Austrijsko zdravstveno osiguranje Österreichische Gesundheitskasse (ÖGK) povlači crtu. I to debelu. Nakon niza javno eksponiranih slučajeva u kojima su osiguranici za vrijeme dugotrajnog bolovanja putovali izvan zemlje, poruka iz Beča postala je jasna, gotovo gruba. „Bolovanje nije godišnji odmor“, rekao je generalni direktor Bernhard Wurzer i najavio hitno postrožavanje pravila. Bez okolišanja.
Dosad je sustav funkcionirao na povjerenju i medicinskoj procjeni, ali očito – previše rastezljivo. Sada se pravila stežu. Odmah. Liječnička služba ÖGK-a dobit će veću ulogu i veće ovlasti, a svaki zahtjev za promjenom mjesta boravka tijekom bolovanja prolazit će kroz detaljnu, gotovo forenzičku analizu. Je li putovanje doista dio terapije ili je to samo drukčije ljetovanje? Upravo će se to pitati liječnici, piše Fenix-magazin.
Naravno, ne poriče se da kod određenih stanja – poput burnouta, anksioznih poremećaja ili psihosomatskih problema – promjena okoline može pomoći. Ali više neće biti dovoljno reći: “Treba mi more.” Procjena će morati biti konkretna, argumentirana, medicinski utemeljena. U suprotnom, putovanje se neće odobriti. Pogotovo ako miriše na izgovor za godišnji odmor.
U pozadini ove odluke stoje slučajevi koji su zapalili javnost. Jedan od njih odnosi se na medicinsku sestru koja je, iako na dugotrajnom bolovanju, otputovala u Južnu Afriku. Obrana? Put je bio rezerviran ranije. No u očima javnosti – i sustava – to više nije bilo dovoljno dobro objašnjenje.
Drugi slučaj, daleko slojevitiji, vodio je u Hrvatsku. Muškarac s dijagnozom burnouta proveo je dva tjedna na Jadranu. Put mu je bio odobren kao medicinski opravdana promjena okoline, ali upravo takvi primjeri otvorili su pitanje: gdje prestaje terapija, a počinje odmor? Thomas, kako ga navodi redakcija Heute.at, godinama je radio na visokim pozicijama u energetskom sektoru. Sve dok se nije slomio. Tinitus, vrtoglavice, napadaji panike, potpuni gubitak apetita. Sa 182 centimetra visine spao je na 68 kilograma. Tri mjeseca nakon dijagnoze, 2011. godine, zatražio je dopuštenje za put u Hrvatsku.
U Istru je otišao automobilom sa suprugom i prijateljima. Bitno mu je bilo znati da se u svakom trenutku može vratiti kući. Tvrdi da u pitanju nije bio odmor. Nije bilo uživanja, planova, razgledavanja. Priroda, mir, tišina. „Sjeme oporavka“, kako kaže. Nakon povratka – vratilo mu se samopouzdanje. Nekoliko mjeseci kasnije, povratak na posao.
Ali sustav se više ne želi oslanjati na osobne priče, koliko god uvjerljive bile. Novi pravilnik o bolesnicima (Krankenordnung) već se priprema i trebao bi jasno definirati granicu koja je dosad bila mutna. Što je terapija, a što bijeg. Što je nužno, a što luksuz. Za pacijente to znači jedno: svako putovanje tijekom bolovanja, osobito ono izvan granica Austrije, bit će pod povećalom. Bez iznimki, bez improvizacija. A klasični godišnji odmori tijekom bolovanja? Kako sada stvari stoje, izgleda da su u Austriji stvar prošlosti.
Pa ako je riječ o burnoutu, onda je godišnji odmor par tjedana uz psihofarmake najbrža terapija, tu baš nema problema. Problem je ako si na bolovanju pola godine i onda ti dosadi pa počneš jedriti... Svijet voli crno-bijele scenarije, ali stvarnost je fini spektar...