Sudac Ivan Turudić prava je pravosudna zvijezda. Osudio je Hrvoja Petrača i Ivu Sanadera na dugogodišnje robije, a nedavno i izručio Njemačkoj udbaša Josipa Perkovića. Ugodan je sugovornik. Nije od onih pravnika koji će vas udaviti paragrafima i neinventivnim fiškalskim dosjetkama. Iz njegovih opreznih izjava o vlastitim političkim ambicijama ipak sam zaključio da bi mogao postati ministar pravosuđa u vladi Tomislava Karamarka. Naravno, ako HDZ pobijedi na izborima. Razgovarali smo u opuštenoj atmosferi u malom turističkom mjestu Benići nedaleko od Zadra.
:: Ovdje je blizu Vladimir Šeks, koji ima vikendicu u Petrčanima, blizu je i Božidar Kalmeta. Nađete li vremena za neko druženje?
Ne (smije se). Kalmetu poznajem samo na bok – bok. Sa Šeksovima se nismo dogovarali. Da smo se dogovorili, mogli smo se negdje naći. S obzirom na njegove godine, ja bih bio taj koji bi morao ići k njemu, a ne da mi se voziti auto na odmoru.
:: Dolaze li vam neki drugi poznati prijatelji?
Nitko.
:: Poznato je da ste vrlo druželjubiv čovjek.
Ovo je baš odmor. Tu su mi djeca koja su u studenti u SAD-u, supruga i to je to.
:: U zadnje vrijeme dosta se govori o vašim političkim ambicijama. Spominje se da ste “bezecirali” mjesto ministra pravosuđa u budućoj vladi Tomislava Karamarka.
Kada bi to i bilo istina, ne bih to komentirao. Mislim da je razumljivo zašto neću komentirati.
:: U kakvim ste odnosima s ovom HDZ-ovom ekipom?
U dobrim. Tomislava Karamarka poznajem, mislim, 15 godina. Dobri smo poznanici. I sami znate da dobro poznajem Milijana Brkića Vasu (smijeh). Njega poznajem malo kraće, ali smo također vrlo dobri.
:: Vidim da se dobro sjećate mog teksta o vašoj tajnoj kavi s Vasom u jednom zagrebačkom kafiću. Kada i kako ste se upoznali?
Tajna kava u osam ujutro u kvartovskom kafiću?! Pa i vi ste bili tamo! Brkića sam upoznao u vrijeme dok je bio zamjenik ravnatelja, a imamo i puno zajedničkih prijatelja iz braniteljske populacije.
:: Kažu da je Vaso jako zabavan u društvu?
Pa jest. Ima osebujan smisao za humor.
:: Nije ciničan kao Vladimir Šeks?
Drukčiji je.
:: Koliki je Šeksov utjecaj na pravosuđe?
To je preuveličano. Šeks je vrstan pravnik. On je tvorac božićnog Ustava, kojega se ne moramo sramiti ni u europskim okvirima. Preuveličane su priče o njegovoj moći kao pritajenog kadrovika.
:: Kakav je Karamarko?
Dugo se znamo, čak sam ga trebao naslijediti na mjestu pomoćnika ministra unutrašnjih poslova kad su ga smjenjivali, ali sam odbio ponudu. Mislim da ga dio javnosti posve pogrešno percipira, a on se baš i ne trudi to promijeniti. U četiri oka je vrlo ugodna osoba!
:: Ne voli medije. Kao da ima neku tremu?
To je pitanje karaktera. On je kao osoba pomalo introvertiran. Ljudi su različiti. Ima tu neku zatvorenost. Normalan je čovjek, kako bih rekao.
:: Nekako je premalo otvoren za posao koji radi?
Čini mi se da je sve bolji.
:: Volite se družiti s poznatim ljudima. Vidite li u tome ikakav problem zbog vaše pozicije. Kao što se svećenik mora odreći nekih zemaljskih užitaka da bi bio svećenik, tako se i sudac mora nečega odreći.
