla je kroz suze na engleskom jeziku.
Iznijela samo četiri knjige
Prisjećajući se toga dana danas, 24 godine poslije, Sandra Cvikić kaže kako se zapravo nerado prisjeća opsade Vukovara. Grad je napustila bez ikakvih stvari, odjeće, fotografija ili bilo kakvih uspomena iz dotadašnjeg života. U rukama je držala samo dvije knjige i to dva rječnika engleskog jezika. Njezine pomirljive riječi, unatoč svemu što je zajedno s ostalim Vukovarcima proživjela, bile su "odraz stanja duha" dok je bila u koloni sa svojim sugrađanima i gledala prijeteću srpsku vojsku i paravojne postrojbe koji su ih nadgledali i prijetili.
– Tada sam zapravo shvatila Isusove riječi kada je bio razapet na križu i kada je rekao „oprosti im, Oče, ne znaju što čine". U tome trenutku shvatila sam i koliko su se bespomoćno osjećali Židovi za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada su proživljavali sve ono što su proživljavali. Gledala sam brojne filmove kada ih se vodi u kolonama u logore, a onda se to isto dogodilo meni i mnogim drugima. Bio je to osjećaj bezvrijednosti ljudskoga života – kaže Sandra Cvikić, koja je danas zaposlena kao stručna suradnica u vukovarskoj podružnici Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar". Uskoro bi trebala i doktorirati s temom o Vukovaru. Istražuje, naime, uzroke nasilja u društvu koje je postojalo do 1991. godine, procese i obrasce ponašanja koji su rezultirali strašnim ratnim zločinima nakon sloma obrane Vukovara.
Tema je razumljiva s obzirom na to da je Sandra Cvikić jedna od sudionica najtežih dana grada Vukovara. Ona je zajedno s još devet osoba, među kojima je bilo i četvero djece, gotovo cijelo vrijeme opsade provela u podrumu svoje obiteljske kuće. U njemu su provodili dane, spavali, spravljali hranu, jeli... Kaže kako je iz grada mogla izići i prije, dok grad još nije bio potpuno okružen, ali nije htjela. Bila je to njezina odluka.
– Bilo je teško. Nije bilo ni hrane ni vode. Snalazili smo se kako smo znali. Iz toga vremena najviše pamtim brigu za sve ljude koji su bili s nama. U svakom slučaju, bila je to moja velika životna škola u jako kratkom vremenu – sjeća se Sandra Cvikić.
Pri tome se, kaže, nije bojala smrti. Jednostavno zato što o smrti nije ni razmišljala. Jedino se bojala da ne bude silovana. Nakon tri mjeseca takvog života i strahova, izlazeći iz grada, u blizini današnjeg Memorijalnog groblja, poručila je svijetu da unatoč svemu ne mrzi.
Većina je oprostila
– Ni danas ne mrzim. Ljude ne gledam prema nacionalnosti. Mislim i da velika većina građana koji su tada napustili grad i vratili se u njega nakon godina progonstva, ne nose u sebi mržnju. Oprostili su – uvjerena je vukovarska znanstvenica. – Ipak, ni danas u Vukovaru nema pravoga, funkcionalnog suživota. Suživot je samo na papiru i propagira se politikom tranzicijske pravde. Pokazuju to i problemi koje imamo u gradu. Nemoguće je u tako kratkom roku postići funkcionalan život Hrvata i Srba. Izgubilo se povjerenje, nestala je iskrenost. Mislim da je međusobno povjerenje trebalo graditi na tradicionalnim vrijednostima koje bi pridonijele da ljudi počnu vjerovati jedni drugima. Problem je i to što nam se mnogo toga nameće izvana iako je jasno kako nešto što daje rezultate u Ruandi ne mora davati rezultate i u Hrvatskoj – objašnjava Sandra Cvikić.
