U Hrvatskoj se nitko ovih dana nije otrovao nevaljanim mesom, nikome nije pozlilo od kobasice ili junećeg odreska. Nije pronađena ni jedna jedina pokvarena konzerva. Čak se nije čulo da bi koga od pojedenog mesa trbuh zabolio. Pa ipak se Hrvatska u vlastitim medijima već danima predočava kao prevrnuta hladnjača starog smrdljivog mesa. Premda nitko nigdje nije iščeprkao ni usmrđeni svinjski papak, dignuta je gromoglasna hajka na sve što ima i najmanju vezu s preradom i prodajom mesa.
Urednik na javnoj televiziji Zoran Šprajc javno se pohvalio da je baš on sve pokrenuo. S kakvim posljetkom? U rutinskoj kontroli na granici zaustavljen je tovar mesa s nepotpunom dokumentacijom, koji su naši veterinarski inspektori bez ikakve dramatike vratili u EU, odakle je i došao.
Pronađen je i jedan nesretni svinjogojac kojega je upropastio “mesni lobi”, a upropastio ga je tako što mu je dva puta prodao jalove krmače, dok mu je za plodne podvalio nerasta koji je s krmačama u krvnome srodstvu.
I to bi bili uglavnom svi konkretni rezultati višednevne medijske tutnjave protiv mesne industrije, naravno, ako ne računamo drastičan pad prodaje mesa i mesnih prerađevina, koji ćemo na kraju svi platiti.
Da, gotovo zaboravih na tajanstvenu osobu koja se višekratno pojavljivala u Šprajcovu Dnevniku, uvijek snimljena s leđa, da bi izmijenjenim glasom dopunjavala priču o pokvarenim mesarima, uvijek bez i jednog jedinog provjerljivog podatka. Dramatična TV inscenacija trebala je, valjda, pokazati koliko su ti naši mesari kod kojih kupujemo krmenadle i jetrica opaki!
Tipičan skandal ni iz čega, pomislio sam. Dok u novinama koje su s HTV-om hajku predvodile nisam pročitao ozbiljan politički komentar o trenutačnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj. Prema tekstu pod naslovom “Zadah HDZ-ova imperija”, “zadah propadanja širi se Hrvatskom”, zemljom koja je “jako zapuštena i devastirana”: “Gdje god takneš – trulo”.
Tu smo. Cijela bajka/hajka s pokvarenim mesom imala je zapravo biti doslovna slika (realizirana metafora) političke propasti Hrvatske pod sadašnjom vlašću. Metaforička politička trulež realizirana je kao doslovan smrad trulog mesa. Dakako, s političkom nakanom, a to je prevlast u predizbornoj borbi za vlast.
U oporbenom nosu postojeća vlast (i cijela zemlja kojom upravlja) već smrdi, no oporba bi htjela da smrad (metaforički i doslovni) dopre i do nosova hrvatskih birača pa, ako je ikako moguće, i do nosa EU. Birače će smrad rastjerati, a EU možda natjerati da uspori proces primanja Hrvatske u svoje društvo. Više od ičega opozicija se, naime, boji pozitivnog političkog efekta potpisivanja pristupnog ugovora o ulasku Hrvatske u EU. I čini i učinit će sve moguće i nemoguće da taj efekt ne padne u krilo sadašnjoj vlasti.
U tome je odgonetka cijele te smradne halabuke. Da se ne primiču izbori, meso koje kupujemo bilo bi zdravo i ukusno, a kobasice neupitno slasne i samome Šprajcu.
Pa suhe kobasice mogu visiti skoro 70 godina i jos uvijek biti ok za konzumiranje. Pitajte Dolores.