U dva dana 1847 hodača i hodačica iz čak 22 zemlje u šest različitih ruta prehodalo je ukupno 131,2 kilometra. Dogodilo se to pretprošlog vikenda tijekom 7. Hrvatskog festivala hodanja koji se već tradicionalno prvog rujanskog vikenda održava u našoj zemlji. U Lici. A sad još jednom pročitajte prvu rečenicu i tim hodačkim brojkama i kilometrima dajte pozadinu, sliku. Lica i ličke krajolike. Nastaje prava raskoš. Jer ako se neki kraj želi najbolje i najdetaljnije upoznati i istražiti, onda njime treba - hodati. Polako se korača i uživa u svemu pored čeka se prolazi. Ugađa se svim osjetilima. Baš svim.
Tijelo se lagano razgibava, a um leprša. Kompletna energizacija. Onima koji joj dođu, Lika je odlučila podariti baš to. I zato već sedmu godinu zaredom k sebi zove ljubitelje i ljubiteljice hodanja iz cijelog svijeta. Takvih je iz godine u godinu sve više jer je Hrvatska sa svojim ličkim Festivalom hodanja prije dvije godine, u Belgiji, postala punopravna članica neprofitne Međunarodne hodačke asocijacije ili lige marševa (International Marching League, IML) koja promiče višednevno rekreativno hodanje uz moto "Nos iungat ambulare" ("Neka nas hodanje zbliži“). A da hodanje kroz lički kraj itekako zbližava svjedočili smo i ove godine. Neka prijašnja poznanstva i prijateljstva sad su se još jače učvrstila, a neka nova tek su nastala. I to u samo dva dana koliko se hodanjem obilazio i upoznavao predio oko Gospića. Ove godine, naime, organizatori festivala – Turistička zajednica Ličko-senjske županije, Turistička zajednica grada Gospića i Hrvatski savez hodanja – osmislili su, pripremili i obilježili šest kružnih hodačkih ruta različitih duljina koje su, uz nenametljivo, ali sigurno vođenje članova i članica gospićkog planinarskog društva Željezničar, sudionike festivala vodile gospićkom okolicom.
Prvog dana, u subotu, svi smo hodali rutama koje su se zvale Tesla, a jedino su se razlikovale brojem kilometara. Najranije, već u sedam sati ujutro, na središnjem gospićkom Trgu Stjepana Radića okupili su se hodači i hodačice koji su odlučili propješačiti rutu Tesla 30+, odnosno 30,8 km. Bilo nas je 70-ak. Govorilo se raznim jezicima. Iz ruksaka su virile zastavice raznih zemalja. Jutro je osvanulo svježe i oblačno pa su mnogi bili odjeveni u duge rukave. Oko štandova za registraciju bilo je živahno. Kako je svatko, kao i uvijek, dobio manji ruksak s tamnoplavom majicom festivala i planom rute mnogi su odmah odjenuli prepoznatljivu festivalsku majicu. Poglede je svima i ove godine privlačio čovjek odjeven sasvim drukčije.
U crno odijelo krojeno po modi s kraja pretprošlog i početka prošlog stoljeća. S crnom, na razdjeljak začešljanom kosom. I crnim brkom. Nije bilo dvojbe, među hodačima se s osmijehom šetao Nikola Tesla. Odnosno, turistički vodič Boris Šušnjar, koji je uz malo kostimografije i vješte šminke nalikovao našem čuvenom znanstveniku i izumitelju ličkih korijena. Neki su stoga iskoristili priliku pa su se u svojim hodačkim izdanjima fotografirali s elegantnim Teslom. I kada je otkucalo točno 7 sati, direktor Turističke zajednice Ličko-senjske županije Ivan Radošević i tajnik Hrvatskog saveza hodanja Mile Milković pozdravili su sve okupljene, proglasili start i svima poželjeli ugodno i sigurno hodanje i sretan povratak.
