Prozori kuće mogu biti samo ljudi. Zapisao je to jednom pjesnik Stjepan Lice. U ova blagdanska vremena, kad se oko nas nižu slike idiličnih domova, dobro se zapitati imamo li dom. Dom nije samo mjesto stanovanja. Dom je okupljenost. Pripitomljen prostor. Umreženost u bliske odnose. To je mjesto blizine i zajedništva, pripadanja. Današnje doba moglo bi se opisati kao doba bezdomnosti. Nije samo stvar u tome da je kriza tržišta nekretnina dovela do nemogućnosti mnogih ljudi da kupe stan ili kuću. Stvar je u tome da smo fragmentirani; prostor u kojem spavamo i (možda) jedemo doživljavamo kao hotel. Nemamo dom, ne znamo kako do njega doći, a možda ga više i ne priželjkujemo. Dobili smo slobodu u ruhu neovisnosti, ali izgubili smo gnijezdo zvano dom. Dom je mikrosvijet, kozmos u malom. Kukuljica smisla i sigurnosti koja ipak nije zatvorena. Kontekst u kojem možemo biti mi, i biti s drugima. Iz kojeg možemo otputovati, ali se uvijek i vratiti… i primati goste, jer "neki, i ne znajući, ugostiše anđele" (Heb 13, 2). U prošlom broju Obzora "prošli smo" kroz petora vrata, danas "prolazimo" kroz još osmora.
Šesta vrata: ne perfekcionizmu!
Moja omiljena šalica iz Luksemburga, neorustikalna bijela keramika s tamnoplavim florealnim ukrasom, dar drage kolegice, okrhnuta je. To je ne čini manje dobrom i lijepom – naprotiv. Savršenstvo, osim što ga često zamišljamo kao nešto što navodno imaju drugi, nedostižna je projekcija koja može postati opterećujući problem. S jedne strane, prema sv. Tomi Akvinskome, ljudska je težnja prema savršenstvu jedan od filozofskih argumenata u prilog postojanju Boga. S druge strane, mi sami nismo savršeni, nego tek usavršivi. Perfekcionisti su često izvrsni u onome čime se bave. Međutim, njihova sklonost idealnom može ih dovesti do radoholičarstva, a ponekad i do odustajanja; zašto bi slikali, svirali ili radili nešto drugo, ako to ne mogu činiti dovoljno dobro? Lucidni pisac G. K. Chesterton zakucao je to pitanje pravim argumentom; neke su stvari dobre same po sebi, pa je dobro da ih radimo čak i ako ih radimo (po našem sudu) loše. Izgradnja i uređenje doma spadaju u takve stvari. Dom ne može i ne mora biti savršeno uređen, pospremljen i čist. Ako sve igračke nisu pospremljene, ili ako iz košare viri nekoliko nesparenih čistih čarapa, to nije razlog da ne primimo prijatelja koji bi navratio. Naravno, oko ugodnosti doma i gostoprimstva treba se potruditi. No uređenje i čišćenje doma nije samo sebi svrhom. (Sjećam se priče o bakinoj prijateljici koja bi očistila i dezinficirala sudoper, pa onda išla po vodu za kuhanje u kupaonicu.) Dom također ne bismo trebali uljepšavati kako bismo impresionirali druge, ma što reklame govorile. Glupo je koliko i oholo uspoređivati se s drugima, htjeti da moj dom bude ljepši od njihova i da mi oni zavide. Vrlina poniznosti sastoji se u zahvalnom prihvaćanju sebe i svojih mogućnosti. Ako je netko uredniji, spretniji i bolji domaćin od mene, zašto to ne bi bio poticaj da ja budem dobra koliko mogu biti? A što se tiče "savršenog" ili "idealnog doma", ako i postoji, savršenstvo je pomalo dosadno. Stanovi koji izgledaju kao stranica u katalogu namještaja upravo su to; stranica u katalogu.
