S ekonomskim analitičarom Lukom Brkićem, profesorom među ostalim Teorije ekonomske politike i Političke ekonomije EU, sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, razgovarali smo o aktualnim i temeljnim problemima hrvatskoga društva.
Je li stručno osposobljavanje za mlade pomoć mladima ili poslodavcima da dođu do besplatne radne snage, ali ne i mjera koja će spriječiti iseljavanje mladih?
To je samo pomoć mladima da steknu radno iskustvo i ništa više od toga, ali i pomoć poslodavcima iako postoji opasnost od zloporabe te mjere. Ta mjera neće spriječiti iseljavanje mladih, niti zahvaća u strukturu problema nezaposlenosti, povezanom s obrazovnom politikom, koja nije usklađena s tržištem rada.
Dio intelektualaca upozorava da mladi ne odlaze samo zato što nemaju posao nego i zato što ne vide perspektivu u zemlji?
Slažem se. Od gospodarske krize imamo puno dublju društvenu krizu zbog koje mladi donose odluku hoće li se iseliti. Ako ne vjerujete u zdravstveni i mirovinski sustav zemlje, ako osjećate devalviranje vrednota, pravednosti, rada, profesionalizma, ne želite živjeti u toj sredini i tražite alternativu. Plaća nije odlučujuća za odlazak mladih.
I vani imate nesigurnost i možete izgubiti posao kao i kod nas. Ali vani ćete izgubiti posao ako niste stručni i odgovorni, a puno teže zbog izvanjskih razloga.
U nas je percepcija najvećeg dijela stanovništva da je u zemlji razvijen klijentelizam, da su neki građani privilegirani, ne temeljem znanja i sposobnosti, nego rođačkim, zavičajnim i klijentelističkim vezama i paternalističkim odnosom države.
Dobar dio mladih zato se odlučuje na iseljavanje. Klijentelizam, nepotizam, primitivizam ne vrijede samo za hrvatsko društvo nego i za niz drugih, ali pitanje je koliko smo mi duboko u tome i koliko su naše institucije propusne za to u odnosu na institucije drugih zemalja.
Već 25 godina vrtimo se kao pas koji pokušava uloviti svoj rep ne shvaćajući da taj rep ne služi da bismo ga lovili, nego ima bitno drukčiju funkciju. Većina priča o ekonomskim problemima svedena je na monetarnu i fiskalnu politiku, ali ni drukčija monetarna i fiskalna politika ne mogu razriješiti temeljne probleme društva koji su puno dublji od tih politika.
Da bismo ih riješili, nužno je...
Otvoriti demokratsku raspravu o temeljima države i zapitati se “Quo vadis, Hrvatska?”. Da je prisutna samo gospodarska kriza, a ne duboka društvena, naša bi priča bila manje složena, a rješenja jednostavnija. Temeljna su pitanja kakvo društvo želimo izgraditi imajući u vidu pravila igre koja onda utječu i na ishode.
Propitujemo li kvalitetu poduzetničkog sloja i kako je nastao? Imamo li poduzetnike koji vide dalje, brže, kompleksnije od drugih, koji imaju hrabrosti za preuzimanje rizika, ali na svojim sredstvima? Omogućujemo li razvoj takvih poduzetnika ili su naši drukčije nastajali, pa imaju druge osobine?
Ponajmanje nekoga prozivam, ali kvalitetan poduzetnički sloj povlači društvo naprijed. Svoditi priču samo na fiskalnu i monetarnu politiku nije dobro, ni dovoljno za probleme u kojima se nalazi naše društvo.
Kao što nije dovoljno spas za Slavoniju tražiti samo u fondovima EU, a i dalje nema strategije razvoja Slavonije, ni ravnomjernog razvoja zemlje?
Na pomoći se nikad nitko nije razvio, pa neće ni na fondovima EU, koji su samo izvori sredstava koje treba koristiti. Morate imati strategiju razvoja zemlje da biste odredili kuda i kamo idemo, a to je kompleksnije pitanje od same gospodarske politike. To je pitanje vrednota ove zemlje i želimo li imati inkluzivno, socijalno pravedno društvo i uravnoteženo razvijenu zemlju. To su glavne teme, a nisu na dnevnom redu politike.
Zloupotrebljava li se kod nas pojam “nacionalni interes”? Nedavno je kupnja Ine proglašena nacionalnim interesom?
Ne može politička elita sama odrediti što su to nacionalni interesi kad znamo sve manjkavosti predstavničke demokracije. S obzirom na izborna pravila i njihov utjecaj na ishode, svaka je vlada “manjinska” i mora voditi računa da dobar dio građana ima drukčije stavove i da se brine i za njihove interese. Teško je jednoznačno reći je li kupnja Ine nacionalni interes ili nije. U stručnim krugovima imate za i protiv argumentaciju, premda nije napravljena dubinska analiza onoga što je u ovoj zemlji strateški interes nacije.
Drugim riječima, politika je prerano zaključila da je Ina nacionalni interes?
Da. Pri izradi ustava Islanđani su najprije krenuli od toga da u raspravi o tome što hoće od Islanda trebaju biti zastupljeni svi socijalni slojevi i tek nakon toga pristupili su izradi ustava jer je pitanje što se treba nalaziti u njemu puno dublje i izlazi izvan okvira samo pravne, sociološke, politološke struke. Rasprava o nekoj politici zemlje mora biti otvorena i transparentna jer se tiče svih nas. Ne može se u društvu biti bez dijaloga i bez duha kompromisa.
Društva koja ga imaju stabilnija su i brže se razvijaju, a to su skandinavske zemlje i male zemlje socijalno-tržišnoga gospodarstva kao Austrija, Švicarska, Belgija, Luksemburg. U prvih deset najrazvijenijih zemalja svijeta je više od 50% onih koje imaju manje od 5 milijuna stanovnika, ali koje imaju sposobnost kolektivnog donošenja odluka koje agregiraju najveći broj interesa građana u kreiranju javnih politika, rješenja. Odluke koje se samo oktroiraju s pozicija vlasti ne mogu razviti puni potencijal zemlje unatoč svim prirodnim resursima.
Što je za vas, uz neosporna nacionalna dobra, nacionalni interes zemlje?
U kontekstu poljoprivredne proizvodnje nacionalni je interes imati zdravu i cjenovno prihvatljivu hranu i zaposlene vlastite građane jer uvoz nekvalitetne hrane ali i jeftine radne snage, osim što ne pridonosi razvoju zemlje, produbljuje strukturnu nezaposlenost i otvara neka druga pitanja. Ali način subvencioniranja hrvatske poljoprivrede je neproduktivan jer ne mijenja strukturu poljoprivredne proizvodnje, nego je zadržava na postojećim temeljima.
>> Goran Marić: Podravka nikome neće biti bankomat
>> Zemlja koja kroz blato provlači znanstvenika poput Đikića ni sama ne može bolje proći
