Vjerovalo se da je letu AF447 presudila munja, no posljednje riječi pilota otkrile su pravo lice užasa

Kobnog dana Airbus A330, na letu Air Francea 447, u 19 sati i 29 minuta po lokalnom vremenu poletio je iz Rio de Janeira za Pariz. U zrakoplovu je bilo 216 putnika iz 33 države i 12 članova posade. Za komandama u kokpitu bila su tri pilota – iskusni 58-godišnji kapetan Marc Dubois te dvojica kopilota, 37-godišnji David Robert i 32-godišnji Pierre-Cédric Bonin, koji je imao najmanje iskustva na tom tipu zrakoplova. Oko četiri sata nakon polijetanja, dok je kapetan Dubois bio na pauzi, a zrakoplovom su upravljala dvojica kopilota, letjelica je uletjela u iznimno snažnu oluju unutar pojasa poznatog po nepredvidivim i ekstremnim vremenskim uvjetima. Nakon što je posada javila da avion leti kroz veliku turbulenciju, radiokomunikacija sa zrakoplovom je prekinuta. Oko 8 sati ujutro Airbus je misteriozno nestao s radara u Brazilu. Agonija koja je trajala četiri minute i dvadeset sekundi, završila je smrću svih putnika i članova posade zrakoplova.

Na let AF-447 tog se kobnog dana u Rio de Janeiru ukrcalo 216 putnika – 82 žene, sedmero djece i beba te 126 muškaraca, među kojima je bio i 45-godišnji pomorac iz Hrvatske, Zoran Marković, koji se tog dana, nakon dva mjeseca rada, vraćao kući. Nažalost, supruga Dalija, kćeri Roberta i Klara te njegova majka, koje su željno čekale da se pojavi na vratima, nisu ga dočekale. Iako se pisalo da je Zoran, nesretnom igrom sudbine, zakasnio na raniji let za Pariz, na kom je imao rezervirano mjesto, te se stoga ukrcao na kobni Air Franceov let 447, njegova je supruga tvrdila da je „kartu za smrt“ kupio 10 dana ranije, još 21. svibnja.

Isprobajte arhivu Večernjeg lista

Na isti se avion, s petogodišnjim sinčićem Philipeom, ukrcala tada i 34–godišnja Šveđanka, Christine Badre Schnabl, dok su njen suprug i trogodišnja kći izbjegli tragediju, ukrcavši se na raniji let. Govorilo se tada da se mlada obitelj podijelila namjerno, u strahu od pada aviona, kako bi, dođe li do tragedije, bar dio obitelji ostao živ. U nesreći je kobnog dana stradao i 20-godišnji brazilski princ Pedro Luis de Orleans e Braganca, potomak posljednjeg brazilskog cara koji se vraćao iz Brazila, gdje je bio u posjeti roditeljima. Poginulo je i troje mladih irskih liječnika, Aisling Butler, Jane Deasy i Eithne Walls, kao i ugledni dirigent Silvio Barbato. Živote su izgubili i brojni poslovni ljudi, uključujući tri menadžera tvrtke Michelin te deset prodavača francuske tvrtke CGED koji su, sa suprugama, bili na nagradnom putovanju.

U danima koji su uslijedili nakon tragedije svijet je nagađao o mogućim uzrocima - je li riječ o terorističkom napadu, katastrofalnom kvaru ili pak o udaru munje u snažnoj oluji kroz koju je zrakoplov prolazio? Odgovor na ključno pitanje stigao je tek godinama kasnije kada je, nakon jedne od najopsežnijih i najskupljih potraga u povijesti zrakoplovstva, na vidjelo izašla prava, mnogo složenija i tragičnija istina.

Zrakoplov nije, kako se u prvi mah mislilo, bio žrtva sila prirode, nego kobnog spleta okolnosti u kojem su se isprepleli tehnološki nedostaci, neadekvatna obuka i ljudska pogreška u kritičnim trenucima. Ključni trenutak dogodio se dok je zrakoplov letio na velikoj visini – oko Pitotovih cijevi, vanjskih senzora koji su od presudne važnosti za precizno mjerenje brzine i pravilno funkcioniranje instrumenata u kokpitu, stvorili su se tada kristali leda.