Odrekao sam se puno stvari. Ne bih rekao da se volim družiti s poznatim ljudima. Volim se družiti s ljudima. Imam širok krug prijatelja i poznanika.
:: Ali bitni su ovi poznati i utjecajni.
Ne dijelim ljude po tom kriteriju. Inače, puno stvari sam se odrekao zbog toga što sam sudac. Slažem se, biti sudac nije zanimanje, to je poziv. Mislim da ne radim neke ekscese s time u vezi. Evo, bila je ta kava s Vasom. Bio je moj 50. rođendan, na kojemu je bio i Zdravko Mamić. To sam objašnjavao već tisuću puta. Da, poznajem ga, prijatelji smo. Zdravka poznajem više od 20 godina, kada je bio anoniman. I što sam trebao, prestati biti prijatelj s njim? Jako se slabo družimo u posljednje vrijeme i žao mi je zbog toga. Vidimo se jedanput u četiri-pet mjeseci. Zdravko je dobar čovjek, puno bolji od većine onih koji ga blate, ali ima i mana, kao i svi. Naravno da ne dijelim neke stavove s njim, a to mu i kažem!
:: Rekli ste da ste od Vase tražili uslugu za jednog prijatelja. Mogu zamisliti situaciju da i on kaže: Čuj, ima neki spor na Županijskom sudu pa znaš...
Ne može.
:: Možda ne on, ali netko drugi?
Pa ljudi pitaju. Živimo u Hrvatskoj. Ljudi svašta traže, ali bitan je odgovor.
:: Jeste li vi spasili Šeksa od Vase i Karamarka da ne doživi sudbinu Jadranke Kosor?
Ma ne. Vjerujte, ne bavim se politikom. Bože sačuvaj. Iznenađen sam tim pitanjem. Da bih ga ja spasio? Ne, ne. Je li vam to tko rekao?
:: Ne. Znam da ste jako dobri sa Šeksom, a jednako tako znam da je on bio u nemilosti Vase i Karamarka.
Nikada se nisam bavio takvim stvarima.
:: Samo da se malo vratim na Mamića. Ne vidite ništa sporno ili biste iz današnje perspektive ipak malo pripazili?
To je bio moj privatni rođendan. I kad ponovo budem slavio, a slavim svaki deseti, i ako Bog dade da ostanemo dobri, zvat ću ga ponovno. Pa Mamić nije kriminalac. Rekao bih da je osebujni lik hrvatskoga nogometa. To sam već puno puta rekao. Ne dijelim sve njegove stavove.
:: Kojih se sudačkih pogrešaka najviše bojite? Koje su najopasnije?
Klasika. Da netko nevin bude osuđen. To je najveća pogreška. Ona je veća nego da netko kriv bude oslobođen.
:: Je li bilo slučajeva da je netko nevin osuđen ili da je bio kriv pa oslobođen?
Reći ću vam generalno. Postoje pogrešne sudske odluke. Da toga nema, onda ne bi bilo ni prava na žalbu. Usudim se reći da možda postoje pogrešne i pravomoćne sudske odluke. To nije naš specifikum. To se događa svuda u svijetu. Suci su ljudi.
:: Pretpostavljam da dijelite pogreške iz nehaja i one kada su svjesno napravljene?
Mislim isključivo na nenamjerne pogreške. U kaznenom sudovanju u velikim predmetima, a kod nas su svi predmeti veliki, ne znam ni za jednu namjernu pogrešku.
:: Naše sudstvo ne figurira u javnosti kao pravedno i neovisno. Takav je dojam.
