Gošća emisije Nedjeljom u 2 bila je Snježana Köprüner, poduzetnica koja u Travniku i Prozor-Rami vodi proizvodnju preciznih strojeva s oko 700 zaposlenih. Odrasla u Zadru, a poslovno oblikovana u Njemačkoj, otvoreno je upozorila na rizike ekonomije koja se oslanja na rentu umjesto na proizvodnju, javlja HRT.
Rođena u Benkovcu, školovala se u Zadru, a diplomirala je na Fakultet strojarstva i brodogradnje na smjeru energetike. Karijeru je započela u Bagatu kao razvojna inženjerka, gdje je radila na konstrukciji specijalnih alatnih strojeva. Sredinom 1980-ih magistrirala je te potom otišla u Njemačku, gdje se usmjerila na analizu tržišta i troškova, produbljujući razumijevanje konkurentnosti u strojogradnji.
Njezin put, ističe, nije bio težak. 'Mislim da kad ste na jednom putu, da te teškoće toliko ni ne osjećate i da vam toliko ne smetaju. Uvijek gledam, kad su me ispitivali dok sam studirala strojarstvo, "je li bilo teško?". Na kraju fakulteta nisam imala osjećaj da je bilo teško. Nekako je išlo sve po planu', rekla je.
Objasnila je da je tijekom rada u Njemačkoj sudjelovala u projektima analize troškova i odluka o tome treba li nešto proizvoditi ili kupiti, što su tamošnje tvrtke koristile za jačanje konkurentnosti kroz smanjenje nabavnih troškova. U tom je okviru radila i na projektu za Messer Cutting and Welding, kada su joj se javili ljudi iz Bosne i Hercegovine tražeći pomoć u pronalasku posla.
Iako ih ranije nije poznavala, kaže da ju je njihova situacija snažno dirnula, dijelom i zbog ratnog iskustva koje su prošli. Poslala im je poslovne upite, što im je pomoglo da dođu do angažmana, nakon čega je pokrenut proces privatizacije. Tvrtka Messer u jednom je trenutku bila zainteresirana za preuzimanje, no na kraju je odustala, ostavljajući radnike ponovno u neizvjesnosti - zbog čega su joj se opet obratili.
'Ta njihova borba za opstanak na mene je ostavila snažan dojam. U to vrijeme nisam imala vlasničke udjele u tvrtki u kojoj sam radila, ali sam počela uvjeravati vlasnike da uđu u taj proces. Na kraju sam uspjela i privatizacija je provedena 2004. godine. Tada je tvrtka imala 52 zaposlenika i godišnji prihod od oko 400.000 eura, dok danas zapošljava više od 700 ljudi i ostvaruje oko 35 milijuna eura prihoda. Možda to ne zvuči puno, ali u metalnoj industriji, posebno u rezanju, riječ je o vrlo zahtjevnom i složenom poslu', izjavila je.
Istaknula je da njezina tvrtka proizvodi komponente za njemačke, austrijske i švicarske kompanije, koje se potom ugrađuju u bagere, alatne strojeve i strojeve za pakiranje. Riječ je o modelu u kojem velike europske strojarske tvrtke dio proizvodnje premještaju na povoljnija tržišta kako bi zadržale konkurentnost.
Pojasnila je i proizvodni proces - u pogone dolaze metalne ploče i profili koje inženjeri razrađuju, a zatim se kroz rezanje, bravarske i zavarivačke radove, strojnu obradu i lakiranje pretvaraju u gotove komponente. Ti proizvodi na kraju završavaju u montažnim linijama velikih industrijskih sustava poput Liebherr, Grob i DMG Mori.
Tvrtka posluje u Travniku i Prozoru-Rami, a prosječna plaća iznosi nešto više od 2000 konvertibilnih maraka odnosno nešto više od 1000 eura, što je iznad prosjeka u Federaciji BiH od oko 1671 marku. 'Plaće su kod nas više za otprilike 30 do 40 posto u odnosu na prosjek Federacije. Treba imati na umu da taj prosjek uključuje i banke i osiguravajuća društva. No kada gledamo naš sektor, smatram da su primanja barem 50 posto viša', rekla je.