Sedma vrata: umijeće stvaranja doma
Izgradnja i uređenje doma proces je i umijeće. To zahtijeva učenje i trud. Engleska riječ "homemaking" izvrsna je jer govori o oblikovanju doma kao o "stvaranju". I hrvatska je riječ – domaćinstvo – dobra. Imati dom znači bivati domaćinom, sugerira hrvatska riječ. Domaćinstvo je nekada bilo školski predmet, a u nekim je zemljama to i danas. To povlači pitanje može li se stvaranje doma naučiti i od koga. Odgovor na prvo pitanje dijelom je potvrdan. Iako su neki ljudi prirodno nadareni za "domske stvari", domaćinstvo uglavnom učimo u obitelji, a i škola tu može pripomoći. (Škola ne može i ne treba zamijeniti obitelj, ni u čemu pa tako ni u tome, ali može dati obol.) Činjenica je da danas djeca neke osnovne stvari ne nauče; od pozdravljanja nastavnika pa do zašivanja otpaloga gumba. Najčešće za to krivimo institucije. Mislim, ipak, da je stvar u stanju svijesti; kriza komunikacije, kriza doma i kriza praktičnih životnih vještina izdanja su iste krize uzrokovane tehnologizacijom svijeta i života. Ulaganje u dom i učenje domaćinstva protuotrov su takvu stanju; dok kuhamo ili krpamo čarape, ne samo da se usredotočujemo na sadašnji trenutak i smirujemo nego zadobivamo zadovoljstvo što smo nešto učinili sami, i to ne samo za sebe nego i za ljude koje volimo. Ako to činimo s obitelji ili prijateljima, radost je još veća. Naravno, nema potrebe da svi doma sami proizvode sve. No, "neki su domaći džemovi više hyggelige od kupovnih", piše Meik Wiking. Vrijeme i trud uložen u samostalan rad stvaraju trajno zadovoljstvo. Stvaranje doma ima u sebi filozofsku i teološku dimenziju. Ono je simbolički upravo to – ponovno stvaranje svijeta, uspostavljanje logosa (reda) iz kaosa (nereda), izgradnja cjeline koja je skladna, a to znači lijepa, dobra i istinita. Teologija doma podsjeća da dom povezuje svjetovno i nadnaravno; zajednički obroci, primanje gostiju, molitva, bračno darivanje, začeće i odgoj djece, sve to povezuje svakodnevno s vječnim. Ako je dobar, dom je predokus raja, poručuju Carrie Gress i Noelle Mering. Da bismo ga mogli oblikovati takvim, moramo u sebi odnjegovati vrline; marljivost, velikodušnost, umjerenost, mudrost, pravednost. Njima se pridodaju ulivene duhovne vrline – vjera, nada i ljubav.
Osma vrata: dom je u vrtu
Biblijski izvještaj o stvaranju kazuje da je Bog čovjeka po stvaranju smjestio u Edenski vrt, "da ga obrađuje i čuva" (Gen 2, 15). U povijesti likovne umjetnosti Edenski vrt redovito se prikazuje kao bujno i plodno zelenilo u kojem nagi Adam i Eva skladno obitavaju s raznim, malim i velikim životinjama. Sve to ima silno duboko značenje. Čovjek je po najdubljem određenju vrtlar, gospodar vrta odnosno upravitelj; njegov je vlasnik Bog, a čovjeku je povjereno da ga kultivira i čuva. Latinski glagol colere istovremeno znači "obrađivati zemlju" i "štovati božanstvo" i iz njega je izvedena imenica kultura. Sve to objašnjava zašto u domovima imamo slike i predmete koji nas povezuju s onim što najdublje štujemo – obiteljske fotografije i uspomene, crteže djece, svete knjige, simbole i ikone – i zašto dom okružujemo i punimo biljkama i životinjama – ljubimcima. Kao što je pokazao američki biolog E. O. Wilson, čovjek je po naravi biofiličan; evoluirao je u zelenoj prirodi, okružen životinjama, zato ga živa bića raduju i njihova prisutnost čini ga zdravim. Noina arka upravo je to; dobar dom koji je dobar svijet – ljudska obitelj s ostalim živim bićima usred neprijateljske vode potopa – jezgra novoga svijeta, zalog njegove obnove. Nužno je imati vrt, ne tek radi ekološkog uzgoja hrane, nego radi truda oko biljke koja živi i raste. Promatranje zelenila i uzgajanje bilo čega ima dokazane blagodati za ljudsko zdravlje, fizičko i mentalno. Naravno, taj vrt može biti simboličan, tek jedna sobna biljka ili začinsko bilje na prozoru. Pa premda nije nužno biti vlasnik kuće ili stana da bi se osigurao dom, najbolje je posjedovati kuću s komadom zemlje ili stan s terasom. To omogućuje autonomiju. Omogućuje i da budemo ono što po naravi jesmo: vrtlari, gospodari, čuvari, uzgajivači biljaka i životinja.
