Prije četvrt stoljeća hladnokrvna likvidacija Vjeke Sliška usred bijela dana, u samom srcu Zagreba, šokirala je Hrvatsku. Iako smrt kralja poker automata nije zaustavila daljnji val nasilja, taj je atentat bio posljednji, gotovo filmski teatralan obračun "stare škole" zagrebačkog podzemlja. Sliškovog ubojicu odmah je likvidirao njegov tjelohranitelj, a pomagači su ubrzo otkriveni, no, na pitanje tko je naručio i platio ubojstvo Vjeke Sliška, istraga, kao ni sudski proces, nikada nisu dali službeni odgovor.
Tog proljetnog poslijepodneva, 22. ožujka 2001. godine, zagrebački je Cvjetni trg vrvio šetačima, a kafići su bili puni. Oko 14 i 45 sati, Vjeko Sliško je izašao iz svog stana u Bogovićevoj ulici, nedaleko od Cvjetnog trga, te je, ne sluteći da su mu to posljednji koraci, mirno krenuo Preradovićevom. Dok je prolazio pokraj Kulturno informativnog centra iznenada mu je prišao 32-godišnji belgijski legionar, James Marty Cappiau te mu je, iz neposredne blizine, ispalio metak u čelo. Smrtno ranjen, Sliško je pao na pločnik i ostao ležati u lokvi krvi, a atentator se odmah dao u bijeg. Trčao je prema kinu Europa, no nije daleko stigao. Sliškov tjelohranitelj, Ivica Bertić, brzo je sustigao Cappiaua te je, pred očima prestravljenih građana, u njega ispalio nekoliko hitaca.
U tih par minuta samo srce hrvatske metropole pretvorilo se u krvavo poprište mafijaškog obračuna. Sliško i Cappiau hitno su prevezeni u bolnicu. Nakon što ih je operirao tadašnji predstojnik klinike za neurokirurgiju, prof. dr. Lucijan Negovetić, rekao je da oba pacijenta imaju teške i po život opasne prostrjelne rane kroz mozak. I dok su Sliško i Cappiau bili na aparatima, u dubokoj komi, policija je provodila brojne racije po zagrebačkim lokalima. Odmah nakon krvoprolića oglasio se i tadašnji gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić.
„Zahtijevam, u ime Zagrepčana, da se, pod hitno, razriješi ovaj oružani obračun. Ako u roku od 24 sata odgovorni u sustavu ne pronađu krivce, zahtijevam da ti isti odgovorni stave svoj mandat na raspolaganje. Od policije zahtijevam da ubuduće preveniraju ovakve pogubne napade, a od pravosuđa da u hitnom postupku rješava takve slučajeve, kako se takvi ekscesi više ne bi ponavljali“, poručio je tada Bandić. Četiri dana nakon atentata, 26. ožujka 2001., Vjeko Sliško je preminuo u bolnici, a odmah nakon toga uhićen je njegov tjelohranitelj, Ivica Bertić, koji je presudio atentatoru Jamesu Cappiau.
Iako su policija i mediji Sliška etiketirali kao vođu jednog od najmoćnijih zagrebačkih klanova i "kralja poker automata", na tvrdnje da je kriminalac, on je novinaru Večernjeg lista, s kojim je razgovarao u svom raskošnom stanu, hladno i bez titraja na licu, odgovorio protupitanjem: "I na Papu je počinjen atentat, znači li to da je on kriminalac?".
Iako se Vjeko Sliško u javnosti predstavljao kao poslovni čovjek, što je mogao potkrijepiti i dokazima, jer imao je čist policijski dosje, javna je tajna bila da ga se povezuje s nasiljem i reketašima koji su sijali strah i trepet među zagrebačkim poduzetnicima i estradnim menadžerima. U šarolikim krugovima u kojima se kretao znali su ga kao hladnokrvnog kockara i čovjeka kojemu se, ni u ludilu, nije bilo dobro zamjeriti. Prema neslužbenim pričama bio je suprotstavljen „gangu“ Zlatka Bagarića, s kojim je dijelio strast prema hazardnim igrama.