Dodaje da je glavni cilj zadovoljan zaposlenik, pa je tako djeci zaposlenih osigurala i vrtić. 'Kod nas se jedne godine rodilo 29 djece. To gledamo kad dolaze ovi paketići za Novu godinu i Božić, kad se dijele, i onda sam mislila, ima toliko mladih ljudi, prosječna starost nam je 30 i neku godinu. U Travniku mislim da je 33, u Rami je 27 i to su svi da kažem, u reproduktivnoj fazi. Tim ljudima sigurno će trebati vrtići. Onda smo zgradu koju smo planirali za stanove radnicima pretvorili u vrtić. Tamo ide 63 djece. Mislim da je jedan vrtić koji je primjeran u cijeloj okolini Travnika, u Srednjobosanskom kantonu. To vidimo i po roditeljima i po velikim zahtjevima za to', izjavila je.
Istaknula je da je nakon odlaska u Njemačku godinama pomagala bivšim kolegama iz Bagata i SAS-a, povezivala ih s kupcima i sudjelovala u procesima koji su prethodili privatizaciji. Naglasila je da su tadašnji inženjeri i radnici bili na visokoj svjetskoj razini, no da ju je kasniji povratak u pogone razočarao zbog propadanja industrije. Prisjetila se i stanja u kojem je zatekla nekadašnje tvornice, upozorivši na gubitak industrijske baze i znanja: 'Nekako mi ta savjest nije dozvolila da ne kažem ljudima dajte pogledajte što se dešava, napravite nešto. Ipak smo bili industrijska nacija...'
Dodala je da se današnja situacija ne može usporediti s nekadašnjom, navodeći primjer hidroelektrane u Rami izgrađene domaćim znanjem, što danas smatra teško ponovljivim. Ipak, istaknula je kako mladi imaju velik potencijal, ali da im treba omogućiti kvalitetno obrazovanje i sustav koji nagrađuje znanje i izvrsnost. Upozorila je i na širi problem gubitka intelektualnog i industrijskog kapaciteta, naglašavajući da se društvo ne može dugoročno razvijati bez proizvodnje. 'Mi nikad nismo bolje živjeli, ali nismo bolje živjeli zbog toga što prodajemo djedovinu i zbog toga što živimo od nerada', ističe.
Smatra da se u Hrvatskoj često stvara iskrivljena slika o Bosni i Hercegovini koja ne odražava stvarni život ljudi. Iz vlastitog iskustva, kaže, u različitim dijelovima zemlje nije stekla dojam da građani ne doživljavaju državu kao svoju, već da takve percepcije proizlaze iz politike, a ne svakodnevice. 'Bosanci i Hercegovci imaju sve razloge biti ponosni na svoju zemlju. To je prekrasna zemlja, oni su divni ljudi', izjavila je.
Istaknula je i osobni cilj - razviti tvornicu koja bi omogućila povratak njezina sina iz Njemačke, naglašavajući da BiH, unatoč problemima, nudi brojne prilike te da se negativna slika često prenaglašava. Dodala je kako ključ vidi u otvaranju radnih mjesta za mlade, uz napomenu da je i sama u Njemačkoj osjetila kako su stranci nerijetko građani drugog reda. Iako priznaje da je zemlja opterećena strukturnim problemima i složenim političkim sustavom, ističe da postoje ljudi koji žele promjene te da je nužno pronaći učinkovitije modele razvoja. 'Bosna i Hercegovina sa svojim političkim sustavom prilično ovisi o strancima... mislim da ti ljudi mogu napraviti više nego što trenutačno rade', istaknula je.
Osvrnula se i na obrazovni sustav, za koji smatra da je u ozbiljnom padu i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Navodi da su u njezinoj tvrtki počeli testirati znanja mladih zaposlenika te uočili velike nedostatke - od fakultetskog gradiva do osnovnih matematičkih pojmova. Upozorila je i na problem 'kupovanja diploma' te pritiske na nastavnike, što, kako kaže, dodatno urušava kvalitetu obrazovanja: 'Profesori su se našli u jednoj takvoj situaciji na državnim sveučilištima da nemaju studenata, jer svi idu kupiti te diplome... Imate cijeli kaos u cijelom sustavu i to je podcjenjivanje tih mladih ljudi', navela je.
Dodaje da su testiranja pokazala ozbiljne razlike u znanju i logičkom razmišljanju, iako potencijal mladih postoji, ali ga sustav ne razvija dovoljno. Smatra da je obrazovanje zastarjelo i neprilagođeno suvremenim potrebama, zbog čega su pokrenuli projekt vrtića te razmatraju i osnivanje škole kako bi djeci omogućili kvalitetnije i primjenjivije obrazovanje.
uspješna gospođa, skoro ka brenčićka ....