Među herojima černobilske katastrofe, a nije ih bilo malo, jedan je doista izniman. Valerij Legasov – u enciklopedijama se spominje kao istaknuti nuklearni kemičar svojeg doba – bio je šefom komisije koja je dobila zadatak sanirati posljedice katastrofe. Ali tako da sovjetski režim ne ispadne nesposoban. To je međutim uključivalo izravan uvid u stvarno stanje sovjetskog režima, što je podrazumijevalo i upoznavanje s dubokom korupcijom koja je nagrizla vlast. Legasov, izgleda, to nije mogao podnijeti pa si je oduzeo život. Odnosno, barem je tako izgledalo jer je pronađen mrtav u scenografiji koja je i danas sumnjiva. Na stolu pištolj, a on se objesio, i to na vrlo "stručan" način. Bio je to samo dramatičan završetak okrutne sudbine koju mu je život namijenio, a koji je počeo ulaskom u zrakoplov na moskovskom Vnukovu.
Legasov je uistinu bio briljantan znanstvenik. Do 36. godine doktorirao je kemiju, s 45 je primljen u Sovjetsku akademiju znanosti kao punopravni član. Reda radi, prije doktorata već je bio voditeljem laboratorija na Odjelu za molekularnu fiziku vrhunskog Instituta Kurčatov za atomsku energiju. Državna odličja, uključujući Lenjinovu nagradu, dobio je za ključni rad na sintetizaciji spojeva plemenitih plinova. Dakle, nikada se nije ni školovao za nuklearnog fizičara ili u nekom srodnom polju. To je morao nadoknaditi već koji sat nakon što je tog 26. travnja 1986. u 16 sati sjeo s delegacijom samog vrha SSSR-a u zrakoplov i krenuo prema Ukrajini, s krajnjom destinacijom Pripjat, nakon toga Černobil, u kojem se nalazila nuklearna elektrana s četiri reaktorska bloka. Najednom, rekli su mu, dogodila se neugodna nesreća. A to je bio eufemizam jer Legasov nije mogao ni zamisliti što će ga dočekati, mislio je da je riječ o nesreći ne bitno ozbiljnijoj od incidenta na američkoj elektrani Three Mile Island (Otok Tri milje), koja se dogodila krajem ožujka 1979. O tomu mora da je razmišljao i na letu to objašnjavao Borisu Ščerbini, šefu delegacije. Naime, ispalo je da nikoga drugog te subote nisu mogli pronaći, svi su vodeći nuklearni fizičari bili negdje na odmoru i nedostupni, pa je netko zaključio da bi upravo Legasov mogao biti dobar barem za prvu ruku. Slanje Legasova na teren bila je vjerojatno najbolja odluka koju je sovjetsko vodstvo donijelo nakon nesreće.
– Valerija Aleksejeviča upoznao sam čim je stigao. Od tog trenutka s njim i s drugim drugovima stvorilo se radno prijateljstvo, koje je potom preraslo u dublje prijateljstvo. Svidio mi se od samog početka. Bio sam ispunjen povjerenjem i poštovanjem prema njemu... Sam Valerij Aleksejevič helikopterom je pet-šest puta dnevno prelijetao reaktor. Znanstvenici, pametni, pismeni, a kada je trebalo ići naprijed, našli su se bez sredstava za zaštitu... Bio je hrabar čovjek, razumio je sve, ali istovremeno bespomoćan – kazao je general sovjetskog zrakoplovstva Nikolaj Antoškin koji je vodio gašenje reaktora iz zraka.
Bila je to međutim uzaludna aktivnost, i to se znalo, pa je Legasov, upitan zašto to radi jer neće imati učinka, dao mudar odgovor. – Moraju vidjeti da nešto poduzimamo. Upravo je Legasov predložio da se donese ključna odluka: trebalo je evakuirati cjelokupno stanovništvo s prostora nuklearke i grada Pripjata, u radijusu od 30 kilometara. Do danas je taj prostor ostao naseljen; u tom se trenutku procjenjivalo da će zagađen radijacijom ostati sljedećih 20.000 godina. Mjerenja i više od 20 godina poslije pokazala su da bi dugotrajan boravak na lokaciji doista mogao biti fatalan. Poduzeta je jedna od najvećih evakuacijskih operacija nakon Drugoga svjetskog rata – brzo je i efikasno prikupljen broj vozila dovoljan da 50.000 stanovnika preseli na druge lokacije.