Tko je taj dojam raspirio, tko ga je osnažio? Najviše su to raspirivali političari, a nakon toga dio medija. Ne mogu reći svi mediji. Evo vam primjer konstantnog napada na pravosuđe. To je Pupovac. On je neposredno prije Oluje rekao da neće ići na proslavu, među ostalim, i zbog pristranog pravosuđa. Kada on to govori, onda je on pristran i etnički obojen! Stječe se dojam da je za neke ljude u suđenjima za ratne zločine dobro samo ako je okrivljeni Hrvat osuđen za ratni zločin bez obzira na dokaze. Sjetite se nedavnih komentara nakon presude u predmetu Grubori. Pupovac kao najeksponiraniji među njima u tome prednjači koristeći se pritom isključivo etničkim kriterijima. Pitam ga javno zna li išta o sudbini doktora Šretera iz Pakraca 1991. Postoje živi ljudi koji su bili u Bučju i pričali normalnom čovjeku teško shvatljivu priču... Kad bi se Pupovac bavio takvim stvarima, možda bih povjerovao u njegovu dobronamjernost. Nasuprot notornom Pupovcu, veliki Theodor Meron je hrvatsko sudstvo ocijenio stručnim i neovisnim.
:: Sjećate li se još nekih političara koji su se istaknuli napadom na pravosuđe?
Kako ne. Milanović. Nitko više od Milanovića. Ti njegovi napadi. Sjetite se što je izgovorio o europskom uhidbenom nalogu, odnosno predaji Perkovića. Pokušao se izravno umiješati i u postupak pred sudom! Ono što je rekao o predsjedniku Vrhovnog suda Branku Hrvatinu, rekao je u pravoj boljševičkoj maniri, da nisu imali boljeg pa su izabrali Hrvatina. Gdje? U Kockici? Tko? Komitet! Taj čovjek ne shvaća podjelu vlasti, smatra da je nadređen predsjedniku Vrhovnog suda. O tempora, o mores! I što je najvažnije, nikomu ništa, Milanović i dalje pluta bespućima svog neznanja i bahatosti...
:: A predsjednik Ivo Josipović?
Predsjednik Josipović je sveučilišni profesor. On uvijek zna plasirati svoj stav, ali čini to na vrlo diskretan i pristojan način.
:: A neki HDZ-ovi političari?
Sada ne, ali je bilo toga kada su bili na vlasti.
:: Tko je prednjačio?
Puno je njih napadalo sudstvo.
:: A od novinara?
Europapress holding. Oni to rade non-stop.
:: Jedna od najžešćih kritičarki sudstva je i novinarka Slavica Lukić. U kuloarima se pojavila priča da je osuda za sramoćenje zapravo tiha osveta sudačke kaste.
Vidite kako je to netočno. Presudu koju je donio Općinski kazneni sud ukinuo je Županijski sud u Zagrebu. Toliko da je to protiv Slavice Lukić. Ona je strašno moćna ako se nakon njezinih prosvjeda, iako ne znam je li ona bila u svojstvu okrivljene ili kao potpredsjednica HND-a, nakon jedne nepravomoćne presude odmah mijenja zakon. I znate kako ga mijenjaju. Oliver Dragojević u svojoj pjesmi kaže “U to gluvo litnje doba”. U sedmom mjesecu donijeli su lex Perković, izmijenili Zakon o kaznenom postupku i sada mijenjaju Kazneni zakon. Uvijek mijenjaju zakone kada nema stručne i opće javnosti.
:: Vi ste protiv izmjene zakona o sramoćenju?
Nisam, ali o tome se mora provesti javna rasprava. Kazneni zakon je kapitalni zakon i, kada se mijenja i jedan zarez, mora postojati javna rasprava. Kakva je to bila žurba? Čega su se bojali, da će Županijski sud potvrditi presudu pa da će Slavica Lukić morati platiti 27.000 kuna.
:: Ovdje dolazimo do jednog drugog velikog problema. Hrvatski su mediji sve slabiji zbog pada tiraže i oglasa, dok su političari i veliki poduzetnici sve moćniji. Sada u kaznenom zakonu imamo odredbu po kojoj se i zbog istine može osuditi.
