Više od godinu dana nakon zabrane ulaska u Srbiju, beogradska studentica prava Helena Strugar prvi put je javno iznijela detaljan prikaz događaja koji su joj obilježili život. Njezin iskaz obuhvaća razdoblje od nasilnog incidenta na fakultetu, u kojem je ozlijeđena snimajući napadače, preko intenzivne medijske kampanje protiv nje, do posljedica administrativne odluke koja joj i dalje onemogućuje povratak u zemlju, piše Nova.rs.
Govoreći o protekloj godini, Strugar opisuje dugotrajnu neizvjesnost uzrokovanu sporim i neefikasnim institucionalnim postupanjima. Ročišta su se, navodi, kontinuirano odgađala, a svaka nova odgoda donosila je „novi stres, novo razočaranje i osjećaj da se pravda udaljava umjesto da se približava”. Kao najteži aspekt izdvaja psihološki pritisak čekanja bez jasnih odgovora: „Najteže je živjeti u takvoj neizvjesnosti, kada nemate konkretan odgovor, nemate rok, a život vam stoji zbog odluke koja nikada nije valjano objašnjena.”
Ključni trenutak dogodio se na granici, kada je s roditeljima krenula na putovanje. Obitelj je zaustavljena i razdvojena zbog dodatnih provjera. Iako je, zbog ranijih medijskih napisa koji su je povezivali s kriminalnim skupinama, očekivala određene komplikacije, razmjer situacije ju je iznenadio.
Prisjećajući se trenutka kada je saznala za zabranu, navodi: „Bože, ti znaš zašto se sve ovo događa.” Tom odlukom praktično joj je onemogućen povratak u Srbiju, čime je pritisak prerastao u trajno ograničenje. Posljedice opisuje kao potpuni preokret: „Moj se život promijenio za 180 stupnjeva, ništa više nije isto. Od toga da sam ostala bez svakodnevnog kontakta sa svojim kolegama, do toga da danas živim sa stalnim osjećajem nelagode i opreza.” Odvojena od studija i kolega, danas živi uz stalni oprez. Svakodnevne aktivnosti, od kretanja do objava na društvenim mrežama, postale su pažljivo promišljene.
Naglašava kako i obični susreti izazivaju nelagodu, što dodatno pojačava osjećaj nesigurnosti, osobito u usporedbi s uobičajenim životom njezinih vršnjaka. Situaciju su, ističe, otežale i javne optužbe o navodnim vezama s kriminalnim i političkim strukturama, koje odlučno odbacuje kao neutemeljene i bez dokaza. “Nažalost, moj svakodnevni život se pretvorio u konstantnu borbu sa tim osećajem nesigurnosti, kao posljedica odluka moćnih ljudi kojima sam, očigledno, zasmetala”.
Prema njezinim riječima, posljedice takvih tvrdnji osjetila je i obitelj. Spominje ranije poslovne sporove u koje je bio uključen njezin otac, upozoravajući da sukobi s etabliranim strukturama moći mogu eskalirati. Unatoč više podnesenih kaznenih prijava, tvrdi da konkretan napredak izostaje, što vidi kao oblik sustavne opstrukcije. Zaključno poručuje da je javno etiketiranje nije obeshrabrilo, nego dodatno razjasnilo prirodu sustava s kojim se, kako smatra, suočava.
Unatoč svemu, svoju budućnost i dalje vidi u Srbiji, što povezuje s osobnim identitetom. Istodobno šalje poruku vlastima o prolaznosti moći i trajnosti odgovornosti, dodajući poslovicu: „Ničija nije do zore gorjela.” Osvrćući se na studentski aktivizam, ističe da ga ne smatra izborom, već moralnom obvezom. Posljedice koje je pretrpjela, kaže, samo potvrđuju ispravnost takvog stava. I danas ostaje pri svojim odlukama: „Ako jednom zbog straha pristaneš na šutnju, već si izgubio mnogo više od onoga što ti pokušavaju oduzeti.”
U slučaju ukidanja zabrane, mogla bi nastaviti prekinuti život, studij, odnose i svakodnevicu, no to ne vidi kao konačan završetak priče. Takav bi povratak, smatra, imao i osobno i simbolično značenje, kao potvrda da pravda ipak može prevladati, barem djelomično. Ipak, izgubljena godina ostaje trajno obilježje tog razdoblja. Zaključno ističe da bi svaki povratak bio, korak prema normalnosti, ali i podsjetnik na njezinu krhkost.
Teško je kada diraš u osinje gnijezdo tih parazitera jer su neprikosnoveni.