Gume naručene iz Slovenije, Mađarske ili neke druge članice Europske unije, ili fizičkim odlaskom kupljene u nekoj drugoj EU državi, mogu biti jeftinije nego u Hrvatskoj zbog povoljnijih nabavnih uvjeta, nižih troškova ili manje trgovačke marže. No, razlika u cijeni može nastati i ako prodavatelj ne plati obveze koje moraju podmiriti hrvatski proizvođači i uvoznici. Jedna od njih je naknada gospodarenja otpadnim gumama, iz koje se financiraju njihovo prikupljanje, prijevoz i obrada nakon što postanu otpad. Prema procjeni domaćih uvoznika, u Hrvatsku godišnje stigne između 200.000 i 250.000 guma za osobna vozila koje nisu prijavljene u sustav proširene odgovornosti proizvođača. Tome treba pribrojiti približno 10.000 guma za kamione i poljoprivrednu mehanizaciju. Riječ je o procjeni trgovaca i vulkanizera, a ne o službeno utvrđenim količinama. Upravo smo zato od Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije zatražili podatke koji bi pokazali stvarne razmjere problema. Do zaključenja teksta odgovore nismo dobili niti iz jedne od te dvije institucije.
Propisi su, barem na papiru, jasni. Proizvođačem se ne smatra samo tvornica guma. U tu kategoriju ulazi i onaj tko gume iz druge države članice EU stavlja na hrvatsko tržište, kao i strani trgovac koji ih putem interneta izravno prodaje osobama ili tvrtkama u Hrvatskoj. Takav prodavatelj mora imenovati ovlaštenog predstavnika u Hrvatskoj, registrirati se u Registar proizvođača s proširenom odgovornosti – RPPO, prijavljivati količine i plaćati naknadu. Prema važećem Pravilniku o gospodarenju posebnim kategorijama otpada u sustavu Fonda, čak se i internetska platforma može smatrati proizvođačem i postati odgovorna za količine prodane preko nje ako prodavatelji nisu upisani u Registar. Jedinični iznos naknade za gume iznosi 180,11 eura po toni. Konačan iznos kojega treba uplatiti u proračun ovisi o masi prijavljenih guma i primjenjivim koeficijentima. Za pojedinačni komplet guma za osobni automobil taj trošak nije velik, ali na stotinama tisuća neprijavljenih guma on već prerasta u ozbiljan iznos. Kod teških kamionskih guma, ili onih za poljoprivredna vozila, razlika je još veća. Problem nije samo u mogućoj cjenovnoj prednosti pred domaćim trgovcima koji sve te naknade plaćaju pa s razlogom negoduju zbog nelojalne konkurencije. Problem zadire u džepove svih hrvatskih građana. Guma koja je vani prodana bez prijave i plaćene naknade jednoga će dana postati otpad - u Hrvatskoj.
Sakupljačka mreža mora besplatno preuzeti sve otpadne gume obuhvaćene propisima. Kupac svoje islužene gume može besplatno predati čak i ako onaj tko mu ih je prodao pri stavljanju tih guma na hrvatsko tržište nije platio propisanu naknadu. No troškovi njihova preuzimanja, prijevoza i obrade time ne nestaju. Trošak guma za koje naknada nije plaćena ostaje hrvatskom sustavu, koji pune oni koji svoje obveze uredno podmiruju. Fond smo zato pitali koliko stranih prodavatelja guma ima ovlaštenog predstavnika i koliko ih je registrirano u RPPO-u. Zatražili smo i podatak koliko je guma posljednjih godina iz drugih država članica izravno isporučeno hrvatskim kupcima, koliko je takvih guma prijavljeno te postoji li procjena količina za koje naknada nije plaćena. Pitali smo i tko u praksi podmiruje troškove zbrinjavanja takvih guma te može li Fond procijeniti koliko taj problem godišnje stoji sustav. Odgovor nije stigao ni na pitanje jesu li provedeni nadzori ili pokrenuti postupci protiv stranih prodavatelja, internetskih platformi ili domaćih kupaca zbog neprijavljivanja guma. Prema zadnjem objavljenom izvješću Ministarstva, tijekom 2024. godine na hrvatsko je tržište službeno stavljeno 38.635 tona guma, dok su prikupljene 27.983 tone otpadnih guma. Oporabljeno je 23.995 tona. Količine stavljene na tržište i prikupljene u istoj godini ne mogu se izravno uspoređivati jer gume postaju otpad tek nakon višegodišnje uporabe. Ti podaci zato sami po sebi ne potvrđuju, ali ni ne isključuju postojanje većih neprijavljenih količina guma. Fond je propisima obvezan prikupljati podatke o gumama stavljenima na tržište, kao i o prikupljenim i oporabljenim otpadnim gumama. Upravo bi usporedba višegodišnjih podataka, tržišne prodaje, prekograničnih isporuka i broja registriranih stranih prodavatelja mogla pokazati postoji li rupa u sustavu i kolika je ta rupa.
Otvoreno europsko tržište i pravo vozača da gume kupi u drugoj članici Europske unije nisu sporni. Sporno je ako jedan trgovac plaća propisane naknade, dok ih drugi izbjegava, a trošak otpada koji je nastao njegovom prodajom na kraju preuzima zajednički sustav. Bez podataka i nadzora ne može se utvrditi koliko je takvih guma u Hrvatskoj. Šutnja institucija taj problem ne dokazuje, ali pokazuje da javnost zasad nema odgovor na vrlo jednostavno pitanje: plaćaju li svi koji gume stavljaju na hrvatsko tržište i njihovo buduće zbrinjavanje? Hrvatski vulkanizeri i trgovci tvrde da ne plaćaju. Ako je procjena o 200.000 neprijavljenih guma za osobne aute na godišnjoj razini točna, riječ je o mogućih 1600 do 2000 tona guma. Uz sadašnji iznos naknade od 180,11 eura po toni, sustav bi samo na toj količini mogao ostati bez 288.000 do 360.000 eura godišnje. Računamo li da automobilska guma u prosjeku teži devet kilograma, na 1800 tona otpadnih guma procijenjeni iznos bio bi oko 324.000 eura. Uključe li se u računicu i procijenjene količine neprijavljenih kamionskih i poljoprivrednih guma, mogući godišnji iznos neplaćenih naknada približava se iznosu od 400.000 eura, a ovisno o njihovoj masi mogao bi biti i veći.