Deveta vrata: prirodni materijali
Drvo, knjige, grančice, vuna, keramika i koža ne daju tek toplinu domu. "Posve ćemo drukčije doživjeti površinu drvena stola, toplu keramičku šalicu ili dlakavu kožu soba od predmeta izrađenih od čelika, stakla ili plastike", piše Meik Wiking. Postoje i biokemijski razlozi zbog kojih je bolje odabrati prirodne materijale. Primjerice, PVC stolarija načinjena je od polimera koji je sastavljen od mnogo molekula kancerogenog vinil-klorida. Za njegovo učvršćenje koriste se teški metali poput olova, koje kasnije može ispuštati. U proizvodnji laminata koristi se formaldehid čije je isparavanje veoma štetno, a i o recikliranoj plastici može se štošta reći. Navodno, danas već ima proizvoda čiji certifikati jamče neštetnost. Pa iako je cijena svega što je prirodno i iole trajno viša, isplati se oplemeniti dom prirodnim materijalima i rukotvorinama. Time priznajemo da, ma koliko bili tehnizirani, jesmo dio prirode i prirodnost nam čini dobro. A trajnost predmeta u domu otvara pitanje vremena – teče li ono u domu jednako kao i vani?
Deseta vrata: u domu vrijeme drukčije teče
Udobnost doma bitno je vezana uz sporost koja obilježava intimno vrijeme, provedeno s bliskim osobama, kao i sklonost ljudi da ugodnu atmosferu povezuju s predmetima koji su baštinski, stari, rabljeni, retro ili vintage. Ivana, jedna od mojih prijateljica, voli moderan dizajn interijera, ali voli i tu i tamo staviti poneki starinski detalj. To nije samo pitanje estetike – to je pitanje odnosa identiteta prema vremenu i pamćenju. Starije stvari često ne volimo zato što su stare, pa čak ni samo zato što su lijepe, nego zato što sadrže priče. Nostalgija koju izazivaju nije neugodna; podsjeća nas na neizbrisiv trag koji su u nama ostavili bake, djedovi, tete, stričevi i ostala svita. U kuhinjskoj vitrini tako držim bakin kristal, ali i njezin avan i mjedenu džezvicu koju je tko zna gdje smogla. Komadi posteljine koji sežu u moje rano djetinjstvo – pa i prije njega – posebno su dragi dijelovi doma. Osim toga, da bi dom bio mjesto odmora, potreban je određeni "vremenski prekid" u odnosu na vanjski svijet. Vanjski je svijet područje rokova, u kojem žrvanj vremena neumoljivo melje; često smo u žurbi, živimo "od-do". Dom je nalik na čarobni ormar u pripovijetki "Lav, vještica i ormar" C. S. Lewisa; prošavši kroz ormar usred ljeta, djevojčica Lucy našla se u čarobnoj zemlji Narniji okovanoj vječnom zimom; iako je ondje provela sate, kada se vratila kroz ormar, u ljudskom svijetu nije prošla ni sekunda jer različiti svjetovi imaju svoje vlastito vrijeme. Nešto slično treba vrijediti i za dom; ondje kao da se vrijeme usporava, imamo ga više, možemo vikendom kuhati omiljeno jelo satima i usput uživati u glazbi ili razgovoru s bližnjima.
