Novinarstvo ne umire ako se vijest provjeri

26.09.2010. u 10:21h sandrina je napisao/la: Novinarstvo je mrtvo upravo onoliko kolika je inflacija novinara koji sustavno masakriraju materinji jezik i mute bistar um. Mrtvo je upravo onoliko kolika je inflacija marginalnih ljudi koji su postali \"must have\" svakodnevnog života; mrtvo je upravo onoliko kolika je poplava tabula rasa, neobrazovanih, priglupih i mediokritetnih \"talenata\" koji se dohvaćaju mirkofona i kamere. Mrtvo je upravo onoliko koliko nam je spala kvaliteta života i društva u kojem živimo 21.stoljeće. Novinarstvo je umrlo onda kad je na \"vlast\" stupila anarhija, vladavina neobrazovane rulje pod izlikom demokracije kada svaka individua pod krinkom nikova i inicijala ispušta laži i gluposti bez da snosi posljedice pred višim instancama zaduženih za čuvanje reda i rada. ------------------------ Vidi, vidi.....vrlo lijepo napisano. Dodao bih još, da široke narodne mase mogu razumjeti. \"Novinari stoje iznad zakona\". Apsolutno ne postoje mehanizmi u pravosuđu koji mogu sankcionirati novinara za zlobnu klevetu i laž. Plafon dobiju par tisuća Kuna kazne. Čak su u Hrvatskoj svojim urlanjem (Latin sa tape preko usta) doveli do toga da se misli da imaju malo slobode.

Problem su kvalitetni i pošteni novinari a njih u ovoj zemlji gotovo da nema. A nema ih stoga jer pravi novinari ne trebaju ovakvim novinama, cilj je da narod bude još gluplji jer tko normalan može kupovati ovakve novine bezez obzira na cijenu.

Novinarski medij ima svoj ograničeni domet. Taj nije samo informatička nužna entropija ili povećanje kaosa informacija, nego i odmak novinara od događaja, inherentni nedostatak objektivne ili naučne ili racionalne pozicije u životu. Novinarstvo omogućuje apsurd da postoji afektirano «moralno mišljenje» iako kao subjekt uopće nije sudionik događaja. Ukratko, novinarstvo je locirano u dubokoj zoni amorala čovjeka i jedino ga neki talent odatle može uvijek iznova spašavati. Ta spasonosna relacija je postignuta onda kad novinarstvo identificira sebe sa javnošću i uspije probiti vlastite strahove u toj aktivnosti. Zaključak je krajnje dramatičan, jer može postojati novinarstvo koje nema veze sa javnim potrebama, odnosno može postojati osoba u mediju, koja nema veze sa samom sobom. Treba kazati da ljudska komunikacija, koja je direktna i odnosi se na dvoje ljudi koji nisu «zamraćeni TV kamerom» predstavlja suštinsku informaciju kojoj novinarstvo treba težiti. Ova samozatajnost u svojoj osnovi je religiozne prirode. Ona dopušta da medij u kojem se informacija javlja bude istinoljubiva, a ako nije shvatit će to oba konvergentna subjekta razgovora. Iz ovoga slijedi da postoji takav medij koji propušta samo istinu, koji dakle nije formiran kao slučajnost indiferentna na razgovor, jer dopušta nastavak samo onih argumenata koji su točni. Kad nisu sugovornici divergiraju i tvore entropiju novinarstva.