Srpska vojska planirala je Zagreb toliko razoriti da se u njemu ne bi moglo živjeti

Brigadni general Ivan Pokaz jedan je od onih koji je u Domovinskom ratu o neprijateljskoj vojsci znao gotovo sve. Čak i više nego o Hrvatskoj vojsci, što nije čudno kad se zna da se u to vrijeme bavio obavještajnom djelatnošću, svime onim što se događalo iza bojišnice. Iako u mirovini, i danas je vrlo aktivan. Ne samo kao savjetnik u Kabinetu ministra Tome Medveda, potpredsjednika Vlade zaduženoga za nacionalnu sigurnost, a prije toga kao savjetnik ministra obrane Damira Krstičevića, nego i kao predavač i autor znanstveno-istraživačkih radova iz područja sigurnosti. Pokaz je magistar znanosti iz područja elektrotehnike, no cijeli radni vijek proveo je pri vojsci ili u vojsci – najprije kao predavač na nekadašnjem Vojnotehničkom fakultetu u Zagrebu, potom je prešao u MORH-ovu upravu za razvoj, proizvodnju i nabavu, a onda u Glavni stožer Hrvatske vojske, gdje će već 1992. postati zamjenik načelnika Obavještajne uprave (ObU).

Na toj dužnosti bio je i u vrijeme Oluje te će mu stečeno znanje i iskustvo poslužiti da 2015. napiše jedan od svojih najvažnijih radova, knjigu "Oluja – odgovor na strategiju realne prijetnje". Treba spomenuti i da je od 1996. do 2000. bio načelnik ObU-a, potom vojni ataše u Austriji, Slovačkoj i OESS-u, te da je surađivao s obranom generala Mladena Markača na Haaškom sudu i da je izradio stručno izvješće koje je pomoglo obrani generala Ante Gotovine. Idealan sugovornik u povodu obilježavanja 30. obljetnice Oluje.

Što je bila zadaća Obavještajne uprave Glavnog stožera HV-a u Domovinskom ratu i kako ste prikupljali podatke?
Najkraće rečeno, zadaća ObU-a bila je organizirati obavještajno djelovanje u Hrvatskoj vojsci te, kao rezultat toga djelovanja, poznavati stanje, aktivnosti i namjere neprijatelja i o tome informirati donositelje odluka u HV-u i MORH-u. Trebalo je, dakle, planirati i organizirati prikupljanje informacija o neprijatelju, o svemu što se događalo iza bojišnice, poglavito ono što se odnosilo na Srpsku vojsku Krajine (SVK), Vojsku Republike Srpske (VRS) i Vojsku Jugoslavije (VJ).

Obavještajni podaci pribavljani su elektroničkim izviđanjem radio i radio-relejnih komunikacijskih sustava neprijatelja; izviđanjem na bojišnici i u dubini okupiranog područja; snimanjem iz zraka uz uporabu bespilotnih letjelica; korištenjem otvorenih izvora, poglavito tiskanih i elektroničkih medija s okupiranih područja Hrvatske te iz SRJ i BiH. Podatke su prikupljale specijalizirane postrojbe HV-a iz stručne nadležnosti Obavještajne uprave, obavještajni odjeli zapovjedništava zbornih područja, HRZ-a i HRM-a, odnosno obavještajni odsjeci postrojbi ranga brigade.

Koji je bio najučinkovitiji način prikupljanja podataka?
Svaka od primjenjivanih disciplina bila je svrhovita. Elektroničko izviđanje obavljala je Središnjica elektroničkog djelovanja (SED) kao pristožerna postrojba GS HV-a, u čijem su sastavu bila četiri središta – Osijek, Zagreb, Pula i Split – od kojih je svako imalo od dvije do pet izdvojenih prislušnih skupina (IPS), te vodovi elektroničkog djelovanja u gardijskim brigadama. Bio je to sustav koji je iziskivao naporan rada izvidnika na IPS-ovima, jer radilo se svaki dan cijeli dan. Elektroničko izviđanje bilo je osobito važno u planiranju i odlučivanju na najvišoj vojnoj i općenito državnoj razini i u svim fazama Domovinskog rata.

Izviđanje i snimanje iz zraka obavljao je vod bespilotnih letjelica sa svoje tri desetine (Slavonski Brod, Zagreb i Sinj). Samo u pripremama Oluje bespilotnim letjelicama snimljeno je 6000 km2 teritorija pod kontrolom SVK, a tijekom operacije korištene su za navođenje topničke vatre, procjenu učinkovitosti bojnih djelovanja, otkrivanje pokreta neprijateljskih snaga... Te letjelice bile su korisne i u operacijama Bljesak, Zima-94 i Ljeto-95. Podatke na bojišnici prikupljale su izvidničke i izvidničko-diverzantske postrojbe, što je zahtijevalo izuzetnu osposobljenost, dobru opremljenost i uvježbanost, a osobito hrabrost izvidnika.

