Inspiracija brojnim istraživačima, povjesničarima, publicistima i književnicima bili su stećci, nadgrobni spomenici podizani od 13. do 15. stoljeća na području Dalmatinske zagore, istočne i zapadne Hercegovine, jugozapadne i istočne Bosne, u dijelu Crne Gore i Podrinju. Sačuvano ih je više od 50.000. Prema nekim mišljenjima, stećci nisu „ništa manje zanimljivi od Stonehengea".
Tajanstveni svijet srednjovjekovnih ljudi, koji su podizali „vječne kuće", ne prestaje biti predmetom zanimanja i proučavanja. Klesari koji su ih klesali zvali su se „kovačima", majstorima. Epitafe su pak pisali dijaci.
Podignuta desnica
Monumentalni nadgrobni spomenici urešavani su motivima iz svakodnevnog života – lova, igre, vojevanja itd. Čest je na stećcima portret pokojnika s podignutom desnicom i raširenim dlanom. Na stećcima su, osim križeva koji su najzastupljeniji, i brojni solarni i lunarni simboli – zvijezde i polumjesec.
Njihov položaj, prema najnovijoj i zanimljivoj teoriji K. P., brigadira HV-a, pokazuje položaj nebeskih tijela kroz povijest. Analizirajući stećke u Dalmatinskoj zagori, došao je do zaključka da su sve predstave nebeskih tijela primitivni kalendar smrti. Jer, taj je „seljački" svijet znao u kojem se vremenu koje nebesko tijelo nalazi. Oni su imali kalendar smrti, a ne datume.
Iako paradoksalno, na pitanja kome pripadaju stećci najviše je odgovora dala arheologija. Poznati hrvatski arheolog Ante Milošević dokazao je nekoć osporavanu „vlašku tezu" koju je najjače zastupala britanska znanstvenica Marian Barbara Wenzel (1932.-2002.). Međutim, nakon njenih zaključaka, svojedobno su je protivnici „popljuvali".
No, svojim antropološkim proučavanjima ostataka kostiju u grobovima pod stećcima, Milošević je dokazao da je većina populacije u tim grobovima čisti dinarski antropološki tip, a da su pokojnici većinom autohtonog, neslavenskog, vlaškog podrijetla. Zasebna etnička pripadnost Vlaha u srednjem vijeku na Balkanu potvrđena je u povijesnim vrelima, posebno na području Cetinske krajine.
Dokaz je darovnica iz 1345. ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika (1342.-1382.) razbaštinjenom kninskom vojvodi Ivanu II. Nelipiću (1344.-1379.)., u kojoj se, osim Hrvata, spominju i Vlasi. O etničkoj posebnosti Vlaha u Cetinskoj krajini govori i tzv. Zakon za cetinske Vlahe iz 1346., koji je na Klisu potvrdio hrvatski ban Ivan Frankopan (1432.-1436.) kao baštinik Nelipićevih posjeda u Dalmaciji. Zakon razlikuje dvije socijalne grupe cetinskih Vlaha: oni koji žive u selima i plaćaju porez i nomada koji su obvezni služiti u vojsci, u konjici.
„Ki Vlah ima selo, da služi s uncom, a ki nima sela, taj na konji šćitom i mačem, ali strilami i mačem". U istom se „zakonu" razlikuju Vlasi od ostalih stanovnika koji su „Hrvatini" i „Srbli".
Naime, Nelipići su se oslanjali na potporu cetinskih Vlaha te su im darovali posjede, davali povlastice i ozakonjivali običajno pravo. Takva je politika Nelipića zbog opasnosti od osmanskih prodora rezultirala doseljavanjem Vlaha u Cetinsku krajinu. Time Milošević povezuje pojavu grobalja sa stećcima u tom dijelu Dalmacije. Poslije će, u 17. i 18. stoljeću, iz istih razloga nova populacija iz Rame i Hercegovine naseliti Cetinu, a umjesto Nelipića bit će Mlečani...
Najpoznatija nekropola stećaka Radimlja kod Stoca također je vezana uz Vlahe, obitelj Miloradovića – Stjepanovića.
Vlasi su, naime, u to vrijeme bili financijski moćni da podižu stećke. Primjerice, cetinski Vlah Ostoja Bogović 1377. podmirio je troškove pokopa Vlaha Priboja Papalića od 40 libara. Ukop u Splitu, usporedbe radi, koštao je 4-5 libara, a za 40 libara moglo se kupiti obiteljsku grobnicu. O tome da su troškovi klesanja i prijevoza teških stećaka do groba bili visoki govori i narodna predaja: "Vukla stećak Sestra Marta na svog brata Marka, miseca veljače, priko polja Svinjače, vuklo ga stotinu volova, izilo se stotinu ovnova".
Bosanski bogumili
Bosanski publicist Dubravko Lovrenović tvrdi da se „početak klesanja većih i otmjenijih stećaka podudara s proširenjem državnog teritorija srednjovjekovne Bosne, oživljavanjem rudarske proizvodnje i unapređenjem trgovačkih veza s Dubrovnikom i drugim jadranskim komunama u vrijeme bana Stjepana II. (1322.-1353.) i bana i kralja Tvrtka I. Kotromanića (1353.-1377.)
Osim teze o vlaškoj pripadnosti stećaka, koja je dokazana, bujale su i brojne druge. Najopasnije su one s političkom pozadinom. Teza da su stećci vezani isključivo s „bosanskim krstjanima" (bogumilima), prema hrvatskom akademiku Franji Šanjeku, nije održiva budući da su stećke podizali katolici i pravoslavci i nakon nestanka Crkve bosanske.
Stećci su se, naime, podizali i klesali više izvan povijesnog prostora heretičke Crkve bosansko-humskih krstjana, tzv. bogumila, nego na tom prostoru. Da stećci nisu bogumilski dokaz je i to da ih nema u Bugarskoj i Makedoniji, domovini bogumilstva.
Crkva „krstjana" gotovo uopće nije utjecala na razvoj stećaka kao pogrebne umjetnosti. Tek nekoliko stećaka kao nadgrobni spomenici pripadali su njima. Međutim, u novije vrijeme „bogumilizaciju" stećaka prizivaju bošnjački nacionalisti i ideolozi velikobosanstva. Zastupaju tezu da se nastanak stećaka podudara s pojavom i jačanjem bosanskih bogumila u srednjovjekovnoj Bosni ma što to značilo. Želi se tako konfrontirati bogumilstvo nasuprot kršćanstvu (katoličanstvu i pravoslavlju) kako bi se, eto, dokazalo bogumilsko podrijetlo bosanskih muslimana. Time se želi poručiti da islamizacija u Bosni i Hercegovini nije rezultat osmanske okupacije i nasilja nego slobodnog izbora.
Pa ipak, unatoč raznim teorijama koje ponekad graniče s fantazijom i unatoč znanstvenim otkrićima, stećci kao da su još i danas prekriveni velom tajne.
Gospodine Radoš, ne spominjite "vlašku tezu" jer će Srbi tvrditi da je Srbija tamo gdje su stećci pa ćemo opet imati problema. Kao i sa manastirom Krka.