– Vidimo se na istom mjestu za dva-tri sata – dodali su u šali, što je izazvalo zvonak smijeh jer je pred nama bila ruta od 30,8 km. Krenulo se orno. I uz sitnu rosulju koja nas je u pola minute lagano poškropila kao neki pozdrav s neba. Na čelu kolone bio je stalni festivalski vodič najduljih ruta, Gospićanin Tihomir Crnković. Nije prošlo ni desetak sekundi, nismo još ni izašli s trga, a već je sve nas i Tihomira žustrim, odrezanim koracima pretekao visoki hodač kompletno odjeven u vojnu odoru na čijem je ruksaku bila njemačka zastavica
– Ma, uvatio bi ja njegov ritam i odmjerio korak s njim, ali ne merem ostavit grupu. Eto, njega više nećemo vidit. A nek ide, što ću mu ja – tako je Tihomir ispratio hodača u maskirnoj uniformi, kojeg zaista tijekom cijele subotnje rute više nismo sreli. Pravo govoreći, kao grupa samo smo krenuli, formirajući dulju kolonu, no već na izlasku iz Gospića, gdje su naši koraci odzvanjali asfaltom, toliko smo se rastegnuli i razdvojili u niz manjih skupina jer je svatko hodao proizvoljnim korakom. Festival ionako nije natjecateljskog karaktera. Uvjet je jedino pratiti i stići na sve kontrolne točke i tamo se registrirati. Mi smo morali pratiti oznake u ljubičastoj boji, dok će oni koji su odabrali rute 20+ i 10+ morati slijediti oznake u narančastoj i plavoj boji. Kako su nam se dijelovi ruta djelomično preklapali, njih ćemo na hodačkim stazama sretati kasnije jer su oni s hodanjem startali nakon nas, u 8 i u 10 sati.
U vrijeme kada su hodači rute 20+ tek krenuli na svoj pohod, mi smo već od Čanić gaja zemljanim putom i makadamom kroz šumarke i preko livada i pašnjaka grabili prema Smiljanu. Jutarnju tišinu prekidali su samo naši razgovori. Usput smo nailazili na po nekoliko krava i konja koji su spokojno pasli, a tu i tamo vidjeli bismo i pokoje manje ili veće stado ovaca. I to su bile prilike da se vade mobiteli i fotografira. Ali i čuju komentari: "Eeeeee, kamo sreće da su sve ove livade prepune stoke. Ovuda bi trebalo biti na tisuće i tisuće krava, konja i ovaca. Pa pogledajte vi ovu divotu. Šteta što su lički pašnjaci ovako pusti." I nisu to bila zapažanja samo hodača iz Hrvatske. Moglo se čuti da i stranci promišljaju na isti način.
Kako sam već na startu srela stare znance i znanice, 38-godišnju profesoricu hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti iz Rijeke Tinu Fabijančić, koju sam upoznala na prošlogodišnjem festivalu, te bračni par iz Zagreba, 63-godišnju magistru medicinske biokemije Lidiju Cimić Knapp i 64-godišnjeg elektromehaničkog tehničara Rudolfa Knappa, koji su redoviti sudionici festivala od 2021., tako smo mi činili hodački četverac koji je taj dan proveo uglavnom hodajući zajedno. Tako smo skupa stigli i do Memorijalnog centra "Nikola Tesla" u Smiljanu, gdje nam je ulazak i prolazak omogućavala hodačka akreditacija. Kao i svake godine, nitko tuda ne može proći a da se ne fotografira uz spomenik Tesli. No zamjećujemo da se nitko od hodača ne zadržava dulje u Centru.
Nastavljaju odmah dalje. I taman što smo i mi napustili mjesto u kojem se rodio jedan od najvećih, ako ne i najveći znanstvenik u povijesti, stižemo do prve kontrolne točke uz koju se nalazio i omanji štand na kojem su kavom i pićem osvježenja hodače u dvorištu svoje kuće velikodušno dočekali Barbara Kučan Jelinić, njezin 13-godišnji brat Josip i Barbarin šestogodišnji sin Fran. Znamo se već i s prijašnjih festivala pa se veselo pozdravljamo.