Tijekom rata uhvatili ste brojne poruke i razgovore najviših srpskih vojnih zapovjednika i političkih čelnika. Možete li izdvojiti neke važne informacije koje ste prikupili?
Tijekom Domovinskog rata "uhvaćeno" je na IPS-ovima više od dva milijuna uporabljivih poruka, uglavnom govornih. Bilo je tu snimki Slobodana Miloševića, generala Mladića, Milana Martića... Svaku poruku, svaki podatak trebalo je obraditi s raznih aspekata, a ObU je od njih trebao "stvoriti" obavještajnu informaciju, pravodobnu, razumljivu i relevantnu za načelnika Glavnog stožera. Evo primjera: U ljeto 1992. u razgovoru dvaju sudionika snimljen je podatak "dolazi nam pukovnik Kelečević", a ubrzo i "dolazi nam novi načelnik stožera". Kako su oba podatka uhvaćena na IPS-u koji je poznavao i pratio komunikacije 1. krajiškog korpusa VRS, nama je stigla informacija da je riječ o razgovoru oficira iz tog korpusa.

Imajući podatke o pukovniku Kelečeviću i njegovim sposobnostima, u Glavni stožer uputili smo ovu informaciju: "U 1. krajiški korpus premješten je iz VJ pukovnik Kelečević i postavljen na dužnost načelnika stožera u zapovjedništvu 1. korpusa VRS. S obzirom na to da se radi o oficiru koji je stručnjak za planiranje operacija, prosuđujemo da će planirati napadnu operaciju radi osiguranja koridora kroz Bosansku Posavinu i da bi takva operacija mogla biti pokrenuta najkasnije za mjesec dana." Napadna operacija pokrenuta je za 21 dan. Kad je riječ o Bihaću, u drugoj polovici listopada 1994. godine 5. korpus ABiH pokrenuo je napadnu operaciju uzvodno uz rijeku Unu i do kraja mjeseca ostvario proboj do Kulen Vakufa, više od 30 km južno od Bihaća. Početkom studenoga elektroničkim izviđanjem pribavljen je podatak da je "u mjestu Jasenica formirano istureno zapovjedno mjesto Generalštaba VRS na čijem je čelu načelnik GŠ VRS general Manojlo Milovanović".

Potom 2. krajiški korpus VRS, uz sudjelovanje 39., 21. i 15. korpusa SVK i snaga Fikreta Abdića, pokreće protunapadnu operaciju Pauk te je 5. korpus ABiH prisiljen na povlačenje. Mi 13. studenoga pišemo raščlambu o namjerama snaga VRS i SVK na području zapadne Bosne, nakon koje naš državni vrh pokreće inicijativu prema Vijeću sigurnosti UN-a, a ono 19. studenoga donosi rezoluciju na temelju koje NATO 21. studenoga izvodi zračne udare na aerodrom Udbinu, te 23. studenoga i na ciljeve angažirane u napadu na zapadnu Bosnu. Operacija Pauk nije zaustavljena, ali joj je bitno smanjen intenzitet i spriječen je pad Bihaća.

Pretpostavljam da ste područje Bihaća pojačano nadzirali zbog njegove strateške važnosti?
Tako je. Osvajanje te enklave znatno bi popravilo operativni položaj SVK, a Hrvatskoj bi stvorilo opasnost od velikog broja izbjeglica u pokušaju bijega od genocida i bitno otežalo oslobađanje okupiranih područja. Nakon operacije Bljesak težište obavještajnog interesa ObU-a bilo je usmjereno na aktivnosti VRS i SVK u vezi s napadnom operacijom na zapadnu Bosnu. Bilo je jasno da se ne smije dopustiti razbijanje 5. korpusa ABiH i okupacija toga područja, a prekid napada bilo je moguće osigurati samo operacijom Oluja. Svi obavještajni podaci pokazivali su da sve tri srpske vojske razumiju važnost zapadne Bosne te da planiraju do 10. srpnja 1995. obaviti sve pripreme za završnu operaciju. Glavna udarna snaga trebao je biti Korpus specijalnih jedinica, koji prema raspoloživim obavještajnim podacima nije ni do 19. srpnja bio spreman za djelovanje. Prosudili smo da bi 24. srpnja trebale početi izravne pripreme za operaciju Oluja.

