Upravljaju li procesima u državi centri moći izvan Banskih dvora?!

Da sada, s iskustvom zbivanja u proteklih 365 dana, vratimo film unazad točno godinu dana, zapitali bismo se odakle ekipi u Banskim dvorima uopće ideja da su dorasli spašavati Agrokor. Posebno Andreju Plenkoviću, političaru koji kao i njegovi prethodnici ali i konkurenti u opozicijskim strankama, ima minimalna ili gotovo nikakva znanja o biznisu, njegovim zakonitostima, a posebice zakulisnim igrama.

Nekolicina političara opće prakse (Plenković, Božinović, Jandroković, Petrov), izuzev financijski i gospodarski specijaliziranih i potkovanih Martine Dalić i Zdravka Marića (koji je morao ostati po strani), blage veze nemaju o “hardcore” biznisu. S druge strane stola bio je pak bankrotirani i ranjeni Ivica Todorić i cijela divizija nenamirenih dobavljača, banaka i ostalih vjerovnika kojima je prijetila (manja ili veća) propast zajedno s nekad moćnim gazdom. Kombinacija nepoznavanja kompleksnih gospodarskih i financijskih odnosa, naivnosti, populizam te katastrofa koja prijeti i vremenska stiska, s jedne strane, te gospodarska preupućenost bivše potpredsjednice Vlade i njen sasvim drugačiji pogled na odnose i ponašanja u poslovnom svijetu, koja su u svijetu politike ili barem kada im je država pokrovitelj shvaćena kao klasični sukob interesa, sada je kulminirala potresom Vlade i upitnom sudbinom premijera Plenkovića. U svemu je imao prste i klasični hrvatski populizam, pa možda i još prisutni socijalizam u glavama koji se vodi logikom da je normalno ne platiti ili ne naplatiti obavljeni posao, jer kako drugačije objasniti da se premijer toliko držao mantre da spašavanje Agrokora državu neće koštati ni kune, pa mu je bilo normalno da Vlada savjetnike angažirane za pisanje lex Agrokor ne plati za obavljeni posao.

Naivnost neznanja

Možda je ta mantra bila samo paravan da bi se savjetnici još unosnije naplatili u Agrokoru, ali to neka istražuju nadležne institucije, nećemo nikoga unaprijed sumnjičiti i optuživati, dovoljno je iznijeti činjenice da se prikaže već prilično jasna slika. Ne samo da mu je bilo normalno da Vlada ne plati konzultante za zakon koji je ciljano pisan za Agrokor, ali koji se, ne daj Bože, može primijeniti i za neki budući Agrokor, nego mu je bilo normalno da od javnosti taji tko su savjetnici koji pišu zakon. Na angažmanu nezavisnih stručnjaka, tvrde izvori, inzistirao je navodno tadašnji Plenkovićev partner Božo Petrov pa se zakon nije pisao u Ministarstvu gospodarstva, nego su ga pisali misteriozni stručnjaci koji su nakon što je Ivica Todorić aktivirao taj zakon dobili poslove u Agrokoru. Tko su konzultanti, otkrilo se tek kada su u javnost iscurili mailovi tzv. grupe Borg, odnosno skupine konzultanata koji su u prepisci s Martinom Dalić kreirali lex Agrokor. Božo Petrov danas tvrdi da su ljudi koje je tada predložio Most bili angažirani da naprave procjenu financijske situacije u Agrokoru, a da on nije znao da ta ekipa piše i lex Agrokor. Niti je, kažu u Mostu, bio uopće u kontaktu s Branimirom Briceljom iz Altera savjetovanja i Zoranom Besakom iz Zaklade za etično financiranje, pa nije znao tko je sve u ekipi i kako se piše zakon. Kada se podvuče crta, može se zaključiti da su i Plenković i Petrov bili nedorasli zadatku koji je bio pred njima. Plenkovićeva uloga tim je važnija jer je on prvi čovjek Vlade koji je po zapovjednoj odgovornosti sve morao nadzirati i u sve biti upućen. Uostalom, postoje indicije da je upravo Plenković angažirao odvjetnika Borisa Šavorića, koji je praktički u grupi Borg pisao zakon i ispustio odredbu o sprečavanju sukoba interesa zbog koje su se konzultanti mogli zaposliti kao savjetnici izvanredne uprave u Agrokoru. Naravno, Plenković tvrdi da ga je angažirala Vlada, a ne on osobno!?

