Većina sudaca Ustavnog suda odlučila je da su sporne odredbe Zakona o udomiteljstvu ustavne, iako i sami smatraju da ih je trebalo ukinuti jer izostavljanjem istospolnih partnera iz definicije udomiteljske obitelji, uz navođenje (izvan)bračnih partnera i samaca, proizvodi diskriminatorne učinke.
Ali, ukidanjem tih odredbi nastala bi praznina na štetu korisnika udomljenja pa su se stoga odlučili, prvi put kod apstraktne ocjene, dati nalog sudovima i drugim tijelima da zakon primjenjuju na nediskriminirajući način za istospolne partnere.
Iako je donesena uvjerljivom većinom, nijedna odluka u povijesti Ustavnog suda nije izazvala toliko različitih stavova i među samim ustavnim sucima, s četiri izdvojena mišljenja ukupno petero od 13 sudaca. To je i ustavnopravno, ali i suštinski jedna od najkontroverznijih odluka u povijesti te je i oni koji je podržavaju i oni koji je kritiziraju smatraju svjetonazorski dalekosežnom.
VIDEO: Ivo Šegota i Mladen Kožić o svojoj borbi za pravom na udomljavanje djece
Što je sve skupa u nerazmjeru s njezinim učincima jer se ona tiče vrlo malog broja građana, zasad Ive Šegote i Mladena Kožića te eventualno još nekoliko istospolnih partnera koji će se poput njih odlučiti sudjelovati u postupku udomljavanja djece ili odraslih.
Iako sama odluka ima “samo” proceduralnu važnost pa je pitanje hoće li Šegota i Kožić ili neki drugi istospolni par imati suštinske koristi od nje, i kada, ona ipak predstavlja veliki iskorak u priznanju jednakopravnosti istospolnih zajednica. A kontroverze osobito izaziva slutnja kako bi se analogijom ta odluka mogla reflektirati i na posvajanje djece kod kojeg se naš zakonodavac, i to za Vlade Zorana Milanovića, na isti način odlučio isključiti istospolne partnere iz posvojenja.
Džaba krečili Ustav
Sudac Miroslav Šumanović u svom izdvojenom mišljenju upravo na to upozorava: “Većinskom odlukom se sada ‘na mala vrata’ omogućuje overruling i na području posvojenja i bez ‘zakonodavne intervencije’. Takav modus rješavanja osjetljivih i kontroverznih moralnih i svjetonazorskih pitanja grubo narušava načelo demokracije i uvelike odstupa od europskih standarda u odnosu na ovu problematiku.”
Uzgred, to znači da se s referendumom o braku “džabe krečio” hrvatski Ustav, odnosno bila je u pravu prof. dr. sc. Sanja Barić kad je tvrdila da ustavna definicija braka neće proizvesti efekte koje organizatori referenduma očekuju.
Inače, ESLJP se ne petlja u pravo države da odlučuje o svjetonazorskim pitanjima, odnosno “nikada ne nameće željeni standard zaštite ljudskih prava, već ispituje postoji li o tim osjetljivim pitanjima društveni konsenzus”, ističe Šumanović, dok Ustavni sud, bez te provjere u hrvatski pravni sustav uvodi pravo istospolnih partnera na zajedničko udomljavanje djeteta i to preko imperativne instrukcije kako zakon treba primjenjivati.
Šumanović, a i sudac Branko Brkić, slažu se s većinom da je Zakon o udomiteljstvu suglasan s Ustavom, ali obrazloženje im je s tim u proturječju.
Suprotnost između izreke i obrazloženja je klasični oblik apsolutne procesne ništetnosti svake sudske odluke, a većinska je odluka “nažalost školski primjer takve suprotnosti”, zaključuje Šumanović koji je stoga bio protiv odluke većine.
Brkić je ipak podupro većinu, iako su, nalažući sudovima da primjenjuju zakon suprotno volji zakonodavca, prekoračili svoje ustavnopravne ovlasti te iako su diskriminirajućim proglasili ono što nije.
Jer, biti udomitelj nije pravo, nego socijalna usluga primarno za djecu i zakonodavac ima pravo propisati uvjete u skladu s najboljim interesom korisnika, tumači Brkić.
Ukinuti sporne odredbe
Zanimljivo je da suci koji imaju suprotne stavove o tomu ima li zakonodavac pravo isključiti istospolne partnere od mogućnosti da budu udomitelji, dijele isti stav o obrazloženju većinske odluke. Naime, Rajko Mlinarić smatra da je sporne zakonske odredbe trebalo ukinuti jer su neustavne. Ali, i on drži da je obrazloženje, s kojim se uglavnom slaže, proturječno izreci odluke o ustavnosti zakona pa je stoga glasao protiv odluke većine.
I Goran Selanec i Lovorka Kušan smatraju kako je trebalo učiniti korak dalje i ukinuti sporne odredbe, jer se ne slažu s većinom da su same po sebi ustavne.
A bojazan većine zbog praznine mogla se riješiti tako da zakonodavcu daju rok u kojem bi izmijenili zakon u skladu sa stajalištima Ustavnog suda, a do kada bi sporne odredbe ostale na snazi. Ipak, snažno podržavajući ključni dio obrazloženja, i oni su poduprli odluku većine.
Dijete nije predmet ni bankovni račun na koje bi netko imao pravo. Ovdje je prvenstveno riječ o djetetu koje ima pravo na mamu i tatu.