Josip nas ponosno obavještava da i on hoda na duge staze, hodočasti na Krasno pa u jednom danu propješači 57 kilometara. Uz dogovor da se opet vidimo iduće godine, krećemo prema Debelom brdu i Podoštri. Lagano hodajući i diveći se krajoliku, a posebno veličanstvenom pogledu na Velebit, razgovaramo o svemu i svačemu. I tada sam od Tine čula najprecizniju, najtrezveniju i najargumentiraniju analizu stanja u hrvatskoj politici, obrazovanju i novinarstvu. Ne sjećam se kada je netko tako točno, upućeno, mudro i rječito, bez ikakve ostrašćenosti, skenirao to troje iznoseći i kritike i pohvale. I tako, korak po korak, riječ po riječ i stigli smo do druge kontrolne točke u Ličkom Novom, gdje nas je uz pregršt sendviča, banana, minerala i vitamina te neizostavne vode dočekala vesela družina koju je predvodio festivalski volonter Goran Glumac, dok su mu pomagači bili njegov osmogodišnji sin Filip s prijateljima i rođacima, sedmogodišnjim Ženjom, desetogodišnjom Sašom i devetogodišnjim Mihaelom. Krijepeći se, doznali smo od njih svakakve zanimljivosti.
– Dosta prije vas došla je jedna hodačica i kad sam je registrirao, ispostavilo se da se zove Biljana Glumac. Odmah joj rekoh da sam ja Goran Glumac, na što je ona uzvratila: "Pa ja imam brata Gorana", da bih onda ja njoj sav u čudu kazao: "A ja imam sestru Biljanu." Zamislite vi te slučajnosti. Nevjerojatno. Bili smo time zatečeni i iznenađeni i ona i ja. Inače, ona hoda jako brzo jer je prilično rano došla tu k nama – prepričao nam je Goran susret koji će dugo pamtiti. I djeca su nam imala štošta za reći. Ženji je bilo zanimljivo susretati tako mnogo ljudi, Saša bi i sama htjela sudjelovati na festivalu jer voli hodati kroz prirodu, dok je Filip tu mogućnost odmah otklonio.
– Nisam vam ja neki hodač. Meni je sasvim dobro ovdje na štandu. Draže mi je to – sjedeći na klupici i zafrkantski se smijući dobacio je Filip. A razgovaraju li sa stranim hodačima, pitamo ih.
– Baš i ne, ne znamo još dobro engleski jezik. Mi strancima samo pokazujemo i vičemo: "Checkpoint, checkpoint!" – isto sav ozaren i nasmijan demonstrirao je Mihael kako oni to hodače obavještavaju da su stigli na drugu kontrolnu točku. U tom trenutku na tom se mjestu pojavio i suorganizator festivala, Mile Milković, pa smo doznali da je mali Mihael njegov sin. Primijetivši pak neku živost oko obližnjeg restorana zanimalo nas je što se događa.
– Tu je večeras svadba. Eto, ako je nekome od hodača do pjesme i plesa mogao bi doći. Bila bi to festivalska atrakcija. Kada bi svi sudionici festivala banuli na svadbu bio bi to urnebes – ne prestajući se smijati kazao je Goran. Rado bismo nastavili druženje i s ovom raspoloženom družinom, no moralo se dalje. Sporednom cestom prema Kaniži Gospićkoj pa onda opet preko livada do adrenalinskog parka Likos, gdje je bila prava gužva jer su tamo stizali i hodači s ruta 20+ i 10+. Tu smo si svi priuštili dulju stanku i odmor. I tu su nas dočekali festivalski volonteri s okrepom, kao i pripadnici HGSS-a i Hitne pomoći. Srećom, ni toga dana, a ni idućeg, njihove intervencije nisu bile potrebne. A čim smo stigli na to mjesto, netko me glasno zazvao. Iznenađenje. Bila je to prijateljica iz Zagreba Saša Martinović Kunović, iz Centra za kulturu Trešnjevka.