Sve to zaljuljalo je Plenkovićevu poziciju, a kao i u slučaju njegovih prethodnika na poziciji šefa HDZ-a, ispostavilo se da, zapravo, ključnim procesima u državi upravljaju centri moći daleko izvan Banskih dvora. I to možemo obrazlagati na dva nivoa. Prvi, onaj kritičkiji i unaprijed osuđujući, značio bi da u Vladu, bilo na poziciju premijera ili prvog potpredsjednika Vlade, nitko ne dolazi sam i neutralan, nego za sobom vuče interesne skupine koje su s njim došle u paketu ili koje su mu se “nakačile” po putu. U slučaju Tomislava Karamarka to je bio njegov blizak prijatelj i lobist MOL-a Jozo Petrović, a u slučaju Andreja Plenkovića to je Martina Dalić i ekipa koja se pojavila kada je trebalo riješiti Agrokor. Ta bi teza podrazumijevala da su obojica s predumišljajem ušla u zahtjevne operacije; Karamarko u izlazak iz svih arbitraža s MOL-om, Plenković u omogućavanje zarade konzultantima na propasti Agrokora. Međutim, stvari nisu crno-bijele. U slučaju Karamarka pokazalo se da je bio u pravu kada je predlagao da Hrvatska prekine arbitraže s MOL-om u Ženevi i Washingtonu, što bi podrazumijevalo i MOL-ov izlazak iz tih sporova, jer je Hrvatska već izgubila jednu arbitražu (onu u Ženevi), a očekuje ju i vrlo vjerojatni gubitak druge arbitraže koja bi proračun mogla koštati nekoliko milijardi kuna. Međutim, otkriće da je agencija njegove supruge imala ugovor s tvrtkom Joze Petrovića upakirana s Karamarkovim zahtjevom za prekid arbitraže koštala ga je funkcije šefa HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade jer protumačeno je da Karamarko radi u interesu MOL-a.

U slučaju Andreja Plenkovića presudila je kombinacija neznanja i naivnosti u najtežem gospodarskom problemu koji je Hrvatskoj zaprijetio nakon Domovinskog rata, a potom panika koja je nastala kada su procurili mailovi grupe Borg. Premijeru udarce zadaje i njegova izuzetno loša komunikacija cijelog slučaja kao i nemušta objašnjenja koja su poljuljala njegovu toliko proklamiranu vjerodostojnost.

Druga razina teorije da Hrvatskom upravljaju ili barem imaju presudan utjecaj centri izvan formalnih političkih utvrda vlasti govori o tome da se politika i dalje nije u stanju nositi s krupnim gospodarskim interesima i svim interesnim lobijima koji se okupljaju oko novca. I kada je Karamarko taknuo u Inu, odnosno predlagao politički dogovor s Mađarskom oko Ine u kojoj je MOL suvlasnik, sigurno je dirnuo u određene geopolitičke točke koje su u Ini imale ili imaju interese suprotne mađarskim, odnosno ruskima. Plenković se, sada je jasno, nije mogao niti može nositi sa svim gospodarskim interesima koji su povezani s Agrokorom. Dakle, s moćnim i bogatim tvrtkama koje su u istjerivanju svojih interesa u stanju nadigrati državu. Naravno, Plenković, Martina Dalić i ostala ekipa dali su im municiju u ruke kada su posao pisanja zakona prvo obavili misterijem, a potom garnirali sukobom interesa. Premda treba i naglasiti da su vjerovnici Agrokora pristali plaćati te savjetnike izvanredne uprave.

Nemoć države spram krupnog kapitala na trenutke je upravo tragična, ali u tome je pomogla i amaterska mantra o nezavisnim stručnjacima umjesto da se zakon pisao u Ministarstvu gospodarstva i da je radna skupina javnosti bila poznata. Time bi se vjerojatno izbjegao sukob interesa i afera Hotmail. Ali pomaže i stav koji prevladava u domaćoj politici, neovisno bili lijevi, desni ili neutralni, da su konzultanti unaprijed lopovi.

Ljeto će biti teško

Andrej Plenković u euforiji spašavanja Agrokora važno je isticao da je sav svoj politički kredibilitet uložio u posrnuli koncern. I time je sebe označio kao prvog i najodgovornijeg, pa tim više čudi odluka da dopusti ili zatraži ostavku Martine Dalić koja mu je bila gromobran u aferi Hotmail. Kada je u slučaju ministra Zdravka Marića, kojeg je htio rušiti Most, Plenković slušao Vladimira Šeksa i nije dopustio njegovu dekapitaciju, iz te je situacije izašao jači nego ikada. Međutim, sada je Plenković glavna meta svih udara, a afera mu je stigla u najnesretnije vrijeme, uoči današnjeg općeg sabora HDZ-a. Iako se na Saboru ne očekuju otvoreni i žestoki udari na šefa HDZ-a, atmosfera na samom saboru jasno će prikazati kakav status Plenković trenutačno uživa u stranci. A on sigurno nije dobar, načet je još Istanbulskom konvencijom. Međutim, Plenkovićevi jamci vlasti njegovi su koalicijski partneri koji poručuju da im nitko osim Plenkovića nije prihvatljiv kao premijer i šef HDZ-a čiju bi oni većinu podržavali. Upravo zbog toga HDZ neće rušiti svog šefa jer bi to značilo da ruši svoju Vladu. Dakle, Plenkovićevi koalicijski partneri njegovo su najjače ljepilo koje ga drži na poziciji predsjednika stranke i Vlade. U prilog mu idu i ukupni procesi na političkoj sceni kao i potpuno rasulo u SDP-u. Ipak, Plenković ne bi trebao biti opušten. Čeka ga teško ljeto, pitanje je što će biti s nagodbom u Agrokoru, kako će se razvijati afera Hotmail. Unatoč svemu, koliko god se to sada činilo apsurdno – ni izvanredni parlamentarni izbori uopće nisu isključeni...