Odmah vam mogu odgovoriti protupitanjem. Nijemci imaju takvu odredbu koja funkcionira.
:: Sada je Europski sud za ljudska prava poništio odluku njemačkog suda koji je osudio tabloid Bild zbog sramoćenja bivšeg kancelara Gerharda Schrödera?
Znam. Oni su rekli da je u tom slučaju jači interes javnosti da zna nego što je interes pojedinca da budu zaštićene neke njegove osobne vrijednosti. To je uvijek vaga.
:: Problem je što te instrumente zaštite koriste najbogatiji i najmoćniji. Koliko je primjereno da jedan predsjednik ili premijer uopće tuži novinara?
Mislim da je posve neprimjereno.
:: Političari imaju priliku nastupati u javnosti pa svejedno tuže?
Odvratno. Pogotovu ako se kriju iza imuniteta kada bude tuženi. A kriju se redovno.
:: Pogotovu je u zadnje vrijeme aktivan bivši predsjednik Stipe Mesić. Praktično tuži sve novinare koji su kritični prema njemu.
To je posve neprimjereno. Stipe Mesić je čovjek u mirovini i sve mu najbolje želim u ostatku njegova doživotnog predsjedništva.
:: Niste se još izjašnjavali o zahtjevu Josipa Perkovića da mu hrvatska država plati suđenje u Njemačkoj?
Nekad se nasmijem na to. Nekad mi to djeluje cinično. Taj zahtjev mi zvuči montipajtonovski. To vam je kao da nešto traži Puniša Račić koji je ubio Stjepana Radića. Otprilike tako. Dokle ćemo ići u tom kontinuitetu. Do Puniše Račića, do šefa Crne ruke Dimitrijevića Apisa, do Gavrila Principa. Kontinuitet između Udbe i sadašnje SOA-e? Pa to je za mene cinično. Uvijek mislim da me ništa ne može iznenaditi, ali me uvijek nešto iznenadi. Imamo 8. listopada 1991. godine kada smo raskinuli sve državno-pravne odnose s Jugoslavijom. Uostalom, prema riječima Nobila, u tom predmetu nije moguća nikakva druga presuda osim oslobađajuće. Po tome, njemački će sud platiti sve troškove. Da zaključim ozbiljno, Udba je organizacija čiji je raison d’être bilo zatiranje svake ideje hrvatske samostalnosti i tvrditi drukčije prije svega je neprihvatljiv moralni stav.
:: Da mi je netko prije donošenja lex Perković govorio o tome kako su i u Hrvatskoj jake udbaške i komunističke strukture, rekao bih mu da pretjeruje. Čini mi se da nisu pretjerivali. Koliko su zapravo jake te stare strukture?
Meni se čini da su silno snažne. Mi smo zbog Josipa Perkovića bili izloženi silnom pritisku. Visoki izvor u Vladi govorio je o državnom udaru. Milanović je svaki dan govorio da hrvatski sudovi namjerno krše zakone. Tvrdi da on to zna jer je potpisao zakon. Pa misli li on da je monarh, da je on i tumač zakona kada ga je jednom potpisao?!
Ako su oni jaki u cijelom hrvatskom društvu, onda je logično da ih ima i u pravosuđu? Ima ljudi koji su bili sekretari partije i koji su napredovali i nakon 1990. Nemoguće je da ih nema i u pravosuđu. Neću spominjati imena, ali ima ih razmjerno jednako kao i u drugim profesijama.
:: Gdje je vlast, tu su i oni.
Meni je najproblematičnija ta uvezanost. Koliko se pomažu i štite?
Moj je dojam da su solidarni, da se međusobno potpomažu, da je to neformalni krug u koji je vrlo teško ući.
:: Vi ste bili u HDZ-u?
Nikada nisam bio u HDZ-u.
:: Ali ste bili bliski...
Želite me sada pitati za koga sam glasovao?