Jedanaesta vrata: poseban kutak ili više njih
"Svakom je domu potreban hyggekrog – poseban kutak u koji se volimo uvući. Tu se osjećamo sigurno", zabilježio je Meik Wiking. Iako ima svoje središte, dom ima i periferiju. Na njoj se nalazi poseban kutak u kojem volimo provoditi vrijeme, nalik na duplju u Čopićevoj dječjoj poemi "Ježeva kuća". To može biti fotelja uz policu punu knjiga, kauč, radni stol u potkrovlju, klupica uz prozor prekrivena jastucima… Može to biti i običan kut prostorije obložen mekom spužvom, jastucima i pokrivačima. Jednostavnost i uživanje u skrovitim trenucima povlastica je takvih kutaka. Oni pružaju spokoj i utjehu, utočište u kojem je moguće predahnuti i razbistriti košmar dnevnih misli. U domu možemo i trebamo uživati. Dobrom domu nije potreban luksuz ni skupoća – nego odgovarajući spoj ozračja, prisutnosti, zajedništva, zahvalnosti, sklada i mira koji čine utočište.
Dvanaesta vrata: intima i skrovitost
"Dom je nepovrediv", stoji u Ustavu Republike Hrvatske. "Nitko ne smije ući i pretraživati dom bez odluke suda i zakonskih osnova", slijedi u nastavku. Ta je odredba ukorijenjena u povezanosti slobode, osobnosti, privatnosti i vlasništva. A budući da sve te stvarnosti čuvaju identitet i autonomiju osobe ili obitelji, suvremeno pravo prepoznaje dom kao zaštićen prostor. G. K. Chesterton i H. Belloc zagovarali su distributizam – koncept prema kojem što više obitelji treba posjedovati vlastitu kuću, komad zemlje i obrt – jer svaka je obitelj "kraljevstvo za sebe". Dom je ujedno kraljevstvo intime. Sjećam se da mi je, dok sam kao studentica u centru Graza, hodajući ulicom, jela komad pizze, jedan prolaznik uz lagani podsmijeh poželio "dobar tek!" Ulica nije mjesto za jelo, nego menza ili dom, ne tek jer bonton tako kaže, nego jer hranjenje pripada intimnim aktivnostima. Sada opet možemo povesti raspravu o tome zašto Nizozemci nemaju zavjese, o tome nalaže li protestantska etika tako, s obzirom na to da "dobri ljudi nemaju što skrivati". Ma koliko bilo zanimljivo zirkati u tuđe domove, i koliko nerado navlačili zavjese na prozore, istina je da je čovjeku potrebna skrovitost. I ako imam razlog za nepospremljen dom koji dan dulje, ne moraju to svi znati i upisivati moj "dug" u svoje libre. (Sjećam se priče o Hrvatima u Švicarskoj, kojima je susjeda došla reći da se moraju zdravije hraniti jer je pratila što bacaju u smeće). Potrebna nam je neka vrsta odvajanja od vanjskoga svijeta, kako bismo se obnovili u druženju s najbližima. Zašto je kućica na stablu toliko očaravajuća? Zato što jamči skrovitost!
