Krušna pšenica na brojnim je njivama podbacila i prinosima i kvalitetom, no u Baranji se zato hvale iznimnom kakvoćom duruma, čija je žetva pri kraju, a ratarima će donijeti i 60-ak lipa više od najviše cijene merkantilne pšenice po kilogramu. Bez tzv. tvrde tjesteninske pšenice ili duruma, koji se od “običnih” sorta razlikuje veličinom, tvrdoćom i do 50% većim sadržajem proteina, nema kvalitetne tjestenine, pa tvornice poput Našeg klasja u Baranji provode i pilot-projekt proizvodnje domaćeg duruma za domaću tjesteninu, koja je sve traženija i za ugostiteljsku ponudu u Hrvatskoj – i izvoz.
U Baranji idealna klima
Donedavno se, naime, mislilo da ta pšenica raste samo u toplijim, južnijim krajevima. No kako klimatske promjene čine svoje, a bez problema je uzgajaju i Česi, Slovaci, Mađari..., i baranjske su se njive pokazale idealnima za durum pšenicu na koju danas pikiraju Mađari, Talijani i Austrijanci. Jedino što je potražnju nemoguće zadovoljiti proizvedenim količinama – svega nekoliko tisuća tona godišnje, dok će se “obične” požnjeti i 800.000 tona.
– Prinosi su ove godine manji po hektaru, oko 5,5 naspram lanjskih 7 tona, no zato je kvaliteta iznimna, s čak 16% proteina – kaže proizvođač Josip Šipoš, koji na 50 ha već šest godina sije durum. Ističe kako su trenutačne cijene duruma na burzama oko 220-230 eura po toni. To znači da će proizvođači dobiti 1,80 kn/kg, možda i više zbog manjih prinosa, dok se merkantilna ovih dana plaća 0,95 do 1,25 kn/kg. Na upit zašto je duruma tako malo u nas, Šipoš odgovara da mu je u nekim godinama cijena jednaka merkantilnoj, a prinosi i dvostruko manji. S druge strane, traži nešto više pažnje i znanja, ove godine i jedno tretiranje više, malo više dušika... Najveći je problem što na meljavu mora u austrijske i druge strane mlinove. Hrvatska, naime, nema nijednog mlina za durum!
Predsjednik uprave Našeg klasja Zoran Šimunić, čija tvrtka potiče sjetvu duruma u Baranji, objašnjava da bi se s manjim preinakama sadašnjih ili uz nove i modernije mlinove durum mogao mljeti i u nas. No zasad nema interesa pa ga za nas uglavnom melju Austrijanci, kojima veći dio i prodamo.
– Ozbiljan svijet ne proizvodi tjesteninu od krušne pšenice – objašnjavaju iz Novog klasja koje godišnje treba oko 500 tona durum krupice. S novom tvornicom koju će ujesen otvoriti u Kupljenovu potražnja će biti i nekoliko puta veća – i to baš za domaćom pšenicom jer, dodaje Šimunić, svoj brend temelje isključivo na domaćoj sirovini. Za kilogram tjestenine treba 80-85% durum krupice što najbolje govori u kojem bi smjeru trebala ići hrvatska poljoprivreda. Pogotovo ako se zna da duruma nemaju dovoljno ni najveći proizvođači tjestenine – Talijani. Samo Barilla godišnje treba 1,4 mil. tona.
Domaće je najkvalitetnije
– U Hrvatskoj bi se s trenutačnom godišnjom proizvodnjom od 18.000 tona tjestenine moglo preraditi oko 15.000 tona duruma – tvrdi Šimunić. No dok se želje i mogućnosti usklade, građanima se po paprenim cijenama prodaje i tjestenina od krušne pšenice. Podaci DZS-a govore pak da smo lani uvezli 24.300 t tjestenine za 25,5 mil. eura. Krivca za veliki uvoz treba tražiti još u bivšoj državi koja je zbog proizvodnje kruha po dogovornoj cijeni pekarima dala mogućnost da zarađuju na tjestenini. Pravili su je od iste pšenice kao i kruh, a žilavost se postizala dodavanjem jaja. Brojni kupci tako i danas misle da je tjestenina s jajima kvalitetnija. No Talijani ih u tjesteninu od durum krupice uopće ne stavljaju (i sam durum daje lijepu žutu boju), jedino u vučena tijesta za tagliatelle, papardelle... Loša domaća tjestenina, čija proizvodnja je nastavljena i u ovoj državi, brzo je tako gubila utakmicu, domaći su pogoni propadali – a već 2000., i prije nego smo ušli u EU, čak 90% tjestenine koju smo kupovali bilo je iz uvoza. Zahvaljujući Našem klasju, Marodiju... domaća proizvodnja ponovno raste – ali većinom, dok shvatimo prioritete, od uvozne durum krupice teške i 4,5 mil. eura godišnje.
Kao sto vidim u RH vise ne mozemo samljeti ni psenicu. Psenica odlazi u Italiju, a vracaju nam brasno i tjesteninu. Tako se radi u svim kolonijama. Izvozis sirovinu, a uvozis gotov proizvod. Slicno je i sa drvetom. Izvozimo trupce, a uvozimo namjestaj od piljevine.