Josipoviću na razmišljanje
:: Ma ne. Htio sam vas pitati koliko se HDZ kao nominalno konzervativna i demokršćanska stranka uspio othrvati tom utjecaju. Koliko je HDZ bio eksponent tih bivših struktura, a koliko autentični predstavnik hrvatskog naroda?
Malo me opet navodite na tanak led politike. Ja sam ipak sudac. Kao birač mogu reći da je HDZ stranka koja je dala odlučujući doprinos stvaranju hrvatske države. Nismo svi dali isti doprinos. Neki su dali veći. Tko je bio premlad za rat sa 25 godina pa je kao vježbenik Trgovačkog suda išao u Bruxelles raditi (misli na Zorana Milanovića, op. a.), taj sigurno nije dao isti doprinos kao ja koji sam bio dragovoljac Domovinskog rata. Nema lažne skromnosti, to je fakat tako. Ili netko tko je imao 25 godina kada je počeo rat kaže da je bio premlad, a djeca su ginula sa 18 godina.
:: Kakav je odnos sadašnje vlasti prema braniteljima i Domovinskom ratu?
Ja sam dragovoljac Domovinskog rata. Nakon što je bio donesen lex Perković, onda su u Virovitici po nalogu iz Zagreba, a to znam od ljudi iz policije koji su mi to diskretno šapnuli, istraživali moj ratni put. Istraživali su jesam li lažni branitelj pa su čak zvali i generala Dečaka, koji je bio moj zapovjednik u ratu, da iz Osijeka dođe u Viroviticu i svjedoči o tome. Raspitivali su se i tko financira studij moje djece u SAD-u. Moja su djeca dobila stipendije koje pokrivaju 95 posto njihova školovanja. Usto, izbacili su me iz povjerenstva za pravosudni ispit a da mi uopće nisu poslali odluku.
:: Postoje li prave osnove za takve provjere ili su to radili ilegalno?
Postoje pravne osnove. Ako je to netko dojavio, onda su mogli provjeriti. Mogli su provjeriti i puno jednostavnije.
:: Kako ocjenjujete zviždanje predsjedniku Josipovića i pogotovo premijera Milanoviću u Kninu?
Nisam bio u Kninu. Tjedan dana prije Knina nije se govorilo o Oluji, nego o tome hoće li se zviždati ili ne. Zbog toga sam odlučio da neću ići. A zviždanje? Ne možeš 364 dana držati jednu stranu, a jedan dan u godini biti dobar i očekivati pljesak.
:: Nije sporno da političarima treba zviždati. Pitam vas jesu li proslava Oluje i komemoracija u Vukovaru primjeren način artikuliranja nezadovoljstva?
Možda nije primjeren način, ali je malo takvih prilika. Koliko sam vidio, njima su, pogotovo premijeru, zviždali branitelji. Ne mislim da je Oluja manje velika s tim zvižducima ili bez njih. To ne govorim kao sudac, to govorim kao hrvatski branitelj. Da se ne bih doveo u iskušenje zviždati ili ne, onda sam izabrao ne otići u Knin. (ha, ha)
:: Podržavate ove koji su zviždali?
Niti ih osuđujem niti ih podržavam. To je njihov stav koji su iznijeli. Pa nije bilo nasilja. Jesu li ti ljudi koji su zviždali Milanoviću, a takvih je bilo jako puno, trebali lagati i pljeskati nekome kome ne vjeruju? Zviždanje je njihovo demokratsko pravo.
:: Čak i u takvim prigodama?
Čak.
:: Savjetnik predsjednika Josipovića za sigurnost je Saša Perković, koji je na tu poziciju, budimo otvoreni, imenovan i zahvaljujući utjecaju svoga oca. Smatrate li spornim da je Perković mlađi i nakon izručenja njegov oca Njemačkoj još uvijek na Pantovčaku?
To je teret koji je preuzeo predsjednik Josipović i neka ga on i nosi. Neka ga rješava kako najbolje zna. Čini mi se da predsjednik Josipović ima razloga za razmišljanje.