– Ja sam jutros u 7 sati busom krenula iz Zagreba. U Gospić sam stigla u 9.40, taman malo prije starta moje rute u 10 sati. Prvi sam put na ovom festivalu i odlično mi je. Sama sam, uživam. Hodam, gledam, fotografiram, malo razgovaram s ostalim hodačima. I u 19.10 imam bus za natrag, u Zagreb. Ove sam se godine prijavila samo za jedan dan hodanja, i to za najkraću rutu. No dogodine bih hodala oba dana. Ako poradim na kondiciji mogla bih tada na srednje rute – zadovoljno je i poletno Saša brzinski izradila plan za iduću godinu. Pritom nam je pokazala i fotografije koje je do tada snimila. Tako vidjesmo da je, prateći hodače na najkraćoj i srednjoj ruti, viseći most preko rijeke Bogdanice prešao i turistički vodič odjeven kao Tesla. A sve nas sad je dočekao prelazak rijeke Novčice. Mogli smo birati između ziplinea i splavi.
– Ja bih se ovaj put okušala na ziplineu – izjasnila se Tina.
– Samo odi. Odlično je. Ja sam zipom išla prošle godine. Sjajno iskustvo. Malo ti je frka kad se popneš na toranj i prije nego se otisneš u prazno, ali onda kad poletiš osjećaj je fantastičan – bodrila je Lidija pa se Tina uputila prema dečkima i djevojkama koji su službeno bili zaduženi za pripremanje onih koji se odluče za zip. A takvih je bilo dosta. I mlađih i starijih. Svi uzbuđeni. Dok su ih djelatnici parka opasivali opremom za vožnju zipom i stavljali im zaštitne kacige, čula su se međusobna hrabrenja, ali i zafrkavanja. Na svim jezicima. Činilo se da u onih najmlađih nema ama baš nikakve nervoze. Tako su 13-godišnje Tina i Marta iz Zadra, 12-godišnji Mislav i Lea te desetogodišnja Pia iz Gospića posve mirno čekali svoj red. I oni hodaju na festivalu pa im je ovo dodatna avantura koju ne žele propustiti.
– Slažem se. Meni je ovo već drugi put da idem na zip – dobacila je 53-godišnja Nada iz Čakovca, kojoj je društvo pravila 44-godišnja prijateljica Martina, također spremna za polijetanje. U tom se trenutku s vrha tornja odakle je počinjala vožnja zipom začulo uzbuđeno vikanje.
– Kad se otisnem, i ja bum ovako kričala – sve nas je svojom opaskom nasmijala Martina, iza koje se nekoliko starijih Nizozemski isto opušteno smijalo čekajući svoj red za uspon na toranj. U međuvremenu sam malo porazgovarala s nekoliko hodača i hodačica iz Njemačke, Austrije, Belgije i Francuske.
Neki su u Lici bili prvi put, neki su na festival dolazili i prije. Svi su oduševljeni prirodom, domaćinima, hranom... Neki će i nakon festivala nastaviti boravak u Lici, obići će i Plitvička jezera. Neki će i na Velebit. Hodači iz Belgije rekli su da će oni produžiti i na more. No kada sam ih pitala znaju li gdje su bili dok su prolazili kroz Memorijalni centar "Nikola Tesla", uslijedili su razni odgovori. Od onih znalačkih koji su svjedočili da se o Tesli zna dosta, ali su ipak slijedila i priznanja o iznenađenju kada se shvatilo da se hoda po mjestu u kojem se Tesla davno rodio i provodio dane djetinjstva, do onih rijetkih iz kojih je bilo jasno da se za Teslu kao znanstvenika nije čulo. Ili se čulo, ali se o njemu nije znalo reći gotovo ništa konkretno. Vrativši se svojoj ekipi i pričekavši da Tina sretno "preleti" Novčicu zipom, Lidija, Rudolf, Saša i ja rijeku smo također prešli u nekoliko trenutaka, ali na splavi. Makadamski nas je put dalje vodio pored karmelićanskog samostana prema parku Jasikovac. Saša se, zbog oznaka svoje rute, u jednom trenutku morala odvojiti, da bi nas kojih pola sata kasnije sav zbunjen susreo hodač iz Italije.
