Ivan Ivišić poginuo je u blizini svoje kuće, u Bosanskoj ulici kod Trpinjske ceste, 5. studenoga 1991. godine. Ravno u herojsko srce pogodio ga je geler tenkovske granate i zaustavio cijeli jedan svijet. Ivanu su bile 44 godine. Iza njega ostala je supruga Marija i dvojica sinova. Mlađem je bilo 12, starijem 17 godina.
Zaljubili su se u autobusu
– Kada je Ivan poginuo bili smo smješteni u hotelu u Tučepima, u kojemu je bilo dosta izbjeglica iz Vukovara. Deset dana nisam znala što se dogodilo, veze s Vukovarom već su neko vrijeme bile prekinute. Srednji sin Blage i Katice Zadro, koji su bili naši susjedi, izašao je iz Vukovara 14. studenoga 1991. i nazvao mamu. Bila sam s njom u sobi kada ju je pitao znam li da je Ivan poginuo. Pogledala me raširenih očiju i slušalica joj je ispala iz ruke. Bilo mi je jasno da se nešto strašno dogodilo, ali sam se nadala da je ranjen. Međutim, vijest je bila najgora... – priča u splitskom stanu u kojem danas živi Marija Ivišić, supruga palog vukovarskog heroja.
Vukovar kakvog s ljubavlju pamti ostao je u jednom drugom životu, u kojem se u školskom autobusu zaljubila u svoga Ivana. Vjenčali su se 1972. godine, dobili djecu, radili, on u Kombinatu Borovo, ona u Vupiku, i dobro i mirno živjeli. Sve do 1990. godine.
– Ivan se od prvog dana uključio u dežurstva. U početku to je bila Civilna zaštita, a poslije se formirala 204. brigada. Više ga nije bilo kod kuće, a ja sam radila u Vupiku sve do 9. kolovoza 1991. godine – prisjeća se Marija Ivišić. Život u Vukovaru postajao je sve opasniji, pucalo se i s djecom je otišla u Makarsku, k bratu, misleći da će se vratiti kući do početka školske godine. No, iz Makarske su nakon par dana otišli u Tučepe. Ivana je vidjela još jednom u životu.
– Djeca još nisu bila upisana u školu, nismo znali što ćemo. Ivan je došao, donio nam garderobu i rekao kakva je situacija i da moramo ostati. Ostao je par dana i 11. rujna vratio se u Vukovar. Navečer se javio telefonski, pričao je da se jedva vratio i da je most u Slavonskom Šamcu napola srušen. Sutradan me opet nazvao i tada smo zadnji put razgovarali. Prekosutra su telefonske veze prekinute – kaže.
Vijesti su ipak uspijevale probiti blokadu i njezina je prijateljica o Ivanovoj smrti doznala koji dan prije nje, no nije joj imala snage reći. Ne zamjera joj, svjesna koliko su to užasne stvari. I Katici Zadro suprug Blago već je poginuo, a kako je vrijeme prolazilo svaki dan netko bi doznao za smrt svojih najmilijih. Kasnije je od suboraca svoga supruga doznala dao su tog kobnog 5. studenoga njih šestorica-sedmorica bila u blizini njihove kuće, u dvorištu, pod nadstrešnicom.
– Oni su se zezali, pjevali, bodrili se, tada su se još nadali da će stići pomoć. Kod šume Đergaj iz tenka je iznenada ispaljena granata. Jedan geler pogodio je Ivana točno u srce. Njegov kolega koji se uspio probiti rekao mi je da je pao nasmijan. Oni su mislili da se šali kada se nije dizao. Onda su vidjeli mrljicu krvi na odjeći u blizini Ivanova srca. Kakav čovjek, nigdje ga drugdje nije moglo pogoditi – s tugom, ali i ponosom u glasu, priča Marija Ivišić.
Ni mrtav, Ivan Ivišić nije našao mir u svom izmučenom gradu koji su i dalje mrcvarili i ubijali. Tog su dana poginula još dva susjeda i sve su ih pokopali u dvorištu dječjeg vrtića u Borovu naselju. Ivana su potom premjestili u dvorište roditeljske kuće, a supruga i sin su godinama kasnije, u svibnju 1998., išli na prepoznavanje nakon što je njegovo tijelo pronađeno u masovnoj grobnici kod Novog groblja.
– Danas počiva na Novom groblju u Vukovaru. Razmišljala sam o tome da ga pokopamo u Splitu, gdje živimo djeca i ja, ali sam odustala. Branio je taj grad, poginuo je za njegovu slobodu, sasvim je logično da tamo bude i pokopan. Uvjerena sam da bi i on to želio – zaključuje Marija Ivišić.
Bez njega grad nije isti
U Vukovar se željela vratiti, ali djeca su odrasla u Splitu, a bez Ivana ni grad više nije isti. U ruševinama svoje kuće pronašla je samo uništenu zavjesu i bočicu laka za nokte. Sve ostalo postalo je prah i pepeo.
– Imam samo ovaj stari album sa slikama iz vremena prije rata. Donio mi ga je susjed Srbin. Plakao je i govorio da je moj muž bio dobar, da im je davao hranu i štitio ih – nije lako sjećati se udovici Ivišić.
Ipak, život teče. Danas se raduje svakom trenutku koji provodi s unučicama, a u Vukovar odlazi nekoliko puta godišnje.
– Odem na groblje, zapalim svijeće. Ne samo Ivanu. Toliko dragih ljudi poznajem da bih mogla i naramak donijeti – s tugom nam kaže Marija Ivišić.
Ivana sam dobro poznavao. Isto smo godište, zajedno smo išli u školu. Neka ti je laka, Ivane, hrvatska zemlja. Ne puca se danas, ne padaju granate, ne ruši se grada - ali stanje je teško. Aagresija na naš grad jee okrutna i bešćutna i zlih je namjera. Tebi u čast i tisućama drugih nećemo posustati.