Unatoč propisima koji ograničavaju osoblje na dvotjedne rotacije na mjestu katastrofe, sam Legasov je ostao četiri mjeseca apsorbiravši razinu zračenja četverostruko veću od dopuštenog praga štetnosti. Početkom svibnja njegovo je tijelo pokazalo prve znakove radijacijske bolesti, pojavio se metalni okus koji nije izlazio iz usta, pramenovi kose ostajali su mu u češlju. Legasov je nedugo prije smrti snimio svoja sjećanja o Černobilu smatrajući kako je njegova dužnost svijetu otkriti istinu. Snimio je sve na kazetofon te je najveći dio tih snimaka sačuvan, sasvim dovoljno da se doista, gotovo iz prve ruke, sazna što se doista dogodilo u elektrani kod Pripjata. A, prema njegovom svjedočenju, riječ je bila o nesreći planetarnih razmjera, što je doista neosporno.
Isto tako, nesreća je to o kojoj je napisano toliko tekstova koliko nije ni o jednoj, osim možda katastrofi Titanica. A u svim tekstovima koji su napisani u proteklih 40 godina i dalje ostaju iste netočne činjenice. Jedna je od netočnih informacija koje su se uvriježile u svijesti čovječanstva jest ona prema kojoj je od eksplozije i njezinih posljedica poginulo i umrlo na tisuće ljudi, čak i izvan ondašnjega Sovjetskog Saveza. Međutim, dr. James Conca, jedan od najvećih američkih autoriteta za nuklearni otpad i utjecaj nuklearne energije na okoliš, naveo je broj nepobitno utvrđenih slučajeva smrti koje su nastupile izravno od eksplozije. A njih je ni manje ni više nego – 59. U to su ubrojena i dva slučaja trenutne smrti koja nisu posljedica zračenja, jedna je smrt nastupila zbog rušenja konstrukcije reaktora, a druga od požara koji je buknuo. Usto, tu je 29 slučajeva rane smrti od zračenja (ARS), što znači da su se dogodila unutar četiri mjeseca od zračenja te opeklina i udisanja dima, potom 19 kasnih smrtnih slučajeva odraslih, vjerojatno od zračenja u sljedećih 20 godina iako je taj broj unutar normalne incidencije smrtnosti od raka u ovoj skupini, koja iznosi oko 1% godišnje, i devet kasnih smrtnih slučajeva djece zbog raka štitnjače, vjerojatno prouzročena zračenjem.
Među "netočne činjenice" valja ubrojiti i mistificiranje naknadnih smrti od posljedica zračenja koje se širilo po Bjelorusiji i Ukrajini nakon eksplozije. Toj je mistifikaciji temelj tvrdnja kako je černobilska katastrofa izazvala na tisuće smrti od raznih vrsta raka. Ni to nije točno. U dokumentu o černobilskoj katastrofi, njezinim zdravstvenim, okolišnim i socioekonomskim utjecajima, koji uključuju i preporuke za vlade Rusije, Ukrajine i Bjelorusije, koje su prije oko 20 godina sastavili predstavnici niza globalnih organizacija iz Ujedinjenih naroda i Svjetske banke, analizira se i broj smrti zbog katastrofe.
Međunarodna stručna skupina izradila je projekcije kako bi pružila grubu procjenu mogućih utjecaja nesreće na zdravlje i pomogla u planiranju buduće raspodjele resursa javnog zdravstva. Ta su predviđanja temeljena na iskustvu drugih populacija izloženih zračenju koje su se proučavale desetljećima, poput preživjelih atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija. Međutim, primjenjivost procjena rizika dobivenih iz drugih populacija s drugačijom genetskom, životnom i okolišnom pozadinom, kao i onih koje su bile izložene mnogo većim dozama zračenja, nije jasna. Štoviše, male razlike u pretpostavkama o rizicima od izloženosti niskim dozama zračenja mogu dovesti do velikih razlika u predviđanjima u slučaju povećane opasnosti od raka te stoga predviđanja treba uzimati s velikim oprezom, posebno kada su dodatne doze iznad prirodnog pozadinskog zračenja male. Upozorava se i na teorije prema kojima se broj naknadno umrlih od radijacije izračunava na temelju iskustava eksplozija atomskih bombi u Japanu. Kaže se kako međunarodna stručna skupina predviđa da bi među 600.000 osoba koje su primile najviše doze zračenja, u najkontaminiranijim područjima, povećanje smrtnosti od raka, zbog izloženosti tim razinama zračenja, moglo iznositi i do nekoliko postotaka. To bi na kraju moglo činiti do četiri tisuće smrtonosnih slučajeva raka uz otprilike 100.000 smrtnih slučajeva raka koji se očekuju zbog svih ostalih uzroka u toj populaciji.