Zaleđeni senzori računalu su počeli slati proturječne podatke, zbog čega se autopilot automatski isključio, što je značilo da piloti moraju preuzeti potpunu kontrolu. U kabini je tada zavladao potpuni kaos. Oglasili su se zvučni alarmi, a ručne kontrole preuzeo je mlađi kopilot, Pierre-Cédric Bonin. Njegova instinktivna reakcija, povući upravljačku palicu prema sebi kako bi podigao nos zrakoplova, bila je, nažalost, potpuno pogrešna. Taj manevar, izveden na visini od 11.600 metara, doveo je do naglog gubitka brzine. Zrakoplov je ušao u aerodinamički slom, stanje u kojem krila gube uzgon i letjelica počinje nekontrolirano padati. Iako je u kokpitu neprestano odzvanjao zvuk upozorenja, zbunjeni piloti kojima se u međuvremenu pridružio i kapetan Dubois, nisu uspjeli ispravno dijagnosticirati problem. "Nemam više kontrolu nad avionom!" vikao je Bonin, uporno držeći palicu povučenu unatrag.

„Do vraga! Srušit ćemo se. To ne može biti istina...“, uspaničeno je vikao pilot Davida Robert. Bile su to posljednje riječi pilota, izgovorene samo nekoliko sekundi prije najveće nesreće koju je Air France ikada doživio. Zrakoplov je padao gotovo četiri minute, brzinom od oko 3300 metara u minuti te je u konačnici brzinom od gotovo 280 km/h udario u površinu oceana.

Potraga za zrakoplovom bila je jedna od najsloženijih u povijesti. Avioni brazilskog i francuskog ratnog zrakoplovstva te tri broda pretraživali su područje pored otoka Fernando de Noronha, oko 350 kilometara udaljeno od kopna, a pomagali su im i američki zrakoplovi. Tri dana kasnije, na moru su uočene krhotine zrakoplova, sjedala, pojasevi za spašavanje, mrlje.... Pronađeno je i 50 tijela žrtava, no ključni dokaz – crne kutije sa snimkama razgovora u kokpitu, ostale su na dnu oceana. Obitelji žrtava gotovo dvije godine čekale su na odgovore. Tek u travnju 2011., nakon nekoliko neuspješnih faza potrage u kojima su korištene podmornice te robotske ronilice, na dubini od gotovo četiri tisuće metara locirana je olupina zrakoplova. Podaci iz pronađenih crnih kutija, izvučenih s dna oceana nakon gotovo dvije godine, konačno su omogućili istražiteljima francuske agencije BEA da precizno rekonstruiraju posljednje minute kobnog leta i utvrde što je te noći, 1. lipnja, pošlo po zlu. Istraga je otkrila da su i Airbus i Air France imali ozbiljne propuste. Naime, Airbus je već bio svjestan problema s Thalesovim modelom Pitotovih cijevi koje su se i prije znale lediti, no nije izdao obvezne upute da ih se zamjeni. Na meti kritika našao se tada i mehanizam za uzbunjivanje pri gubitku uzgona, koji se pri izrazito strmim kutovima poniranja gasio, što je dodatno zbunjivalo pilote.

Air France je proglašen krivim i zbog neadekvatne obuke svojih pilota. Utvrđeno je, naime, da posada nije bila dovoljno pripremljena za scenarij kakav se kobne noći dogodio, kao ni za ručno upravljanje zrakoplovom u takvim izvanrednim okolnostima. Uslijedila je duga i mučna pravna bitka, nakon koje je, godine 2023., na opće zaprepaštenje obitelji žrtava, prvostupanjski sud oslobodio obje kompanije svake odgovornosti. Na tu su odluku tužitelji odmah uložili žalbu. Nakon godina iščekivanja, neizvjesnosti i iscrpljujuće borbe obitelji za pravdu, Prizivni sud u Parizu u potpunosti je preinačio prethodnu odluku te je donio povijesnu presudu proglasivši zrakoplovnu tvrtku Air France i proizvođača zrakoplova Airbus krivima za ubojstvo iz nehaja. Izrečena je maksimalna, iako za takve gigante simbolična, novčana kazna od 225.000 eura za svaku tvrtku. Bila je to potvrda da se tragedija leta AF447 mogla spriječiti te priznanje odgovornosti za izgubljene živote.

*uz korištenje AI-ja