– Je li ovo ruta 30+ ili 20+? – pitao nas je pokazujući registracijsku karticu koja je označavala da je on hodač srednje rute. Pošto smo mu rekli da smo mi na svojoj ruti, a da je on očito negdje krivo skrenuo, nastavio je s nama u društvu. I njega smo upitali za Teslu pa nas je i on začudio odgovorom.
– Znao sam samo za automobile Tesla. O Nikoli Tesli ne znam ništa – kazao nam je sredovječni Talijan kojem je Tina onda, govoreći talijanski jezik, održala kratku poduku o Tesli. I čim je navela da je Tesla izumio radio, on se dobrodušno pobunio rekavši: "Ne, ne, radio je izumio Marconi."
– A ne, Tesla je i u tome bio prvi. Radio je njegov izum. Mnogi su prisvajali njegove izume i patente, no on od toga nije radio probleme. Bio je humanist, smatrao je da sva njegova otkrića pripadaju svima, čovječanstvu – pojasnila mu je Tina, na što se naš hodački sudrug samo nadovezao:
– Nisam sve to znao. Inače, često dolazim u Hrvatsku, uglavnom na more. Sad sam prvi put u Lici i svakako ću nastojati opet doći pa ću onda ponovno otići u Memorijalni centar kako bih ga u miru razgledao i doznao sve o Tesli.
Kako smo uskoro stigli do mjesta na kojem smo opet trebali skrenuti u obližnji šumarak, Talijan je rekao da je on tuda već prošao, što znači da se malo vrtio u krug, pa je ugledavši hodače svoje rute produžio dalje s njima. Nije trebalo dugo da i mi opet zakoračimo ulicama Gospića prolazeći pored zgrade u kojoj je Tesla sredinom 19. stoljeća pohađao nižu gimnaziju, da bismo negdje oko 16 sati stigli na prepun gospićki trg gdje su sve rute završavale. Odjekivala je glazba, nazdravljalo se uspješno završenom danu, krijepilo se uz grah i prepričavalo doživljeno. Saša, Tina i ja smo naš hodački dan završile uz prefine palačinke s čokoladom, nakon čega se Saša uputila natrag za Zagreb, a Tina k prijateljici iz Gospića kod koje je odsjela, da bi sutradan i ona krenula put Rijeke.
Od naše male ekipe nedjeljno festivalsko hodanje nastavili smo Lidija, Rudolf i ja. Toga dana, ovisno za koju su se duljinu odlučili, sve su hodače čekale rute koje su ime dobile po Anti Starčeviću. To su bile posve nove rute koje su formirane umjesto ruta po okolici Otočca i uz rijeku Gacku, kojima se jedan dan festivala hodalo tijekom proteklih šest godina. Stoga se u nedjelju krenulo opet iz Gospića, s istog mjesta i u isto vrijeme kao i dan prije. I opet nam je vrijeme bilo naklonjeno. Bilo je idealno.
