Dok Sjevernokorejci oplakuju svoga vođu, naši mladi, gledajući na televiziji ta uplakana i očajna lica, pitaju kako je to moguće i jesu li ti ljudi normalni. U tome vremenu nevjerojatnog žalovanja za moćnim pripadnikom sjevernokorejske komunističke dinastije, mi stariji, ako smo pošteni, morali bismo začuđenim mladima pokušati objasniti da očajavanje Sjevernokorejaca nije nešto što je dio samo njihove iščašene kulture i realnosti. U ime istine i poštenja morali bismo našim mladima, ako još nismo, reći da smo i mi imali kult ličnosti, da smo i mi nekoć žalovali kao i Sjevernokorejci.
Kada je umro “drug Tito”, u nekadašnjoj su Jugoslaviji zavladali plač i kuknjava kakve danas s podsmijehom gledamo iz Sjeverne Koreje. Sve to s kultom vođe i mi smo proživjeli. Drugo je želimo li to sebi i drugima priznati. I u Jugoslaviji i u Sjevernoj Koreji model je isti – sve su ostalo nijanse. Mladi danas s nevjericom gledaju sjevernokorejska slavlja, sletove i parade u čast velikog i dragog vođe i s pravom se pitaju kako je nešto takvo, pri zdravoj pameti, moguće? A upravo se slično događalo i kod nas dok je vladao “drug Tito”. I malo je tko pitao – kako je to moguće. Većina je pokorno šutjela, a rijetki koji su se to usudili završili bi u zatvoru ili u ludnici.
I Tito je bio pretvoren u božanstvo. Divljenje su mu iskazivali i čobani i akademici. Radosno su mu pjevali i umilni dječji glasići i operne primadone. Kipari su mu klesali mramorne spomenike, pjesnici pjevali ode. Svaka republika i pokrajina nazvala je neki grad njegovim imenom ili ga atribuirala njime. Tisuće ustanova, od škola do brodogradilišta, imenovane su njegovim imenom. U školama su se o njemu učile legende. Pretvoren je u “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”, u oca jugo-nacije. Čak se u narodnoj ojkalici ojkalo “Mi smo braća, Tito nam je ćaća!” Njegova snalažljivost, hrabrost i mudrost nisu imale premca.
Za života Titu su, kao i sjevernokorejskim vođama, svake godine priređivani veličanstveni sletovi, a završna svečanost za njegov rođendan priređivana je na beogradskom stadionu JNA. Kao i u Sjevernoj Koreji za njihove vođe, i za Tita se valjda vjerovalo da je život bez njega zapravo nemoguć.
Kada je pak umro, vjerojatno je i zbog toga uvjerenja nastao opći očaj. Kada je urednik tadašnjeg televizijskog dnevnika Miroslav Lilić, i sam potresen, priopćio: “Umro je drug Tito”, cijela se zemlja pretvorila u velike karmine. Nad državom je lebdjela egzistencijalna zebnja, iskreno pitanje žalosnoga i zbunjenog naroda: Što će biti s nama?
Da bi se uvidjela veličina očaja izazvana Titovom smrću, dovoljno je prisjetiti se utakmice Hajduk-Crvena zvezda i igračkoga plača, prizora kako se na vijest o Titovoj smrti, od muke i očaja, bacaju po igralištu. I u očajanju čupaju travu! Drugi je jednako dojmljiv prizor okupljenog mnoštva koje na zagrebačkom Glavnom kolodvoru dočekuje Plavi vlak koji iz Ljubljane u Beograd vozi mrtvog Tita, a uplakani zbor od 300.000 ljudi mu u žalobnom transu pjeva “Fala”.
Možda je malo nelagodno prisjećati se toga vremena i vlastitoga ponašanja mnogih, no sjevernokorejske slike podsjećaju na naše nekadašnje vrijeme i ponašanje. Podsjećanje na tu prošlost je nužno zbog same demokracije, jer su se elementi sličnoga ponašanja počeli pojavljivati i u početku našeg višestranačja. Začeci tuđmanizma ipak nisu prerasli u kult Franje Tuđmana. Ali sanaderizacija gotovo jest – u kult ličnosti, Ive Sanadera. U njegovu stvaranju nisu sudjelovali samo oni koji pamte titoizam. Sada pak svjedočimo neumjesnom veličanju (Branko Vukšić, Mani Gotovac, Denis Kuljiš) novog premijera Zorana Milanovića. U titoizmu, kao i u sjevernokorejskim političkim kultovima, nisu sudjelovali samo stari nego i mladi. Zbog mladih i zbog demokracije nužno je sve to i spominjati.
bravo autoru na članku. Ako smo pošteni. ali naša intelektualna elita nije poštena.