Do sada, epidemiološke studije stanovnika kontaminiranih područja u Bjelorusiji, Rusiji i Ukrajini nisu pružile jasne i uvjerljive dokaze o povećanju smrtnosti opće populacije uzrokovane zračenjem, a posebno smrtnih slučajeva uzrokovanih leukemijom, čvrstim karcinomima (osim raka štitnjače) i nekancerogenim bolestima. Međutim, među više od 4000 slučajeva raka štitnjače dijagnosticiranih u razdoblju 1992. – 2002. kod osoba koje su u vrijeme nesreće bile djeca ili adolescenti, do 2002. dokumentirano je petnaest smrtnih slučajeva povezanih s napredovanjem bolesti. Kod ruskih radnika u hitnim i spasilačkim operacijama zabilježeno je određeno povećanje pojave smrtonosne leukemije, solidnih karcinoma i bolesti krvožilnog sustava uzrokovano zračenjem. Prema podacima Ruskog registra, u razdoblju od 1991. do 1998. u skupini od 61.000 ruskih radnika izloženih prosječnoj dozi od 107 mSv oko pet posto svih smrtnih slučajeva koji su se dogodili moglo je biti posljedica izloženosti zračenju. Međutim, ove nalaze treba smatrati preliminarnima i potrebno ih je potvrditi u bolje osmišljenim studijama s pomnom rekonstrukcijom individualne doze, stoji u izvješću. Dakle, smrtne posljedice zračenja iz Černobila iznimno su male do neutvrdive bez primjene ekstenzivnih i vrlo preciznih istraživanja.
Valeriju Legasovu dopušteno je – na iznenađenje nekih jer je, dakako, bilo otpora tadašnje nomenklature – da pred međunarodnim znanstvenicima na konferenciji u Beču predstavi studiju o černobilskoj katastrofi na 400 stranica. Događaj je organizirala Međunarodna agencija za atomsku energiju i, prirodno, izazvala je velik interes, pogotovo zato što se odvijala u kolovozu iste godina kada se katastrofa i dogodila. Najprije, Legasovljevo izvješće otkrilo je osnovnu pogrešku koja je dovela do katastrofe, a to je da je dizajn reaktora RBMK patio od temeljnih nestabilnosti koje su navele sve nacije osim Sovjetskog Saveza da zabrane njegovu upotrebu. Unatoč ranijim upozorenjima o nedostatku zaštitne strukture za sprečavanje radioaktivnog ispuštanja tijekom nesreća, sovjetske su vlasti odbacile tu zabrinutost. Te kobne noći reaktor je opsluživalo osoblje koje nije imalo odgovarajuću obuku, a moralo se služiti opremom koju jedva da je razumjelo. Zanemarivanje znanstvenog menadžmenta i dizajnera bilo je prisutno posvuda, a stanju instrumenata ili opreme nije se pridavala osobita pozornost. To je bila osnovna pogreška. A onda su zaredale pogreške koje je utvrdio Legasov s kolegama. Utvrđen je "pozitivan koeficijent praznina", što je bio nedostatak dizajna. To u nuklearnoj tehnici znači da se snaga reaktora povećava kako se stvara više pare, dakle praznine, u rashladnom sredstvu. Legasov je istaknuo da je reaktor RBMK-1000 inherentno nestabilan. Kako se voda pretvarala u paru, reaktivnost se povećavala umjesto smanjivala stvarajući povratnu spregu koja je brzo povećavala snagu. Kontrolne šipke s grafitnim vrhom također su bile nedostatak u dizajnu, a Legasov je objasnio da je dizajn kontrolnih šipki uključivao grafitne vrhove. Kada su umetnute u reaktor, ti su vrhovi u početku povećavali reaktivnost umjesto da su je smanjivali, što je bio uzrok masovnom porastu kada bi se pritisnuo gumb za hitne slučajeve. Nedostatak u zaštitnoj konstrukcije (nedostatak u dizajnu): reaktoru RBMK nedostajala je robusna zgrada zaštitne konstrukcije, što je omogućilo da radioaktivni materijali izađu izravno u atmosferu nakon eksplozije. Pod sustavnim zanemarivanjem i kulturom tajnosti podrazumijevaju se Legasovljeve tvrdnje da je katastrofa bila "neizbježna apoteoza" sovjetskoga gospodarskog sustava. Napomenuo je da je "nemar znanstvenog menadžmenta i dizajnera bio vidljiv posvuda" te da je znanje o prethodnim, manjim kvarovima reaktora RBMK bilo klasificirano te se skrivalo od operatera postrojenja.
Nakon što je ustanovio nedostatke u dizajnu reaktora, Legasov je također uočio da su operateri elektrane odstupili od odobrenog protokola testiranja, onesposobili sigurnosne sustave te nisu uspjeli održati pravilnu kontrolu nad reaktorom, što ga je dovelo u opasno stanje.
Napravljeno je nekoliko dokumentarnih filmova o katastrofi u Černobilu. Najboljim smatramo onaj britanskog Channel 4 "Černobil: Dani koji su potresli svijet". Šokantna su potresna svjedočanstva koja su iznijeli izravni sudionici tragedije. Eksploziju reaktora doživjeli su kao da je bila riječ o jačoj grmljavini. No, bilo je sve samo ne to.
