U početku pisanja ovoga članka činilo se sasvim izvjesnim da novu vladu sastavljaju Most i HDZ-ova koalicija pa se na temelju toga možda može barem naslutiti kakva će biti ekonomska politika u 2016. A onda je uslijedio novi, barem prividni obrat – "ponuda" u posljednji trenutak, kojom je Zoran Milanović u svom stilu, suprotno odluci Glavnog odbora SDP-a i bez nove formalne odluke stranačkih tijela, ponovno pokušao promiješati karte. Milanović se "odrekao" onoga što je već ionako izgubio i ponudio to Petrovu kao mamac. Ili varalicu.
Ponovno znamo samo to da ništa ne znamo o tome što nas čeka u prvoj godini mandata nove vlade. Do zaključenja teksta nije bilo do kraja jasno je li to samo manevarski potez kako bi HDZ natjerali da izrijekom odbije suradnju sa SDP-om, a time i uvjete Mosta – ili stvarno postoji scenarij u kojem bi se i SDP-ova koalicija mogla vratiti u pregovore. Vjerojatno doduše ne s iskrenim ciljem da dođe do dogovora, već samo kako bi se kupilo vrijeme tijekom kojega bi se konačno ostvario priželjkivani plan o rušenju Mosta i privlačenju manjeg dijela njegovih zastupnika koji bi navodno mogli progutati i Milanovića kao mandatara. Ili bi na kraju jedini izlaz bili ponovljeni izbori za koje nitko ne može sa sigurnošću reći kakav će rezultat donijeti.
Suočavanje s javnim dugom
No, sve je sasvim u skladu s kockarskim mentalitetom Zorana Milanovića.
Bilo kako bilo, posve je jasno da će ekonomska politika sljedeće vlade s Mostom ili bez njega biti različita. Iako su se tijekom dosadašnjih "pregovora" obje koalicije složile gotovo sa svime što im je Most stavio na stol, malo je vjerojatno da će se išta od toga ostvariti ako Most usput ispadne iz (ne)jednadžbe i ne bude ključni čimbenik u toj vladi. Prvo će pasti ono oko čega je bilo najmanje suglasja – predloženo preustrojavanje državne uprave te regionalna podjela i ukidanje (dijela) županija. A zatim i mnoštvo ne previše koherentnih, kako onih važnih tako i onih posve nevažnih gospodarskih mjera kojima je Most zasuo potencijalne koalicijske partnere.
Što god mislili o Mostovu "programu", vjerojatno bi daleko gore bilo zadržavanje statusa quo u kojem se u Hrvatskoj baš ništa ne mijenja bez vanjskog pritiska ili prijetnje. Most bi doista mogao biti dobar katalizator, kako za HDZ tako i za SDP, onaj faktor koji razbija kalupe i nameće nova pravila. Ono što je Most stavio na stol sasvim sigurno je itekako relevantno, što ne znači da mora biti realizirano u obliku "uzmi ili ostavi", već se iz toga može izvući samo ono što je najbolje za Hrvatsku. Ovdje nema smisla nagađati tko u nastavku ima više izgleda za sastavljanje koalicije s Mostom, hoćemo li možda čak dobiti i veliku koaliciju ili je izglednije da će predsjednica na kraju raspisati izbore.
Pravo je pitanje kakvu bi to suštinsku promjenu Most ulaskom u vladu donio hrvatskom gospodarstvu. Bi li takva vlada doista mogla biti stabilna i u stanju efikasno upravljati gospodarstvom ili koliko bi mogla biti kilava ovisilo bi i o tome koliko bi babica bilo zaduženo za pojedini sektor. Mnogi upozoravaju da mantra o vladi stručnjaka nipošto ne mora biti recept za uspjeh jer stručnjaci se među sobom često razilaze ili suprotstavljaju jednako toliko koliko i političari.
Pojednostavljeno rečeno, vjerojatno i nije najsretnije rješenje stručnjacima prepustiti izbor gospodarske politike, već bi na temelju politički usuglašenih gospodarskih politika trebalo tražiti one stručnjake koji su upravo to u stanju i isporučiti. Na primjer, u vladi Zorana Milanovića Hrvatska nipošto nije profitirala time što je isključivo po političkom ključu sektor gospodarstva pripao HNS-u. U ovom trenutku čini se da je najviše sporno koliko bi Most mogao novoj vladi pridonijeti na kadrovskoj razini. S koliko uopće relevantnih ljudi raspolaže. A i kakva su njihova očekivanja. No, oni koji odmahuju nepovjerljivo rukom da se radi o ljudima koji će uskoro shvatiti da nije isto voditi grad poput Metkovića i upravljati državom trebali bi prvo odgovoriti: A s kakvim su to silnim prethodnim iskustvima raspolagali svi oni koji su do sada upravljali Hrvatskom?
