Nedavna javna objava državnog tajnika Ministarstva financija Ante Žigmana kako će svi građani Hrvatske od sljedeće godine postati porezni brojevi popraćena je još jednom – hrvatskom šutnjom. I u toj se šutnji krije naš veliki, kronični demokratski deficit.
Naime, uopće nije problem to što fiskalni vrhovnici - ministar Ivan Šuker i državni tajnik Ante Žigman - tvrde da je svrha njihova “novog projekta”: “povećanje učinkovitosti poreznog sustava, praćenje imovnog stanja građana i borba protiv korupcije”. Problem je u nama, jer šutke pristajemo na simbolično pretvaranje svakog od nas u – porezne brojeve.
A takva se, prozaična i uvredljiva, fiskalna “poetika” nije događala čak ni u doba zrelog komunizma, kad su se ljudi uzajamno najčešće oslovljavali kao “drugovi i drugarice”. Čak i u tim prilikama svaki je od nas administrativno tretiran kao – građanin! Administracija mu je dodjeljivala “jedinstveni matični broj građana” - JMBG koji je duže od dva desetljeća bio hrvatski (i jugoslavenski) “nacionalni identifikacijski broj”.
Nažalost, koalicijska je vlast 2002. godine taj broj poslala u administrativnu ilegalu, ali je on nastavio svoj tajni, “zagrobni” život, pa se i danas koristi kao ključno informacijsko pomagalo. Postojanje nacionalnih identifikacijskih brojeva imperativ je svih suvremenih, informacijski prosvijećenih društava, ali je vrlo malo zemalja u kojima se građani svode na – porezne brojeve: Italija, Austrija, Australija. Sada bi se tom “izabranom” krugu zemalja trebala pridružiti i Lijepa naša!
Upravo zbog toga da građane ne bi simbolični svodile na porezne platiše i obveznike, razne zemlje koriste različite nazive. Najčešće se koristi pojam “nacionalni (identifikacijski) broj” : Belgija, Francuska, Grčka, Mađarska, Irska, Iran, Izrael, Rumunjska, Češka, Slovačka, Španjolska itd. Postoje i drugi nazivi: “osobni identifikacijski broj” (Danska, Estonija, Finska, Kolumbija, ), “jedinstveni građanski broj” (Bugarska), “registarski broj” (Brazil), “broj socijalne sigurnosti” (SAD, Kanda), “matični broj” (Norveška), “nacionalni broj osiguranja” (Velika Britanija, Novi Zeland) itd.
Zato predlažem dvije mogućnosti: zadržavanje i nužnu preinaku sadašnjeg JMBG-a koji je odavno postao dijelom naše opće i službeničke kulture, ili pak uvođenje Hrvatskog osobnog broja (HOB-a) koji bi bio prikladan dodatak jezičnoj praksi unutar koje se temeljni građanski dokument naziva “osobna iskaznica”. A uz osobnu iskaznicu logično bi išao i – osobni broj!