Snažnije zbližavanje ljudi u Vukovaru, kaže, moglo bi se dogoditi kada bi se povećala razina znanja i razumijevanja. Stradalnici i branitelji iz Vukovara danas su neshvaćeni jer se ne razumije što su sve oni prošli i kakve traume proživjeli. Zato su se i dogodile one inicijative kada se počelo postavljati dvojezične ploče u Vukovaru.
– Nitko od nas ne mrzi ćirilicu kao pismo, ali nas vrijeđa to da se u javnosti pretpostavlja kako nismo u stanju donositi inteligentne odluke, pa tako i ovu o ćirilici. Osjećaje i sjećanja ne može se reprogramirati niti izbrisati samo zato što zakon i politika to zahtijevaju od ljudi. Svaki čovjek, pa tako i mi preživjeli imamo legitimno pravo osjećati se i sjećati se onako kako to želimo, to je ono što nas identitetski obilježava kao ljudska bića – ističe Sandra Cvikić.
O Vukovaru danas, 24 godine od tragedije, misli da je samo prolongirana traumatizacija i mučenje od 1991. godine i da je još uvijek u tijeku borba s ostacima sustava u kojem smo prije živjeli. Kaže, grad se izgradio i to je vidljivo na svakom koraku, ali ključni su problem velike, kolektivne traume u ljudima i to što se svih ovih godina nije ništa radilo na pomoći kako bi ljudi zacijelili u sebi i postali funkcionalni u društvu.
Što bi trebalo učiniti za budućnost Vukovara?
– U Vukovaru će se važnije promjene dogoditi tek kada se određene promjene dogode u ljudima. Vukovar će imati budućnost onoga trenutka kada se bude shvatilo i razumjelo da se lokalni političari moraju staviti u funkciju i na uslugu građanima koji ih odaberu, i to na odgovoran način. I da se politička razina odvoji od poslovne. Nužno je donijeti smislenu strategiju općeg razvoja Vukovara za sljedećih deset ili više godina – smatra Sandra Cvikić. Predlaže da taj posao odrade stručnjaci.
Stručnjaci znaju što učiniti
– Znanstvene institucije trebaju provesti istraživanja i uzeti sve parametre u obzir kako bi se krenulo od činjeničnog stanja, bez friziranja podataka. To bi bio dokument o kojemu bi postojao apsolutni politički konsenzus, odnosno bio bi iznad politike i političkih stranaka. Cijeli taj posao provodio bi se u fazama. Prethodno bi se u gradu morao postići konsenzus o povijesnim činjenicama na temelju kojih se onda može izgrađivati društvo pravde i povjerenja. Mi to znamo, ali potrebno je da naše društvo utvrđene činjenice o ratu i agresiji na Hrvatsku, te povijesni kontekst zbog kojega se rat dogodio, napokon prihvati tako da se nikome ne trebamo pravdati zbog toga što smo se branili. Povijesne činjenice, ako su istina, opstat će s vremenom i neće više biti potrebe za pravdanjem i opravdavanjem. To su temelji budućnosti daljnjeg razvoja grada u svakom pogledu. Žalosno je da se danas još uvijek arbitrira s vukovarskom ratnom poviješću kada postoji dovoljno utvrđenih činjenica o tome što se dogodilo i kako. Barem mi to u Institutu "Ivo Pilar" imamo – upozorava Sandra Cvikić i zaključuje:
– Nakon što to napravimo, pravna država i pravosuđe puno bi učinkovitije trebali odraditi svoj posao. Neoprostivo je i nemoguće da 24 godine od rata još nisu procesuirani svi oni koji su odgovorni za ratne zločine. A da ne govorimo o tome da silovane žene svoje silovatelje sreću na ulici. To je neoprostivo!
>>U vukovarskoj koloni sjećanja 50.000 hodočasnika
>>Evo što su političari i javne osobe kazale u Vukovaru!
Da su nas srbi pobijedili, pitam koliko bi nas ostalo živih?