U tom smislu ipak su intrigantna razmišljanja Ružice Vukovac, članice Nacionalnog vijeća Mosta, koja je "otkrila" kojim bi resorima Most želio upravljati. Sasvim očekivano i logično najavljuje da bi im bilo drago kad bi preuzeli Ministarstvo uprave, "jer smo pokretači reformi i želimo da se one zaista provedu". No zatim, barem onako kako navodi Index, slijedi pomalo zabrinjavajući tok svijesti: "A budući da nas je dosta iz Slavonije, htjeli bismo i Ministarstvo poljoprivrede. Velik dio nas je svjestan da moramo pomoći tom sektoru. Ako je moguće, s Ministarstvom poljoprivrede spojili bismo Ministarstvo regionalnog razvoja. Htjeli bismo i Ministarstvo financija te pravosuđa koje je u kaotičnom stanju, a temelj za buduće investicije je pravna sigurnost. Voljeli bismo i Ministarstvo zaštite okoliša, a poželjno bi bilo i Ministarstvo turizma. Mogli bismo ga povezati i sa Slavonijom i da dobijemo plavo-zelenu Hrvatsku, no nećemo biti gramzivi. Nećemo tražiti ono što nam ne pripada. Vidjet ćemo još koliko ćemo ih dobiti." To je jedan od razloga zašto neki promatrači kažu da su novi izbori jedino moguće rješenje. No, očito je da se tek čeka trenutak otrežnjenja u Mostu i suočavanja s realnom pregovaračkom situacijom te da ovakva javna razmišljanja pojedinaca ne treba shvaćati kao stvarne zahtjeve. Iako se stalno ponavlja da fotelje dolaze na kraju, upravo neka ministarska imena bit će presudna za ocjenu kapaciteta buduće vlade.
Jer, u ovom trenutku za Hrvatsku je ipak najzanimljivije kako će se nova vlada suočavati s javnim dugom, kako će se nositi s proračunskim deficitom, kako će Mostove zahtjeve za rezove spojiti s populističkim najavama velikih koalicija da nikakvih bolnih rezova neće biti. Treba biti svjestan, Hrvatska je u ovom trenu pod povećalom Europske komisije, ušli smo u proceduru prekomjernog deficita, a investicijskoj javnosti svakako neće biti svejedno u kojem smjeru vuče buduće Ministarstvo financija. Blagi gospodarski rast kojem svjedočimo vjerojatno će se nastaviti bez obzira na to dobili mi uskoro novu vladu ili ne.
HNB procjenjuje da će u zadnjem kvartalu 2015. rast dosegnuti 2,3 posto, što znači da ni petnaesta decimala neće spriječiti aktiviranje sporazuma koji sindikatima javnih službi jamči "povišicu" od 6 posto. Sindikati se nisu odazvali pozivu na razgovor u Banske dvore, ne želeći više gubiti vrijeme s tehničkom vladom, što znači da će pregovori o mogućem odgađanju te mjere koja bi iz proračuna mogla izbiti 1,8 milijardi kuna vjerojatno biti jedan od prvih zadataka nove vlade. No, kad bi gospodarstvo doista kontinuirano, a ne tek dva-tri tromjesečja zaredom raslo stopama barem iznad 2 posto, onda ni isplata tog novca ne bi bila barem politički neobranjiva. Ali bi i dalje ostala u koliziji s potrebama obuzdavanja proračuna i javnog duga, za koji je guverner HNB-a ovaj tjedan osjetio potrebu istaknuti da možda i nije tako "bu-uu" kao što se čini jer se uspoređujemo sa zemljama koje su provele mjere koje Hrvatska još nije, poput nacionalizacije mirovinskih stupova ili davanja infrastrukture u koncesiju. S druge strane pak, naglašava da razlika između rasta BDP-a i prosječne kamatne stope i dalje ostaje prevelika te da taj "efekt grude snijega" zasad ostaje neukrotiv, premda bi preduvjet za to bio ostvariti sasvim dostižni primarni suficit na razini jedan posto BDP-a.
HNB-ov zaokret
Napomenuo je i da Hrvatska jest tehnički izašla iz recesije, ali za stvarnu je ocjenu još prerano, jer trebat će ipak gledati mnogo obuhvatnije podatke u mnogo duljem vremenskom slijedu. Taj rast i dalje je u prosjeku ispod onog koji ostvaruju sve usporedive zemlje nove Europe, koje su pak tehnički iz recesije izašle barem tri godine prije Hrvatske. Za 2016. u HNB-u sad predviđaju rast od 1,8 posto, što je za otprilike pola postotka više nego što to u prosjeku predviđaju analitičari domaćih banaka. O tim temama tijekom ovih pregovora nismo čuli gotovo ništa. S druge strane, veliki izazov bio bi udovoljiti nekim istaknutim zahtjevima Mosta. Gotovo je nemoguće, na primjer, izjednačiti cijenu električne energije za domaćinstva i tvrtke. Teško bi bilo udovoljiti zahtjevima za otvaranje kreditnih linija u kunama, pogotovu za ukidanje valutne klauzule. No, u tom smislu zanimljiva je najava guvernera Vujčića o pokretanju "strukturnih repo operacija" kojima je cilj smanjenje kamatnih stopa na kunske kredite i motiviranje banaka da povećaju kreditiranje u kunama, što su neki odmah preveli kao HNB-ov dramatični zaokret – kao dodatno tiskanje domaće valute, koje opet navodno neće povećati inflaciju ni potaknuti pad tečaja.*
