Svaku ga noć probudi plahta koja mu se zavuče između prstiju. Opet je sanjao da trči, bježi... I tako već dvadeset i dvije godine, otkako se uspio izvući iz razrušene Škabrnje čije su ulice tog 18. studenoga 1991. godine bile natopljene krvlju pobijenih civila. Tijela njih četrdeset i troje bila su razbacana po dvorištima i uz cestu – spaljena, zgažena, izrešetana...
Doktor Boris Dželalija, pričuvni pukovnik Hrvatske vojske, uspio je preživjeti.
To studeno jutro započelo je s mirisom kave koji se proširio kućom Danke Dražine. Ona je bila dragovoljka, a u njezinu je domu bio sanitet. Liječniku i Dražini izjutra su u smjenu trebala doći još dva tehničara. A onda je miris kave zamijenio miris smrti. Škabrnja je bila napadnuta.
Luda odluka
– Doktore, doktore, moja je majka ranjena. Noga joj visi. Spasite je, pomozite – zavapio je vojnik utrčavši u kuću Danke Dražine u naselju Ambar.Skočili su, na leđa stavili ruksake s medicinskom opremom i pod kišom granata pojurili prema ranjenoj ženi. Nisu htjeli gubiti vrijeme čekajući sanitetsko vozilo:
Strašno je kad bespomoćno ležite u polju, a oni tuku iz sve snage s Ražovljeve glavice. Meci samo zuje, a čudom vas ni jedan ne pogodi
– Donijeli smo ludu odluku, ali nikada mi zbog toga neće biti žao. Uzeli smo zastavu Crvenog križa. Ali to što smo njome mahali, neprijateljima ništa nije značilo. Nekako smo stigli do ranjene Milke, imobilizirali joj nogu, dali analgetike, priključili infuzijsku otopinu. U tom je trenu stiglo sanitetsko vozilo pa su je vozač i tehničar Zoran pod kišom granata uspjeli odvesti u Zadar. Na žalost, umrla je u bolnici – priča dr. Dželalija.
Dok su još zbrinjavali Milku, u dvorište Žilićevih dotrčao je Brene koji je zapomogao: “Anu Radinu ubila je granata”.
Bilo je oko deset sati kad su se na brzinu prebacili preko pruge i stigli u dvorište Rade Brkića:
– Baka Ana bila je vani kad je pala granata. Kad smo stigli, sve se dimilo. Njoj više nije bilo pomoći – kaže dr. Dželalija.
Iz Brkićeva dvorišta Danka Dražina uspjela je s jednim Mihom otpuzati do stožera. Dr. Dželalija i Brene, mladić s mentalnom retardacijom, ostali su s Brkićem u njegovoj kući. U hodniku.
– Granate su padale, a Brene se stiskao uz nas držeći me za ruku. Kad nam se učinilo da će se kuća od silovitih napada srušiti, pobjegli smo iz hodnika prema garaži gdje je prekriven gumama bio kanal za automobile. Tu smo se zavukli i tako si spasili živote – prisjeća se liječnik.
Sat kasnije iznad njihovih su se glava začuli glasovi. Ukipjeli su se jer u prvi tren nisu mogli razbarati tko je došao. A onda je Rade Brkić prepoznao nekoga od mještana i izvirio iz skrovišta:
– Bili su to naši momci. Krenuli smo u izvlačenje iz Škabrnje koju su razarali, palili, ubijali. Prema Prkosu smo puzali kroz polja, preskakali zidove, provlačili se. Potrajalo je to četiri sata. Brene je sve vrijeme bio uz mene, stišćući mi ruku. Strašan je to osjećaj. Kad sam išao preko kakvog zida, on je išao sa mnom. Kad sam legao, legao je i Brene. I uspjeli smo. U tom sam danu izgubio šest-sedam kilograma – kaže dr. Dželalija.
U Prkos je stigao oko 20 sati, zatim je preko Galovca došao kući u Zadar.
Poslije je doznao koliko je krvi civila proliveno u tom prvom danu napada. Do kraja rata stradalo ih je još četrdeset i troje. A nitko, žalosti dr. Borisa Dželaliju, za taj zločin nije odgovarao.
Njegov život, kaže, kao da je počeo nakon tog dana kojemu je prethodila sablasna nedjelja:
– U zraku se, jednostavno, osjetilo da se nešto loše sprema. Svi smo bili u nekom začuđenom stanju. Već s prvim satima ponedjeljka znali smo što je. Ja Škabrnju sve ove godine živim. Nema ni jednog dana da sve iznova ne proživljavam. Strašno je to kad ležite u polju, a oni tuku s Ražovljeve glavice, meci samo zuje oko vas. A da vas ni jedan ne pogodi – kaže.
Nakon izvlačenja iz Škarbnje otišao je dr. Dželalija na dva tjedna na Pag, u bolnicu. Ali ne na oporavak, već raditi. No, teren ga je, jednostavno, zvao. I spasio, da ne poludi od slika koje su mu se sve vrijeme vrtjele ispred očiju:
– Nakon akcije Maslenica više nisam išao – kaže.
Ponudu da u ratu s obitelji ode živjeti i raditi u Ameriku, dr. Boris Dželalija odbio je. Danas je voditelj Odjela za liječenje zaraznih bolesti u Općoj bolnici Zadar. Rado zaigra nogomet, ali ne s liječnicima, već s braniteljima:
– Ne pričamo o ratu, ali sam s njima bliskiji u razmišljanjima – objašnjava.
Ne ide u povorku
Bio je, priča dalje, jedan od osnivača HDZ-a u Zadru. Prije osam godina, za svoj 50. rođendan, “poklonio” si je ispisnicu iz stranke.
Svoju doktorsku disertaciju posvetio je Škabrnji, u koju, priznat će, nerado odlazi.
A 18. studenoga nikada nije tamo. Taj dan provodi u tišini. Kad povorke u kojima su i oni koji se ovoga mjesta u Ravnim kotarima sjete jednom u godini odu, dr. Dželalija dolazi na groblje. Tu gleda fotografije poginulih, iznova vrti isti film u svojoj glavi, zapali svijeću za duše pokojnih... A onda se vrati u svakodnevni život u kojem svaki dan iznova proživljava taj krvavi ponedjeljak.
Navečer kada liježe u postelju zna da će ga opet u neko doba probuditi plahta koja mu se zapetljala oko prstiju. Opet će u košmaru svojih snova bježati iz Škabrnje tražeći spas od zla.