Trinaesta vrata: gostoljubivost
Toplina i ljepota doma, unatoč tome što je povlašteni prostor obiteljske intime, okvir je za jednu od najsvetijih čovjekovih dužnosti – gostoljubivost. U svih starih naroda i u svim tradicionalnim kulturama gostoljubivost je sveta moralna dužnost, čije je kršenje najveće zlo. Gostu putniku iskazuje se posebna čast, a običaj je nalagao da gost i domaćin izmijene darove. Također, gost je morao biti potpuno odan domaćinu koji mu daje nabolje što ima. Lako je dokučiti zašto; putovanje i status stranca u starini su bili povezani s najrazličitijim opasnostima i nedaćama, od divljih životinja, hladnoće, do drumskih razbojnika; napasti ili prevariti domaćina, s druge strane, bila bi podmukla izdaja. Ilijada pripovijeda o Trojanskom ratu čiji je povod bio nepoštivanje gostinjske odanosti; trojanski kraljević Paris, fićfirić i sinja kukavica, kao gost spartanskoga kralja Menelaja oteo je njegovu suprugu Helenu i pobjegao s njom u Troju. Xenia, gostoljubivost, vrlina je koju je pak u Odiseji uzorno pokazao kralj Alkinoj, vladar Feačana, lijepo primivši na svoj dvor brodolomca Odiseja. U Bibliji je tema gostoprimstva posebno važna; Abraham pod hrastom Mamre uzorno prima i ugošćuje troje tajanstvenih gostiju preko kojih mu je sam Bog obećao najveći dar – sina Izaka – a Isusa su uzorno primili Lazar, Marta i Marija. Krist pritom ističe duhovnu dimenziju gostoljubivosti, govoreći Marti, zauzetoj posluživanjem, da se "brine za mnogo, a malo je potrebno" te da je "Marija izabrala bolji dio" (Lk 10, 41-41). Ne treba zaboraviti da je Isus rođen izvan doma, u pastirskoj spilji jer "za njih ne bijaše mjesta u svratištu", te da je, osim prijatelja i rodbine, u svoj dom lijepo primiti nekoga tko nema baš mnogo drugih opcija. Mnogima toplina našeg doma može biti oaza, rijetko, a možda i jedino utočište u raznim teškoćama. Gost, s druge strane, svojom zahvalnošću i radošću posreduje najvrjedniji dar domaćinima – dar solidarnosti i bratske ljubavi. Dobra hrana, razgovor i zajedničke aktivnosti s gostima tako daju puni smisao i sjaj dobrom domu.
Učiti ojkologiju kod Wenningerovih
Što je to ugodan dom na poseban sam način naučila kod obitelji Wenninger koja stanuje u Beču. Ona je teologinja i vjeroučiteljica, a on je glumac; imaju dvoje djece. Svaki prostor od kojega su načinili dom odiše jedinstvenom kombinacijom uglađenosti, prirodnosti, jednostavnosti i elegancije, ležernosti i profinjenosti. "Na svu sreću, imamo isti ukus u uređenju stana", rekla je jednom prigodom Josipa Wenninger. Njezin suprug Karl na raznim buvljacima i preko mreže nabavlja drveni namještaj; stol, komode, police. "Toplinu domu daju knjige", kaže Josipa. Police popunjene klasicima na nekoliko jezika, ali i suvremenim izdanjima, izvrsno se dopunjavaju sa svijetlim modernim kaučima i prekrivačima od tkanina prirodnog podrijetla. Drvene podove pokrivaju sitno ornamentirani crvenkasti vuneni tepisi, ponegdje bijeli čupavi sagovi, a povijuše zelenoga bilja osvježavaju kombinaciju svijetlog i tamnog. Prirodno svjetlo predvečer ustupa mjesto ambijentalnoj rasvjeti. Kristalni luster, svijećnjaci i kvake od crnoga kovanog metala daju dah starine i elegancije. Obiteljske fotografije i sakralni detalji začinjavaju ozračje, s pravom mjerom; nema ih previše kako se ne bi stvorio dojam pretrpanosti i nereda. Cijela je obitelj sklona sviranju i pjevanju, što također pridonosi šarmu doma. U alpskoj vikendici obitelji se pridružuje i čupavi pas Murphy. Kod Wenningerovih ćete uvijek dobiti golemu šalicu čaja, krem-juhu od brokule ili nešto drugo što će vam zagrijati tijelo, a ćakula će vam zagrijati duh. Njihov mi je dom omiljeno odredište jer odiše radošću. Ojkologiju – znanost o domu – najlakše je i najbolje učiti u praksi – tako da posjećujete domove u kojima vam je dobro i lijepo – i sami isprobavate domske aktivnosti. Početna je teza ojkologije da je dom važan; sve drugo slijedi iz toga.