:: A što treba učiniti s Titovom bistom koja se još uvijek nalazi na Pantovčaku?
Gledam to kao politički stav predsjednika Josipovića. On misli da je Tito pozitivna povijesna ličnost, a ja da je zločinac koji je ubio stotine tisuća ljudi.
:: Čini mi se da ste puno manje kritični prema Josipoviću nego prema Milanoviću iako jedan i drugi baštine lijevu političku opciju.
Nije to pitanje političke opcije. To je pitanje političke kulture jednoga i drugoga. Predsjednik Josipović je izabran voljom građana. Oni ima svoj politički stav koji naravno nije uvijek isti kao i moj, ali to je pravo njegov, moje i Milanovićevo i bilo Čije. Milanović je u odnosu na pravosuđe nasilnik u politici. Nastupa nasilno i s pozicija sile. Ako premijer smije reći da suci u Hrvatskoj namjerno krše zakon, što je to drugo nego nasilje s pozicija sile.
:: Je li poduzimao konkretne korake da smijeni neke suce ili možda čak i vas?
Kad bi mogao, on bi to rado učinio. To je sam neizravno rekao. Na sreću, takav je zakonski okvir da ne može. Siguran sam da bi to rado učinio i da bih ja bio među prvima koji bi morali otići.
:: A tko kontrolira suce?
Sjajno. Suce kontrolira viši sud, a nakon toga i Vrhovni sud. U dijelu sudske uprave kontrolira ih Ministarstvo pravosuđa, onda ih kontrolira Europski sud za zaštitu ljudskih prava i Ustavni sud. Naravno, kontrolira ih i javnost. Suci su višestruko kontrolirani. Znam, to je ona teza o svetim kravama.
:: Znači, suci nisu svete krave?
Apsolutno.
:: Činjenica je da svojim odlukama utječete na ljudske sudbine, a nekada i na cijelo društvo. Nije mala moć u vašim rukama.
U pravu ste. Velika je moć kad možeš odlučiti o jednom danu zatvora. Prevelika je moć, ali je jednako i prevelik teret. Znate, jedan dan u Remetincu strašna je kazna. Ali ako si nekome dao da bude 100 dana ili šest mjeseci u zatvoru, onda je to više teret nego moć.
:: Koliko je vremena potrebno provesti u zatvoru da se počne mijenjati čovjekova psiha?
Vrlo malo. Zavisi o čovjeku.
:: Poznavali ste mnoge javne osobe kojima ste sudili? Je li to bilo čudno za vas?
Što čudno.
:: Da poznate Sanadera.
Ma već sam to stotinu puta govorio, ne poznam ga više nego vas. Hrvatska je mala zemlja.
:: Htio sam reći da nije uobičajeno da sudac ima priliku suditi premijeru.
Naravno, taj je predmet jedan od najvažnijih koje sam sudio u karijeri. Tko god kaže da nije tako, taj ne govori istinu. Taj predmet nosi veliku odgovornost, puno rada i razmišljanja. Po prirodi stvari puno je teži od običnog predmeta.
Bio sam tada zeleniji
:: Je li vas bilo više strah kada ste osudili Petrača ili kada ste osudili Sanadera?
To su me pitali i neki prijatelji. Nije me bilo strah ni u jednom slučaju. Na pitanje kada je bilo teže, svaki je na svoj način bio težak. Bio sam puno zeleniji kada sam osudio Petrača.
:: Onda je i podzemlje u Hrvatskoj bilo puno jače.
To je znak da institucije rade svoj posao, kako bi rekao doživotni predsjednik.
:: Vi ste dugo bili pod zaštitom. Imate li još uvijek čuvare?
Ne znam ništa o tome. U pravilu oni nazovu dan-dva prije toga i obavijeste me da imam zaštitu. S nekoliko šturih rečenica kažu mi zašto su to napravili, a onda nakon mjesec ili nekoliko mjeseci nazovu i kažu da više nema razloga za zaštitu.
