Već prvoga dana, visoko na ledenjaku Denalija, na temperaturama koje lome i najtvrđe, Ranko Dragičević shvatio je da ova ekspedicija neće završiti kao običan planinarski pothvat. Tijelo mu je otkazivalo, snijega je bilo neuobičajeno mnogo, a najviši vrh Sjeverne Amerike pokazivao je svoje najokrutnije lice. No odustajanje nije bilo opcija. Jer ovo nije bio uspon zbog osobne pobjede, nego zbog pacijenata s otoka koji svakodnevno čekaju pomoć – često bez osnovne medicinske opreme.
Humanitarni uspon na Denali (6190 metara) Bračanin Ranko Dragičević i zagrebački visokogorac Davor Večaj pretvorili su u akciju Srcem kroz planine – Denali, s jasnim ciljem: prikupiti sredstva za Dom zdravlja u Supetru. Akcija je u svibnju 2025. završila s više od 30.000 eura donacija, a kući su se vratili i s osvojenim vrhom i s konkretnim humanitarnim rezultatom.
Denali nije planina na koju se ide "probati". Zbog svoje geografske širine ima niži atmosferski tlak nego vrhovi iste visine drugdje u svijetu, što aklimatizaciju čini težom, a visinsku bolest opasnijom. Temperature se spuštaju i do minus 45 stupnjeva, vjetar je nemilosrdan, a planinari uz ruksake vuku i sanjke s više od 70 kilograma opreme. Uspješnost uspona u prosjeku je oko 50 posto – no 2025. pala je na svega 35 posto.
Denali pritom ne testira samo snagu mišića nego i disciplinu, strpljenje i sposobnost donošenja ispravnih odluka u ekstremnim uvjetima. Svaki pogrešan korak može značiti kraj ekspedicije, a često i životnu opasnost. Planinari su danima izloženi potpunoj izolaciji, bez stvarnog kontakta s vanjskim svijetom, oslonjeni isključivo jedni na druge. Denali je planina koja ne oprašta greške, ali nemilosrdno ogoljuje karakter. – Pripreme su trajale šest mjeseci, ali nas je iznenadila ogromna količina snijega. Rendžeri su rekli da je sezona bila jedna od težih – prisjeća se Ranko.
Već na početku uspona razbolio se i dobio visoku temperaturu. Nakon dana provedena u šatoru, odlučio je nastaviti, no terapija antibioticima donijela je nove probleme. – Tri dana nisam mogao ništa jesti. Bio sam potpuno iscrpljen. Do vrha sam došao, ali pri povratku sam stvarno mislio da se više neću moći spustiti – govori iskreno.
Spas je stigao kad su naišli drugi planinari s energetskim gelovima na koje je dobro reagirao. Ali nedugo potom, u tri ujutro i pri temperaturi od minus 37, dogodila se i jedna od najopasnijih situacija ekspedicije. – Večaju je popustila noga i počeo je padati. Ovisili smo o užetu. Tri-četiri sekunde visjeli smo i gledali se, govorili jedan drugome da je sve u redu – i onda prasnuli u smijeh – kaže Ranko.
Iza cijele ekspedicije stajala je jasna ideja: pacijenti na otoku moraju imati ista prava kao i oni na kopnu. Prikupljena sredstva omogućila su kupnju dizalice za teško pokretne i pretile pacijente, čime je zdravstveno osoblje prestalo svakodnevno riskirati ozljede, a često i zvati vatrogasce u pomoć. Nabavljen je i novi EKG aparat za pedijatriju, kao i oprema za stacionar – noćni ormarići, hranilice i pomagala za podizanje pacijenata. – To su osnovne stvari. Ne luksuz, nego dostojanstvo – ističe Ranko.
Nakon povratka ekspedicija je dobila i svoje umjetničko i duhovno produljenje. Ranko je iskustvo pretočio u knjigu "Moj uspon s Bogom", intimno svjedočanstvo u kojem planina postaje metafora unutarnje borbe. – Shvatio sam da, ako uspijemo, ta priča mora biti zapisana. Zavjetovao sam se da ću napisati knjigu. Kupio sam Bibliju i ona mi je cijelo vrijeme bila uz desnu ruku dok sam pisao – kaže.
Ekskluzivne snimke uspona pretvorene su i u istoimeni dokumentarni film u režiji Brune Mustića, koji prati ekspediciju bez uljepšavanja – kroz iscrpljenost, tišinu, strah i vjeru. Nije osjećao strah, nego odgovornost zbog spoznaje da ga netko čeka doma i da se mora vratiti. Poruka cijelog pothvata, kaže, jednostavna je i univerzalna. – Treba otići korak iza straha da bismo postali ono što jesmo. Promjene nikad ne dolaze iz sustava, nego od pojedinaca koji se usude sanjati. Da nije bilo takvih "čudaka", danas ne bismo imali ni kulturu, ni glazbu, ni slobodu. Na Denaliju, na granici ljudske izdržljivosti, jedan je čovjek dokazao da se najviši vrhovi ne osvajaju zbog visine – nego zbog ljudi koji ostaju dolje.