Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća urušavao se stranački, a umnogome i cijeli politički sustav Italije. Propale su dvije najveće poslijeratne stranke, demokršćani i komunisti, koje su bile stupovi takozvanoga nesavršenog dvostranačja. U parlamentu je sjedila kriminalizirana politička klasa jer je protiv gotovo trećine zastupnika u mandatu od 1992. do 1994., među kojima je bilo najviše članova Demokršćanske stranke koja je neprestance vladala Italijom od svršetka Drugoga svjetskog rata, vođena istraga zbog sumnji u korupciju, povezanost s mafijom i druga nezakonita djela. Razgranata i gusta klijentelistička i korupcijska mreža što je izgrađena u sklopu najgorega partitokratskog sustava u Europi prekrivala je cijelu državu i društvo. Italija je bila blokirana demokracija. Ipak, ostaci stare političke klase žilavo su se opirali političkim reformama koje je zahtijevala javnost. Jasno je bilo da reforme moraju iznuditi akteri izvan institucionalne politike. Tako je i bilo. Stvari su u svoje ruke uzeli sudovi s jedne i civilno društvo s druge strane. Neki su talijanski politolozi ustvrdili da je time bila završena era vladavine političkih stranaka i da je počela era vladavine sudaca. Drugi su entuzijastično najavljivali kraj korumpirane Prve i početak bolje Druge Republike. Nakon dvadesetak godina očito je kako su se mnogi politički snovi izjalovili. Poučno je znati kako se i zašto to dogodilo.
Naši talijanski uzori
Nezadovoljna javnost najprije je zahtijevala reformu izbornog sustava koji je smatran osnovom partitokracije te, uvelike neopravdano, izvorištem svih zala u nacionalnoj politici i društvu. No stara ga politička klasa nije kanila mijenjati. Građanska udruženja, mediji, javnost, istaknuti intelektualci okupili su se oko Odbora za izbornu reformu koji je prikupio oko 600.000 potpisa birača kako bi se raspisao referendum o promjeni izbornog zakona. Od tri reformska prijedloga, Ustavni sud proglasio je podobnim za referendum samo jedan. Na abrogativnom referendumu 1991., na kojemu je glasovalo 62,5 posto birača, čak se 95,6 posto izjasnilo za reformu izbornog sustava. Građani su se izjašnjavali, kakve li slučajnosti, upravo o preferencijskom glasovanju te su izglasovali da, umjesto dotadašnja četiri, birači ubuduće imaju samo jedan preferencijski glas. No sadržaj referendumske inicijative bio je manje važan od opće poruke koju su uputili političkoj klasi: mijenjajte političke institucije redovnim putem ili ćemo mi to učiniti drugim sredstvima.
Politička klasa razumjela je poruku te je osnovala posebno parlamentarno povjerenstvo za izbornu reformu, koje je pod pritiskom javnosti 1993. raspisalo referendum o njoj. Od 77 posto izašlih birača, što svjedoči o širokoj političkoj mobilizaciji, 82,7 posto glasovalo je za ukidanje izbornog sustava za Senat prema kojemu su kandidati morali osvojiti najmanje 65 posto glasova da bi pobijedili na većinskim izborima. Nakon te nove poruke, parlament je promijenio izborne sustave za oba svoja doma. Ubrzo se pokazalo da nije obavio dobar posao jer je ozakonio vrlo složen i nerazvidan kombinirani izborni sustav koji je stvorio golem prostor za svakojake manipulacije. Nakon tri ciklusa izbora prema tom sustavu, Berlusconijeva forcistička većina jednostrano ga je zamijenila premijskim izbornim sustavom. I on je otpočetka bio na klimavim nogama te je aktualni premijer Matteo Renzi najavio da će ga ukinuti u sklopu zamašnijih reformi političkog sustava ako uspije slomiti otpor konzervativnih političara i sindikalista.
Bio je to gotovo ogledan primjer kako se masovnim mobiliziranjem i promišljenim djelovanjem aktera civilnog društva mogu iznuditi promjene. Institucionalni akteri naposljetku su morali prihvatiti inicijative civilnog društva i u nekoj vrsti interakcije s njime reformirati političke institucije. Građani su zaobišli konvencionalnu političku participaciju koja se svodi na sudjelovanje u institucionaliziranima oblicima politike – na izborima, u političkim strankama, organiziranima manifestacijama i odozgo iniciranima i dirigiranim javnim raspravama – i pribjegli nekonvencionalnima oblicima političkog djelovanja da bi ostvarili svoje ciljeve. U krajnje sažeto i pojednostavnjeno prikazanu talijanskom slučaju posrijedi su bili potpisivanje peticija i mirni prosvjedi, ali znali su Talijani posegnuti i za neslužbenim štrajkovima, bojkotima, zauzimanjem zgrada i tvornica i drugim sredstvima. Iz akcijskog popisa očito je da nezadovoljstvo građana nije uvijek usmjereno samo na političku klasu nego i na sindikalnu oligarhiju, privatne poduzetnike, bankare i ostale političke i društvene moćnike.
Italija ima dugu tradiciju nekonvencionalne političke participacije. Od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća Talijani su ciklički izražavali svoje nezadovoljstvo nacionalnim političkim institucijama i napose političkom klasom koja je ugnijezdila u njima i samovoljno oblikovala sektorske – industrijsku, radnu, socijalnu, mirovinsku, obrazovnu i dr. – javne politike. Često su prosvjedovali i protiv različitih međunarodnih događaja, bilo da su se izravno ticali Italije, kao što je status američkih vojnih baza u zemlji, bilo da su se posredno odnosili na nju, kao što je rat u Iraku. Katkad su prosvjedi uspijevali objediniti cijeli spektar civilnog društva, a katkad su se ograničivali samo na neke njegove dijelove. Naime, Italija je u cijelome poslijeratnom razdoblju bila podijeljena na dva društvena i politička tabora, katolički i sekularni, ali su se unatoč velikima međusobnim razlikama devedesetih godina oni ujedinili u borbi protiv korumpirane političke klase i “njezinih” institucija.