Možete li nam opisati još koji snimljeni razgovor o Bihaću?
Evo još dva primjera. Nakon razgovora s generalom Mrkšićem 22. svibnja 1995., zapovjednik 2. krajiškog korpusa VRS Radivoje Tomanić predlaže Mladiću "da s generalom Mrkšićem procijeni mogućnost i hitno sačini zajednički plan operacije za razbijanje i uništenje 5. k ABiH, jer je to neophodno i za RS i RSK, jer se postižu strateški ciljevi u ovom prelomnom i teškom vremenu". Bio je to znak da će VRS i SVK poduzeti dodatne mjere kako bi se zauzimanjem zapadne Bosne poboljšao operativni položaj SVK. Početkom lipnja 1995. zabilježen je razgovor iz kojeg doznajemo da je na Slunj došla ekipa instruktora na čelu s generalom Miodragom Panićem.

General Panić bio je u to vrijeme zapovjednik korpusa specijalnih snaga VJ, a bilo je poznato i da je dolaskom generala Mrkšića za zapovjednika SVK (nakon Bljeska) pokrenut proces ustroja korpusnih udarnih snaga razine bojne. Iz druge uhvaćene poruke bilo je poznato da je „na Slunj iz Kraljeva upućeno 10 tenkova M84". Znajući da SVK nema operativno-strategijsku pričuvu i da ima problema u provedbi napadne operacije radi zauzimanja zapadne Bosne, ObU je prosudio: "SVK je odustala od formiranja korpusnih udarnih snaga i odlučila je formirati korpus specijalnih jedinica, koji će nakon formiranja imati zadaću djelovanja s glavnim naporom na smjeru Rakovica – Tržačka Raštela – Cazin – Otoka, s ciljem presijecanja 5. korpusa ABiH, a zatim njegovog uništenja."

Do kakvih ste podataka došli uz pomoć bespilotnih letjelica, za koje mnogi misle da smo ih dobili od SAD-a?
Ni SAD ni itko drugi nije nam ih ni dao ni prodao. One su plod rada časnika, dočasnika i vojnika iz sastava 280. voda bespilotnih letjelica. Bila je to postrojba sa stotinjak pripadnika, ali od posebne važnosti za HV. Naši ljudi nabavili su na tržištu sve potrebne dijelove te ih integrirali u sustav koji se sastojao od letjelice i zemaljske postaje na vozilu. Svaka od desetina uvijek je imala dva sustava spremna za izviđanje i snimanje iz zraka. Tako su otkrivena zapovjedna mjesta i komunikacijska središta brigada SVK, razmještaj i paljbeni položaji topničkih i raketnih oružja, kao i ciljevi koje je trebalo neutralizirati kako bi se spriječila provedba elemenata "strategije realne prijetnje". Snimljeni su i neprijateljevi uređeni položaji za obranu, položaji raketnih sustava PZO-a te važniji objekti za obranu duž smjerova prema granici s BiH.

Objasnite nam ukratko što je to "strategija realne prijetnje".
Tu je strategiju izradila Uprava za strategijske studije i politiku obrane Ministarstva obrane SRJ na čelu s generalom Radinovićem, a cilj joj je bio odvratiti Hrvatsku od "agresije" na RSK. Ako bi se odlučila svoja okupirana područja osloboditi vojnim sredstvima, u strategiji se prijeti topničkim i raketnim udarima po Zagrebu, Karlovcu, Sisku, gradovima koji su u dosegu njihovih oružja. To je čisti terorizam. Evo samo dva citata iz objašnjenja generala Radinovića: "Zagreb bi bio izložen takvim razaranjima koja bi život u njemu učinila za duže vreme nemogućim, a gubici civilnog stanovništva bili bi ogromni." "Razapeta između dve krajnje solucije – odlučiti da Srbima ne prizna državnu samostalnost i nemogućnosti da to vojnički podrži – Hrvatska je osuđena da kao država umire u dugoj agoniji."

Kako ste reagirali na tu strategiju, jeste li procijenili da će SVK ostvariti prijetnje?
Bilo je jasno da nema nikakvih izgleda za mirnu reintegraciju okupiranih područja pa smo razmotrili moguće odgovore na tu strategiju i izradili, napisali prvu viziju napadne operacije. Zvala se "Prilog razmatranju vojne strategije RH", s podnaslovom "Skica mogućeg modela ‘odgovora’ na primjenu strategije realne prijetnje RSK". U opsežnom materijalu odgovorili smo na neka važna pitanja: Kako neutralizirati prednosti neprijatelja koje su mogle rezultirati "otvaranjem fronta od Baranje do Prevlake"? Koji je to dostatan odnos snaga za izvođenje munjevite ofenzive radi oslobađanja okupiranih područja i kako ga osigurati? Kako izbjeći posljedice početnog udara (odmazde) i što prije onemogućiti nastavak odmazde raketno-topničkim sredstvima? Kojim načinom djelovanja i na kojim smjerovima iznenaditi neprijatelja i nanijeti mu udare koji će najbrže dezorganizirati njegov sustav obrane i osigurati izbijanje na državnu granicu na okupiranim područjima te stvoriti uvjete za razbijanje SVK? Kako spriječiti dovođenje ojačanja ili uvođenje strategijske pričuve s područja SRJ i RS, odnosno iz sastava VJ i VRS?