:: U kakvim ste odnosima s Vesnom Škare-Ožbolt? Ona je kao ministrica pravosuđa bila žestok protivnik vašeg imenovanja za predsjednika Županijskog suda.
U korektnim. Nikada nismo bili prijatelji, ali se uvijek korektno pozdravimo.
:: Ona je odvjetnica, a vi ste šef najvažnijeg suda u Hrvatskoj. Koliko je moguće zatomiti neke vaše osobne animozitete?
Potpuno. Nemam tih problema. Iako se do sada nismo sreli u sudnici.
:: Vaša vam pozicija pruža mogućnosti da nekome zagorčate život?
U svakoj profesiji čovjek, ako to hoće, može manje ili više biti zao. Trudim se da nikada ne budem zao. To smatram jednim od najvećih sudačkih grijehova kada nastrada klijent samo zato što sudac nije dobar ili što je loš s odvjetnikom. To kategorički odbacujem. Ima odvjetnika s kojima iz nekih razloga nisam dobar, ali to nikada neće utjecati na presudi.
:: Koji je odvjetnik, po vašem mišljenju, najbolji?
Imamo dobrih odvjetnika. Među ovim top odvjetnicima nema nijednog lošeg. Uvijek je pitanje stila. Netko voli jednu glazbu, netko drugu.
:: Da sam u teškoj situaciji i da mogu birati, ja bih izabrao Čedu Prodanovića? Je li dobar izbor?
Dobar izbor. Odličan izbor. Bili smo u puno sudnica zajedno i uvijek je to bio normalan odnos. Neću vam reći koga bih ja izabrao (smijeh).
:: Sjećam se da je WikiLeaks objavio da je bivši državni tužitelj Mladen Bajić redovito odlazio k američkom veleposlaniku u Hrvatskoj i izvještavao o svom radu. Zovu li vas veleposlanici?
Dođu. Traže razgovore, ali nikada ne dolaze da bih im davao izvještaje. Niti bi ih dobili!
:: Koliko je Hrvatska suverena? Ne mislim samo na pravosuđe nego i na politiku?
Što se tiče pravosuđa, tu smo najsuvereniji. Članstvo u svakoj međunarodnoj organizaciji znači i dragovoljno odricanje dijela suvereniteta.
:: Bojite li se trećeg svjetskog rata? U svijetu se opasno zakuhalo.
Ne. Svi vole živjeti.
:: Vole, ali svejedno tijekom povijesti bilo je jako puno ratova i ubijanja.
Od 1945. nije bačena atomska bomba. Više se bojim ovih klimatskih promjena i zagađivanja okoliša.
:: A ovo što su zakuhali Obama i Putin?
To je bura u čaši vode. To paše jednima i drugima. Putin neće uvoziti kruške i jabuke iz Slavonije. Pa što će jesti. Ne bi ih ni uvozio da ih imaju. Mi se opet moramo grijati na plin na zimu. Ne gledam na to dramatično. To je više ispipavanje mišića.
:: Jeste li religiozni?
Jesam, ali mi idu na živce militantni vjernici bilo koje konfesija. To je contradictio in adjecto. Kako možeš biti militantni vjernik.
:: Ima takvih puno?
Ima. Ima ih čak i među mojim kolegama. Ne podnosim isključivost. Neka se svatko moli svome bogu kada hoće i koliko hoće.
>> Sudac Turudić zadovoljan odlukom Vrhovnog suda
sudstvo je naša rak rana jer nasljeđene suce nismo izbacili iz sustava 1990,,,,,,,,, gledajte iz istočne njemačke samo je jedan sudac preživio u sustavu ....... kod nas svi,,, ajde tko od ustavnih sudaca nije bio komunist ili pogledajmo jeli predsjednik vrhovnog suda bio komunist