Prvi sukob između kralja poker automata i kralja kocke dogodio se, navodno, jednog jutra, početkom devedesetih, kada je Sliško Bagariću odnio na „barbutu“ 400 000 tadašnjih DEM. Zadnji su se put vidjeli 1994., kada je Bagarić, nakon pucnjave u Sesvetama, došao Slišku „na noge“, u njegov lokal Bonaparte, na Maksimirskoj cesti. Obećao mu je tada da će istražiti tko je na njega pucao, ali su se od tada, prema Sliškovim riječima, čuli još samo jednom, 1995. godine, kada ga je Bagarić nazvao da mu kaže da on nema veze sa spornim pucnjavama. Povijesni susret bio je onaj između Sliška i Hrvoja Petrača, na Cvjetnom trgu, u pizzeriji Zadar. Bio je to susret visokog rizika koji su čak, kako su pričali upućeni, osiguravali i specijalci razmješteni po krovovima okolnih zgrada.
Iako moćan, Sliško je konstantno živio pod teretom stalnih prijetnji, okružen tjelohraniteljima, navodno bivšim ruskim specijalcima, a ulaz u zgradu u kojoj je stanovao bio je pod nadzorom kamera. No, unatoč svemu tome, u više je navrata bio direktna meta atentatora - do svoje 41. godine preživio je čak četiri pokušaja ubojstva. Prvi je put bio izrešetan 1991., u zagrebačkoj diskoteci "Sokol", na Mažuranićevom trgu, kada se sukobio s pripadnikom osiguranja pokojnog predsjednika Tuđmana, Bobom Hrkačem. U kaosu koji je nastao, Sliško je s osam metaka bio pogođen u srce, pluća i bedrenu kost. No, nakon 15-dnevne kome 'digao se iz mrtvih'. Tvrdio je da su na njega pucali Damir Kovačić „Šerif“ i izvjesni Kovačević, zvani „Hrvač“. Dvije godine kasnije, 2. veljače 1993., „Šerif“ je ubijen, u Ratarskoj 6, u Rudešu.
Novi pokušaj atentata na Sliška bio je 1994., u Sesvetama. Dok je u svom BMW-u čekao da se upali zeleno svjetlo na semaforu, nepoznati je napadač na njegov automobil sasuo kišu metaka. Jedan ga je pogodio u kralježnicu, no iako teško ranjen, Sliško se sam odvezao do Klinike za traumatologiju. Nakon nepunih godinu dana, ponovo je bio meta napada. Dok je s Jurjem Dodićem izlazio iz ureda u Maksimirskoj ulici te sjedao u njegov Opel, na Sliška je 1995. godine pucano iz puškomitraljeza, bio je ranjen u lakat i stopalo.
Godine 1999. radilo je mnogo teže naoružanje - 27. studenog te godine, u 1.25 sati, u Preradovićevoj ulici, gotovo na istom mjestu gdje će dvije godine kasnije biti ubijen, na Sliškov je Jeep Grand Cherokee bio ispaljen projektil iz raketnog bacača zolje. Nekim čudom, i Sliško i njegov tjelohranitelj Ivica Bertić prošli su bez ozljeda, ali te sreće nije bio vlasnik obližnje videoteke„Boks“, Zoran Domini, koji je poginuo od krhotina projektila namijenjenog kralju poker automata. Sliško je uspijevao izbjeći smrt, sve do kobnog atentata na Cvjetnom trgu, petog u nizu, nakon četiri neuspjela pokušaja njegove likvidacije.
