Srednjovjekovna Slavonija bila je mnogo življa, bogatija i povezanija s europskim strujanjima nego što to danas većina ljudi može zamisliti. Dok se srednji vijek često olako opisuje kao "mračno doba", povjesničar dr. sc. Stanko Andrić godinama istražuje upravo onu drugu stranu priče – mrežu samostana, redovnika i crkvenih redova koji su stoljećima oblikovali duhovni, kulturni, gospodarski, pa čak i svakodnevni život ovih prostora.
Izbrisani tragovi
Rezultati do kojih je došao iznenadili bi i mnoge poznavatelje povijesti. Na području srednjovjekovne Slavonije i Srijema djelovalo je čak deset različitih crkvenih redova, dok je oko 1500. godine samo franjevaca bilo u čak 21 samostanu. Ukupno se procjenjuje da je na ovom prostoru postojalo oko pedeset redovničkih samostana – od benediktinskih i cistercitskih do templarskih, augustinskih i karmelićanskih.
– Mislim da je ljudima danas teško zamisliti koliko je to bila raznolika i razvijena sredina. Ta šarolikost crkvenih redova tipična je za zapadno kršćanstvo i po tome se ovaj prostor uklapao u tadašnje europske procese – kaže Andrić.
Pritom podsjeća kako je u 11. stoljeću došlo do velike podjele kršćanstva na Istočnu i Zapadnu crkvu. Na istoku, pod utjecajem Bizanta, prevladavao je jedinstven model redovništva temeljen na pravilima svetog Bazilija, dok se na Zapadu razvijao niz različitih redova i pravila života.
– Na Zapadu se pojavljuju viteški redovi, cisterciti, koji reformiraju benediktinsku tradiciju, zatim prosjački redovi poput franjevaca i dominikanaca, pa pavlini, koji su važni za naše krajeve. Ta je raznolikost fascinantna i upravo je ona obilježila srednjovjekovnu Slavoniju – objašnjava Andrić.
Iako danas o toj baštini znamo relativno malo, redovnici su nekoć imali golem utjecaj na društvo. U samostanima su se razvijali pismenost, umjetnost, medicina, pravo i znanost, ali i poljoprivreda, obrtništvo i gospodarstvo. Samostani su bili mnogo više od mjesta molitve – bili su središta znanja i organiziranog života. No velik dio te bogate prošlosti nestao je tijekom osmanskih osvajanja u 16. i 17. stoljeću. Mnogi redovi povukli su se još prije dolaska Osmanlija, a samostani su napušteni, razrušeni ili zauvijek nestali iz krajolika. Dolaskom osmanske vlasti nastupili su potpuno drukčiji uvjeti. Većina redova odustala je od ovih prostora. Jedino su franjevci uspjeli pronaći način da opstanu premda u puno skromnijem obliku.
Posljedice toga vide se i danas. Dok su pojedini samostani opstali tijekom stoljeća, velik broj nekadašnjih crkvenih kompleksa sveden je tek na ruševine ili arheološke tragove. Za neke se čak ni danas ne zna točna lokacija. Među rijetkim sačuvanim primjerima srednjovjekovne sakralne arhitekture izdvajaju se samostan u Našicama, pojedine crkvene građevine u Požegi te franjevački samostani u Iloku i Šarengradu, koji su uspjeli preživjeti i osmansko razdoblje.
– To dodatno povećava zanimljivost teme. Imamo bogatu povijest koja je velikim dijelom izbrisana i danas tek pokušavamo rekonstruirati njezine obrise – ističe Andrić.
Samostani kao centri
Povijest srednjovjekovnih samostana nije bila odvojena od politike i tadašnjih sukoba moći. Odnos Crkve i svjetovnih vlasti često je bio napet, osobito kada se radilo o izboru crkvenih poglavara ili upravljanju važnim samostanima.
– Svjetovne vlasti nastojale su utjecati na Crkvu, a to je dovodilo do brojnih tenzija i sukoba. Takvi procesi bili su prisutni i na našem prostoru – kaže Andrić.
Ipak, ono što njega danas najviše zanima nisu samo politički odnosi nego i detaljna rekonstrukcija života pojedinih samostana. Već godinama radi na nizu monografija koje će obuhvatiti povijest konkretnih redovničkih zajednica. Više ga zanima detaljno proučavanje pojedinih samostana nego velika sinteza svih redova u jednoj knjizi. Uvjeren je u opravdanost takvih istraživanja, jer ta daleka prošlost predstavlja dio identiteta i kulturne baštine prostora na kojem živimo.
– Lokalne zajednice vole znati što je nekada postojalo na njihovu području. To je dio naše kulture i opće naobrazbe. Iz takvih istraživanja možda nećemo dobiti recepte za rješavanje današnjih problema, ali možemo bolje razumjeti kako su ljudi nekad živjeli, surađivali i organizirali svoje društvo – zaključuje Andrić.