Može li se to nazvati začetkom plana za provedbu Oluje?
Ne može. To se može smatrati definiranjem težišta rada obavještajnog sustava jer, prema Združenoj obavještajnoj doktrini SAD-a, jedan od osam atributa izvrsnosti obavještajnog rada je anticipiranje potreba korisnika obavještajnih proizvoda. Taj princip definiran je tek u obavještajnim doktrinarnim publikacijama SAD-a rađenima nakon 2007. godine. Mi u vrijeme Domovinskog rata nismo imali razvijenu obavještajnu doktrinu, ali usudim se reći da smo u nekim elementima tada bili i ispred američke obavještajne doktrine, koja je najbolja u svijetu.

Koliko su podaci Obavještajne uprave utjecali na plan izvođenja Oluje?
Kakav bih ja bio obavještajac kad ne bih bio siguran da je ObU potpuno ispunio svoju zadaću i tako utjecao na plan operacije. GS HV-a imao je na raspolaganju relevantne obavještajne podatke o neprijatelju, a postrojbe koje su napadale imale su podatke o sastavu i rasporedu snaga pred sobom te o njihovu moralu i spremnosti za borbu. O radu ObU-a svjedoči i to da je ministar obrane Gojko Šušak nakon operacije Bljesak pismeno pohvalio ObU za kvalitetnu obavještajnu potporu. Naši prosuđivani podaci o brojnom stanju, sastavu i rasporedu snaga 15. korpusa razlikovali su se 5 posto od stvarnog stanja.

Što je bila vaša procjena, koliko će trajati Oluja?
Koliko se sjećam, u razmatranju ideje o napadnoj operaciji radi oslobađanja "epicentralnog područja RSK" (tako je u strategiji realne prijetnje atribuirano okupirano područje Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije) procjena je bila da operacija ne bi smjela trajati duže od šest dana, a da bi smjerove koji vode prema granici s BiH trebalo staviti pod nadzor nakon približno 36 sati, što je bilo procijenjeno vrijeme u kojem bi VRS mogao uputiti ojačanja, kao operativnu pričuvu 15. (ličkom) i 7. (sjevernodalmatinskom) korpusu SVK. Međutim, obavještajni podaci pribavljeni tijekom lipnja i srpnja pokazivali su da VRS neće moći uputiti ojačanja. Tako je i bilo.

Kako ste pratili tijek Oluje?
Kada je počela operacija Oluja, ObU je primao jedino podatke i informacije pribavljene elektroničkim izviđanjem, a broj takvih informacija bio je smanjen zbog onesposobljenih ili narušenih komunikacija sustava zapovijedanja SVK. Bespilotne letjelice bile su pridodane operativnim zapovjedništvima i izravno njima davale potporu, a izvidničke postrojbe davale su u realnom vremenu potporu nadležnim zapovjedništvima i matičnim postrojbama. Težište elektroničkog izviđanja bilo je usmjereno na 11. korpus SVK (istočnoslavonski) te na VJ, poglavito 12. korpus, kako bi se mogle otkriti možebitne namjere uključivanja VJ u potporu snagama SVK. Bilo je jasno da je mogućnost uključivanja VJ slanjem ojačanja korpusima na okupiranim područjima na zapadu RSK isključena, ali nije bila isključena mogućnost da 11. korpus pokrene napadnu operaciju, što nije bilo realno bez jasno iskazane spremnosti VJ za uključivanje u sukob. Podataka o takvim namjerama VJ nije bilo. Ocijenite ulogu Obavještajne uprave u oslobađanju okupiranoga teritorija.

Može li netko iz obavještajnog sustava reći: mi smo zapravo isplanirali Oluju?
Uloga Obavještajne uprave i cijelog obavještajnog sustava u HV-u bila je potpuno u skladu sa zahtjevima i potrebama za planiranje i provedbu Oluje. Nitko iz ObU-a ne može reći da smo mi isplanirali Oluju. To nije ni bila naša zadaća. Plan operacije rezultat je timskog rada svih uprava Glavnog stožera, a naravno i stožera svih sudjelujućih operativnih zapovjedništava koja su na svojoj razini razrađivala plan operacije, u čemu su svoj doprinos morali dati i obavještajni odjeli tih zapovjedništava. Kad se govori o Obavještajnoj upravi i obavještajnim odjelima odnosno odsjecima, ne smije se smetnuti s uma da njihov rad ne bi bio moguć bez doprinosa postrojbi za pribavljanje obavještajnih podataka. Zato treba naglasiti da je uloga i zadaća cijeloga obavještajnog sustava HV-a bila potpuno ispunjena.