Demokršćanski HDZ bio je tri-četiri puta dulje na vlasti pa je imao više mogućnosti da zlorabi političke institucije i javne resurse
Talijanska priča nije, dakako, slučajno ispričana. Ona nije potpuno usporediva s hrvatskom pričom u posljednjih desetak godina, ali se ne mogu previdjeti brojne sličnosti među njima. Najvažnije je nastojanje dviju velikih nacionalnih stranaka da okupiraju sav politički i društveni prostor i uspostave čvrst partitokratski sustav u njemu. Da bi to postigle, grade korupcijske, klijentelističke i nepotističke mreže koje sve više guše demokraciju, državu i društvo. Nisu HDZ i SDP jednaki u tome, kao što nisu bili ni talijanski demokršćani i komunisti. Demokršćanski HDZ bio je tri-četiri puta dulje na vlasti pa je imao više mogućnosti da zlorabi političke institucije i javne resurse kako bi se ostvarili grupni i pojedinačni privatni interesi. O tome svjedoče i pravomoćne presude Ivi Sanaderu, dvakratnom premijeru i najmoćnijem HDZ-ovu političaru nakon Tuđmana, te nekolicini ministara i ostalih političkih dužnosnika, kao i nepravomoćna presuda cijeloj stranci. Premda se SDP-u ne mogu pripisati takva kriminalna djela, krajnje je opasna njegova očita sklonost da zatvara politički prostor za sve aktere izvan uske institucionalne politike i političke klase koja vlada njome, da ignorira njihove političke inicijative i da se oglušuje o argumentirane javne kritike takve prakse.
Pobuna civilnog društva
Kako nedemokratski ustrojeni HDZ i SDP ne uviđaju ili ne priznaju potrebu da se političke institucije i politički sustav reformiraju te kako intelektualno nisu sposobni sami proizvesti nove poticaje za razvoj demokracije, na to ih valja prisiliti izvana. Stoga treba pozdraviti inicijativu građanske udruge “U ime obitelji” da pokrene peticiju kojom bi se prikupili potpisi za raspis referenduma o reformi izbornog sustava kojom bi se ozakonilo preferencijsko glasovanje.
Preferencijsko glasovanje na izborima za Sabor ne žele ni vođe dviju najvećih stranaka, Milanović i Karamarko, ni njihove osobne oligarhije u SDP-u i HDZ-u, pa će mu se žestoko suprotstavljati. I za Milanovića i za Karamarka ono je smrtna politička opasnost zato što izravno ugrožava njihov osobni status i moć u strankama, a u konačnici i njihovu političku egzistenciju. Već im se preferencijsko glasovanje na izborima za Europski parlament obilo o glavu, premda to ne žele javno priznati. Karamarko je morao svjedočiti tome kako su zahvaljujući njemu u to tijelo ušle dvije kandidatkinje koalicijskih partnera koje su se pokazale popularnijima među biračima od njegovih osobnih i stranačkih favorita. Milanović je pak morao preživjeti masovno i demonstrativno preferencijsko glasovanje za svojega javnog protivnika Piculu, kao i sumrak svojih favorita Mimice i Borzan.
Inicijativu udruge “U ime obitelji” trebaju poduprijeti svi koji su uvjereni u to da je riječ o dobroj stvari i koji su se dosad javno zauzimali za ozakonjenje preferencijskog glasovanja, neovisno o tome na kojoj se strani političkog spektra nalaze.
To ponajprije vrijedi za GONG i druge aktere iz lijevog tabora civilnog društva. I obratno, udruga “U ime obitelji” ne smije zatvarati vrata suradnji s njima. Riječ je o “punktualnom savezništvu” ili o privremenoj “tematskoj koaliciji” ideološki i politički vrlo različitih aktera civilnog društva. Nitko neće izdati svoja opća ideološka i politička uvjerenja ako podupre jednu dobru inicijativu druge strane. U “pobuni” civilnog društva protiv nedemokratske političke klase nema mjesta ideološkom sektaštvu koje ne dopušta suradnju s “političkim neprijateljem” ni pod kakvim uvjetima.
Prije no što počne prikupljanje potpisa za referendum, inicijativu treba precizno definirati. Ponajprije, izborni sustav u Hrvatskoj nije ustavna činjenica pa njegova promjena nema veze s mijenjanjem Ustava. I u onim zemljama u kojima jest ustavna činjenica, obično se konstitucionalizira samo temeljno načelo ili opći tip izbornog sustava, a ne normiraju se pojedini strukturni elementi kakvi su vrsta glasovanja, visina zakonskoga izbornog praga ili metoda pretvaranja glasova u mandate. Da bi, dakle, preferencijsko glasovanje “ušlo” u Ustav, najprije bi trebalo konstitucionalizirati izborni sustav. A ustavna reforma trebala bi biti mnogo dulji, ozbiljniji i deliberativniji proces od promjene izbornog zakona. Ni reforma izbornog zakonodavstva ne bi smjela biti naprasan i selektivan postupak. Stoga bi građanske inicijative za raspisivanje referenduma o izbornoj reforme svakoj razumnoj političkoj eliti trebale biti znak da je krajnje vrijeme da i sama prione poslu.
nećemo gledati taj film!ona je za njih "homofob godine"!jedino im tabani vire iz nečije guzice