Oblačno, a suho i svježe. Za poželjeti. Ovaj put hodača na ruti 30+ bilo je upola manje. Tihomiru se u vođenju pridružio također iskusni i već dobro znani festivalski vodič, Gospićanin Marijan Ilić. Već spomenuti vojnik u njemačkoj odori opet je od prve sekunde udario žestok tempo i nestao. Svi ostali slijedili smo ga laganijim ritmom. Poučnom stazom Ćukinov put izašli smo na Smiljansko polje uputivši se prema Velikom Žitniku, gdje je bila prva kontrolna točka, i to upravo ispred spomen-doma Anti Starčeviću. Do tamo sam stigla u društvu novih znanica, dviju Zagrepčanki i šogorica, odgojiteljice u vrtiću Barbare Presečki te profesorice engleskog jezika, književnosti i sociologije Vesne Presečki.
Hodajući smo razgovarale o putovanjima i tako smo zajedno "doputovale" do spomen-doma znamenitom hrvatskom političaru i književniku. Mnogi su tu stanku iskoristili i za obilazak Starčevićeve rodne kuće. Očekivano, domaći su hodači dobro znali na kakvom su mjestu. Stranci su pak priznavali da za Starčevića nikada nisu čuli. Neki su u tom neznanju i ostali jer u uređeni spomen-dom nisu ni zavirili. Većina ipak jest. No svima je pažnju privuklo nekoliko mladih djevojaka koje su odjevene u živopisne ličke narodne nošnje sjedile oko starog kamenog bunara. Bile su to tinejdžerice, članice gospićke Folklorne skupine Degenija, odnosno podmladak HKUD-a Degenija, Karmela i Katarina Šarić, Marija Savatović, Antonija Mataija i Tea Ćaćić, predvođene svojom voditeljicom Antonijom Rosandić.
– To je najmlađi HKUD u Ličko-senjskoj županiji i jedini sa samo mladim članovima i članicama. Postojimo tek tri godine – uputila nas je voditeljica Rosandić.
Oprostivši se sa simpatičnim djevojkama koje vole ples i tradiciju svoga kraja, nastavila sam dalje sama. Kroz šumu. Oprezno sam i polako hodala travnatim i kvrgavim, netom raskrčenim šumskim putom. Uz obilje paprati i lijeske, oko mene su šuštale breze, a iza njih skoro nepomično gordili su se visoki borovi. U blatu pored puta vidljivi su bili tragovi srna i divljih svinja. Mir. Tek ponekad prozujila bi pčela ili zacvrkutala ptica. Kada bih na njih naišla, posegnula sam za šipkom i gloginjama. Naravno, i jučer i danas sve su hodače mamile i dozrele šljive, jabuke te kruške pa smo se svi sladili berući ih usput. Nakon nekog vremena susrećem opet Barbaru i Vesnu, a uskoro nam se na idućem odmorištu pridružuju Lidija i Rudolf. Kratko razgovaramo s djevojkama koje volontiraju na festivalu.
Dvije od njih su iz Zagreba, 19-godišnja Nera i 21-godišnja Lina. Zataknule su listove paprati u kosu pa se smiju.
Nema nam druge, nastavljamo dalje kroz šumu do Oteša pa kroz zaselak Čovini, preko Dražice prema Baćincu te se opet oko 16 sati vraćamo na početnu točku, u centar Gospića. I opet je veselo. I bučno. Nagrade su već podijeljene pa od Mile Milkovića, inače i ravnatelja Razvojnog centra Ličko-senjske županije, doznajem da su ove godine među sudionicima festivala bili hodači iz Austrije, Njemačke, Norveške, Velike Britanije, Irske, Francuske, Italije, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Češke, Litve, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Danske, Sjedinjenih Američkih Država, Japana, Južne Koreje, Australije...
– Najveća je grupa bila iz Nizozemske, njih 70-ak. Za dvije godine omjer stranaca i domaćih hodača bit će pola-pola jer će se 2027. skupština IML-a održati upravo u Gospiću. Što se tiče samih ruta, 60% hodača odabire najkraće 10+ rute, njih 35% one srednje, a samo pet posto ide najduljim 30+ rutama. Hrvati mahom biraju najkraće rute, dok se stranci rukovode pravilima IML-a. To znači da se oba dana mora hodati najmanje 20+ km – kazao je Milković. Kako su nagrade podijeljene prije nego sam stigla na cilj zanimalo me tko je uspio prvi završiti rute te tko su bili najstariji i najmlađi hodači na festivalu.