Nakon tog krvavog obračuna u srcu Zagreba, klupko se brzo počelo odmotavati. Odmah je bilo jasno da likvidacija Vjeke Sliška nije bila djelo amatera. Atentator, James Cappiau, bio je bivši pripadnik Legije stranaca. Imao je belgijsko i hrvatsko državljanstvo, ali i podeblji kriminalni dosje koji je uključivao teške krađe i krivotvorenje, ali i optužbu za ubojstvo. Iako je Cappiau ubijen neposredno nakon što je ustrijelio Sliška, njegova smrt nije bila i kraj policijske istrage nego tek početak slaganja kompleksnog mozaika zločina. Istraga je otkrila da je atentat bio pomno planiran tijekom više od 100 dana te da je bio izveden uz profesionalnu logistiku.
Iako je Vjeko Sliško, službeno, bio čovjek čistog policijskog dosjea, na dan njegove likvidacije policija je ipak rekla da se radi o obračunu osoba povezanih s kriminalnim miljeom. U munjevitoj policijskoj akciji koja je uslijedila nakon ubojstva Sliška i Cappiaua, uhićeni su Sliškov tjelohranitelj, Ivica Bertić te Samir Ivošević, koji je za tadašnjih 5.000 maraka pratio Sliška. Kao osoba povezana s atentatom i mozak operacije označen je i Marko Nikolić Markoni, koji je imao ključnu ulogu te je, kao bivši pripadnik SIS-a, iskoristio svoje veze kako bi nabavio opremu. Unajmio je i stan u kojem su pripremali napad. Komunicirali su putem identičnih radio-stanica Motorola Radius GP 300, a baterija za takav uređaj pronađena je upravo u Nikolićevom stanu. Ispostavilo se da je nagrada za Sliškovu glavu, s početnih 80 tisuća njemačkih maraka (oko 40.000 eura), narasla na čak 200 tisuća maraka (oko 100.000 eura), jer je naručitelj inzistirao da se ubojstvo izvrši na atraktivnoj lokaciji, u samom središtu grada, umjesto prvotno planirane likvidacije u blizini zračne luke.
Nakon atentata, Marko Nikolić Markoni nestao je bez traga, te je u listopadu 2002. u odsutnosti bio osuđen na 30 godina zatvora, dok je Ivošević osuđen na 20, a Bertić na devet godina zatvora. Vrhovni sud je potom Ivoševiću smanjio kaznu na 13 godina, a Nikoliću je presuda dva puta bila ukinuta, prije no što je, koncem 2018., pravomoćno, u odsutnosti, osuđen na 12 godina zatvora. Vjeruje se da se Nikolić od zakona i dalje skriva po bespućima Južne Amerike, dok su Ivošević i Bertić odslužili svoje kazne.
I dok je izvršitelj atentata ubijen, a pomagači osuđeni, na ključno pitanje tko je naručio i platio ubojstvo Vjeke Sliška, istraga, kao ni sudski proces, nikada nisu dali službeni, konačan i konkretan odgovor. Iako su tragovi i svjedočenja upućivali na sam vrh tadašnjeg kriminalnog miljea, jer se na Sliškovo ubojstvo gledalo kao na vrhunac dugogodišnjeg rata između njegovog klana i suparničke "zločinačke organizacije", to nikada nije pravno dokazano, a bez krunskog dokaza ili priznanja, misterij je ostao nerazriješen.
Sliškovo ubojstvo na Cvjetnom trgu bilo je posljednji, veliki, teatralni čin obračuna "stare generacije", no ne i kraj vala nasilja. Nakon tog atentata, uslijedio je niz profesionalno izvedenih likvidacija koje su mnogi protumačili kao "uklanjanje" svjedoka i ljudi koji su previše znali. Samo dvije godine nakon atentata na Vjeku Sliška, u siječnju 2003., ispred svog hotela u blizini Autobusnog kolodvora ubijen je i njegov stariji brat, Marko Sliško, a niti taj slučaj nikada nije riješen. U godinama koje su uslijedile, likvidacije osoba iz krim miljea bile su mnogo diskretnije, provedene snajperom ili pištoljem s prigušivačem, daleko od javnosti.
cijeli tadašnji vrh vlade je bio na sprovodu