– Postojala je velika volja da se napravi sve što se može i uz bilo kakvu cijenu. Posljednju tipku pritisnuo sam ja. Obično je četvero ljudi bilo za kontrolnom pločom. Hlađenje reaktora jedna je od najvažnijih aktivnosti u nuklearnoj elektrani. Sustav sigurnosti golema je odgovornost. Sve je to bilo u mojim rukama – govorio je Oleksij Breus, jedan od operatora elektrane, koji je na dužnosti bio te kobne noći 25. travnja 1986.
– Tog sam se jutra probudio i popio svoju kavu. Morao sam na poslu biti u osam ujutro. Bila je normalna smjena i sve je išlo prema planu. Jedino što nije bilo redovitog autobusa. Iz nekog razloga nije stigao – kazao je te opisao prizor koji je zatekao kada je napokon stigao: – Kada sam ugledao uništenu zgradu, ruševine, mogu bez pretjerivanja reći da mi se doista dignula kosa na glavi. Imao sam dojam, zapravo sam vjerovao da su svi u noćnoj smjeni poginuli. Morali su biti zakopani ispod tih ruševina, ostataka zgrade. Kamo sam mogao otići? Moje radno mjesto više nije postojalo. Bilo je teško povjerovati da se takvo što dogodilo. Moja prva pomisao bila je: "Ovo ne može biti, to je nemoguće."
Potom je rekao da su svi pokušavali učiniti nešto, ljudi su trčali, žurili se, pokušavali donijeti vodu u reaktor. – Postojala je velika volja da se nešto učini pod svaku cijenu. Ali oko 10.04 vode je naprosto nestalo. Svi su znali da je reaktor nakon onoga što su vidjeli gotov. Nuklearno gorivo dosegnulo je temperaturu od 2000 stupnjeva Celzijevih te su se počeli topiti beton i metal – rekao je Breus..
– Iza kontrolnog panela reaktora stvorila se lokva. Rekli su mi kako je u toj lokvi razina radijacije 800 mikrorendgena u sekundi, a 0.8 rendgena je maksimalna dopuštena doza za operatore reaktora. Ovo je dakle bilo 1000 puta više od dopuštene doze. Bojao sam se da sam primio dozu radijacije dovoljnu za godinu dana u samo sat ili dva. Otišao sam, prošao kontrolnu točku, otuširao se, oprao. I začudio se da mi je koža tako snažne boje, smeđa, po cijelom tijelu. Dijelovi mojeg tijela koji su bili izloženi, dlanovi, lice i vrat, bili su crveni. A ispod odjeće imao sam prekrasnu boju kože – kazao je Breus.
Sovjetski sigurnosni aparat nije se zbunio ni u takvoj prilici. Na terenu su se odmah našle tajne službe, telefoni stanovnika Pripjata isključeni su iz mreže. Nastupila je potpuna blokada informacija i vijesti s područja katastrofe. Stanovnici su zapravo saznali da se nešto strašno dogodilo kada se pojavila kolona autobusa.
– Bilo je tiho, nevjerojatno tiho, ni ptice se nije čulo. A u smjeru elektrane bio je vidljiv grimizni odsjaj, nikada takvo što nisam vidio. Nikada nisam vidio takvu boju. Na crnom nebu nešto je bilo usađeno kao kupola. Zapravo jako lijepo. Prozor mog odjela izravno je gledao na reaktorski blok 4, u cijelosti se mogao vidjeti. Vidio sam da tog bloka više nema, sve je bilo u plamenu. Spustio sam se dolje i odmah je bila dovezena prva žrtva. Bio je to Volodimir Šašenok. Doslovno mu sve osim nogu bilo opečeno. Samo koža nije bila crvena, nego plavkasta. Sve je bilo u mjehurima, odmah sam shvatio da je riječ o opeklinama od radijacije. I naravno, prepao se – opisao je dr. Olekasndr Bugar, liječnik u elektrani, kako je izgledala jedna od prve dvije žrtve.
Drugi je bio Volodimir Hodemčuk, koji je iz sigurnosti laboratorija 50 metara od bloka 4 otišao pogledati o čemu je riječ. Na mjestu ga je ubila radijacija, dugo se nije uopće nije moglo do njegova tijela.
– Šašenoka smo jako intenzivno liječili, ali nažalost, zbog visoke doze radijacije koju je primio, što sam odmah shvatio po opeklinama, preminuo je ujutro – opisao je Bugar, koji je ubrzo dobio pomoć iz Moskve. Pripjat je napustio u evakuacijskoj koloni. Evakuacija stanovništva, koju je inicirao Legasov, smatra se glavnim razlogom što je u černobilskoj katastrofi bilo tako malo žrtava. No, ostaje činjenica da je to jedina nuklearna katastrofa globalnih razmjera do sada.