– Oba dana prvi je na cilj stigao vojnik iz Njemačke Arno Bischoff. Prvi dan u cilju je bio već oko 10 sati, što znači da je 31 kilometar prešao za tri sata, a drugi je dan došao oko 10.30 jer je u dijelu staze krivo skrenuo pa je malo izgubio na vremenu. Hodao je bez stajanja i odmora. Kako su mi rekli na jednoj kontrolnoj točki, u hodu je zgrabio sendvič i u istom ritmu nastavio dalje. A najstariji hodač bila je 87-godišnja Elly iz Nizozemske, koja je dva dana hodala rute 20+, dok je najmlađi hodač bio petogodišnji Dominik iz Gospića. On je prvi dan s tatom i mamom prehodao 10+ rutu – reče Milković.
I dok smo se sjedili, odmarali i uživali u zasluženom objedu, Barbara i Vesna rekle su da su prezadovoljne što su se prvi put odlučile na ovu hodačku avanturu, i to na najduljim rutama, uz obećanje da se vidimo i iduće godine. Lidija i Rudolf svoj su višegodišnji hodački staž na festivalu, također uvijek na 30+ rutama, rezimirali ovim riječima:
– Bilo je opet sjajno. Posebno bismo pohvalili ovu novu gospićku rutu, koja je velikim dijelom išla kroz šumu i preko livada. Iako smo prije uživali i u hodanju okolicom Otočca i uz Gacku, ova se nova ruta pokazala dostojnom zamjenom. Pogotovo zato što bismo, i u slučaju da nas je kao lani i preklani pratila teško podnošljiva vrućina, hodali uglavnom kroz hladovinu. Kada hodate više od 30 kilometara to jako puno znači. Srećom, ove smo godine prvi put oba dana imali idealno, zapravo savršeno vrijeme, oblačno, a suho.
A kako smo se Barbara, Vesna i ja odlučile za kraj i zasladiti opet su pale palačinke s čokoladom. Pred sam rastanak točno ispred gimnazije koju je pohađao Tesla susrele smo opet Teslu, odnosno vodiča Šušnjara, koji nam je ukratko ispričao kako su hodači reagirali kada bi ga vidjeli. Jesu li prepoznavali koga glumi, pitali smo.
– Naši me ljudi odmah prepoznaju i prilaze govoreći: "Ooooo, dobar dan, gospodine Tesla. Kako ste?" Sa strancima je drukčije. Oni me uglavnom ne prepoznaju, no čim im kažem da predstavljam Teslu, onda mahom svi iz prve kažu da je Tesla izumio struju i da je zaslužan za radiovalove, a mnogi znaju i za njegov sukob s Edisonom. Ali ono što ih sve iznenadi jest činjenica da je Tesla rođen u Lici. To gotovo nitko od njih ne zna. Jedan bračni par hodača iz Chicaga rekao mi je da nisu imali pojma da je Tesla ovdje rođen. Stoga sam im kazao da se Tesla ovdje školovao i formirao pa tek onda otišao u Ameriku. Bili su zaista iznenađeni time. Mislili su da je Tesla Amerikanac, američki znanstvenik i izumitelj. I naravno, stranci odmah spominju i automobile Tesla. Znaju mi reći: "U redu, sad smo saznali da je Tesla rođen u Hrvatskoj, ali otkud Musku ideja da svoju firmu nazove baš Tesla?" Objasnim im onda i to – doznali smo od Šušnjara, čime je naša ovogodišnja hodačka pustolovina po Lici privedena samom kraju.
Hrvatski znanstvenik Niko Tesla rođen u Lici.