Bor i Majdanpek nisu nastali slučajno. Ovi gradovi u istočnoj Srbiji izrasli su ondje gdje je zemlja bila najbogatija, na golemim nalazištima bakra i zlata koja su desetljećima hranila jugoslavensku industriju. Još od četrdesetih godina prošlog stoljeća ljudi su dolazili iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ostajali, gradili kuće, obitelji, čitave živote oko rudnika. Rudarstvo nije bilo samo posao, nego sudbina, nešto što se podrazumijevalo.
Danas se ta slika polako, ali uporno raspada. Od 2018. godine, kada je rudarski kompleks preuzela kineska državna kompanija Zijin Mining, Bor i okolica prolaze kroz promjene koje su brže, grublje i dublje nego ikada prije. Uloženo je oko 2,3 milijarde eura, proizvodnja je naglo porasla, rude se vadi više nego ikad. Na papiru to izgleda kao uspjeh. Na terenu, priča izgleda drukčije.
Politico piše kako naselja nestaju jedno po jedno. Kuće se ruše, zemlja se oduzima, imanja koja su se generacijama obrađivala proglašavaju se kolateralnom štetom širenja rudnika. Ljudi gledaju kako im nestaje ono što nije moguće nadoknaditi novcem, uspomene, grobovi, stara stabla u dvorištima. Država pritom ne nudi ozbiljna rješenja. Preseljenja su spora, često nepoštena, a osjećaj da su ostavljeni sami sve je jači.
Bor nikada nije bio čist grad, to njegovi stanovnici znaju bolje od ikoga. Zagađenje je ovdje dio svakodnevice već desetljećima. No danas je ono postalo gotovo nepodnošljivo. Zrak je težak, često otrovan, rijeke su zagađene do te mjere da su proglašene mrtvima. Borska Reka, pritok Velikog Timoka, nosi u sebi bakar, arsen i nikal, a zagađenje se dalje širi sve do Dunava. Ribe nema, života nema, samo mulj i miris koji ljudi prepoznaju i zatvorenih očiju.
Zdravstvene posljedice su vidljive i bolne. Stanovnici Bora u prosjeku žive deset godina kraće nego ostatak Srbije. Bolesti su češće, karcinomi gotovo u svakoj obitelji, respiratorni i kardiovaskularni problemi postali su normalni. Netko će reći da je tako oduvijek, ali mnogi tvrde da se situacija dodatno pogoršala otkako je rudnik preuzeo novi vlasnik. Sigurnosni standardi su slabiji, a broj nesreća veći. Radnik koji izgubi zdravlje često izgubi i glas.
Istodobno, grad se tiho mijenja i na drugi način. Tisuće kineskih radnika stigle su u Bor, ali ih se rijetko viđa. Smješteni su u zatvorenim kampovima unutar rudarskog područja, odvojeni od lokalnog stanovništva. U grad izlaze uglavnom menadžeri i više osoblje. Obični radnici ostaju nevidljivi, prisutni, ali odsutni. Njihova svakodnevica odvija se iza ograda, daleko od očiju onih s kojima dijele isti zrak.
U kineskom restoranu u Boru vise kineske i srpske zastave jedna uz drugu. Kuharica nosi pregaču s natpisom koji bi se mogao prevesti kao "zarađujem novac lopatama". Ispred sjedišta kompanije, veliki ekrani neprestano prikazuju promotivne videozapise o razvoju, napretku i zajedničkoj budućnosti. No mnogima ta budućnost ne izgleda zajednički.
Ljudi koji su cijeli život živjeli od poljoprivrede danas se bore na sudovima jer im je zemlja oduzeta. Neki to bez zadrške nazivaju kolonizacijom. Ugovor između Srbije i Zijin Mininga i dalje je tajan, što dodatno pojačava nepovjerenje. Postavlja se pitanje tko u svemu ovome zapravo dobiva. Ruda uglavnom odlazi u Kinu, dok dojam u Boru ostaje isti, da se bogatstvo izvlači, a posljedice ostaju.
Šira slika samo pojačava nelagodu. Kineska ulaganja u Srbiju 2022. godine dosegnula su razinu ulaganja svih 27 članica Europske unije zajedno. Rasprave o suverenitetu i neokolonijalnom utjecaju postale su glasnije, osobito nakon urušavanja željezničke stanice u Novom Sadu 2024. godine, obnovljene uz sudjelovanje kineskih tvrtki, u kojoj je poginulo 16 ljudi. Povjerenje je tada ozbiljno poljuljano.
U Boru gotovo da nema obitelji koja ne ovisi o rudniku. Ljudi znaju da im kruh dolazi iz zemlje koja ih istovremeno truje. Taj paradoks pritišće svakodnevicu. Netko je jednom rekao da ovdje ljudi spavaju na zlatu, ali umiru od raka. Bor danas stoji razapet između profita i gubitka, između investicija i nestajanja, između obećanja i stvarnosti. Dok se rudnik širi, s njim se polako brišu kuće, običaji i sjećanja lokalnog stanovništva. Ono što ostaje jest osjećaj da se nešto važno gubi, tiho, bez velike buke, ali trajno.
A kaj su Srbeki mislili da ih Kinezi vole? KInezi u Srbiji cine isto ono sto cine u Africi i svuda u svijetu gdje ih naivni prihvate: dodu, dovedu svoje radnike, izvade iz tla zadnju grudicu vrijednosti i onda odu ostavljajuci domacima da pokusaju zakrpati rupe u prirodi koje su ostale. Europski kolonijalizam je bio Africi "majka mila" jer su doveli skole, bolnice, ekonomiju jer se ruda u Africi preradivala jer Europljanan niti u Europi nije bilo dovoljno za sav rad. Kod Kineza to nije tako. Oni prerade samo sto je osnovno a doradub cine u Kini jer tamo ima dosta jeftine radne snage. Kinezi u Kini su daleko jeftiniji nego radnici u Srbiji!