Svjestan da je to let u jednom smjeru, s kojeg nema povratka, Borović je tog dana na vojnom aerodromu Željava, kod Bihaća, sjeo u kokpit MiG-a 21. Trenutak koji je odabrao dodatno je pojačao rizik njegova pothvata. Bilo je to samo dvadeset dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i tek nešto više od tri mjeseca nakon što je Rudolf Perišin, 25. listopada 1991., MIG-om prebjegao iz JNA te sletio u Klagenfurt. Nakon toga, svi su piloti hrvatske nacionalnosti u JNA bili stavljeni pod strogi nadzor Kontraobavještajne službe (KOS). Svaki njihov pokret bio je pomno praćen, pa se u takvim okolnostima i sama ideja o novom prebjegu činila gotovo nemogućom. Svjestan toga, Borović je mjesecima unaprijed pomno pripremao svoj pothvat, glumeći pri tom lojalnost, jer je znao da potezom koji planira riskira ne samo svoj život, nego i sudbinu svoje obitelji.
Dok je on tog 4. veljače čekao signal za polijetanje, s lažnom pričom da bolesno dijete vodi liječniku, njegova je supruga sa sinom, preko neprijateljskog teritorija, krenula na neizvjestan put. Za Borovića, minute uoči leta bile su teške i ispunjene neizvjesnošću, s jedne strane zbog tehničkih izazova bijega, a s druge zbog brige za obitelj koja je, s nepoznatim vozačima i suvozačima, krenula na opasan put, preko Posušja i Splita prema Zagrebu.
Dan 'D' i let 'na slijepo'
I dok je u mislima bio uz svoju obitelj, situacija na pisti bila je sve samo ne dobra. Polijetanje je bilo planirano za 17 i 5, kako bi najkraćom rutom, po kojoj je let trebao trajao samo 15 minuta, na aerodrom u Puli sletio prije mraka. No, let je odgođen te je poletio tek u 17 i 33, kada se već spuštala noć. Uz to i vremenski su se uvjeti drastično pogoršavali, zbog čega je i planirana ruta postala upitna. Kao paravan Borović je tada iskoristio planiranu vojnu vježbu. Letio je u paru s drugim zrakoplovom, čiji je pilot bio vođa leta. Trebali su presresti i oboriti remorker, koji je poletio nešto kasnije, glumeći neprijatelja. Borović je stoga čekao trenutak kada će se časnik za navođenje koncentrirati na "metu", te se tada odvojio i naglo spustio na visinu tik iznad vrhova planina. Skrenuo je sa zacrtanog kursa. Kako ga radar s Ličke Plješevice ne bi otkrio, spustio se nisko te je, vrludajući među brdima i pazeći da ne zapne za koji vrh, krenuo prema svom cilju.
„Znao sam da me drugi avion ne može vidjeti i da oni u Bihaću, još neko vrijeme, neće saznati što se dogodilo, jer sam im se redovno javljao. No, stalno sam se pitao - što će biti ako me otkriju? Hoću i uspjeti?“, ispričao je Borović te 1992. svoje, još svježe utiske, novinarki Večernjaka, Branki Stipić.
No, njegov let prema slobodi ubrzo se pretvorio u pravu dramu. Zbog kiše i sumaglice nije mogao letjeti preko Like te je krenuo preko Velebita, u smjeru Zadra. Zbog zimskih uvjeta i zamračenja, leta bez navigacije i radio veze, činilo mu se kao da leti zavezanih očiju. U tom sveopćem kaosu i magli bilo je gotovo nemoguće orijentirati se, a goriva u spremniku bilo je za još samo 10 minuta leta. No, Borović je i u tim dramatičnim trenucima ostao pribran te je, uz svoje višegodišnje, letačko iskustvo, vješto iskoristio sve što mu je bilo na raspolaganju – pokazivač kursa, brzine i vremena.
„Letio sam naslijepo, po iskustvu i pameti. Samo uz pomoć pokazivača kursa, bez navigacijskih sredstava i radio veze. Vrijeme je bilo strahovito loše. Goriva je bilo sve manje, a aerodroma nigdje na vidiku“, ispričao je pilot.
U tom košmaru Borović je počeo gubiti i posljednju nadu, razmišljajući o katapultiranju kao o jedinoj preostaloj opciji.
Svjetla kamiona na kraju 'tunela'
Na sreću, u gotovo nemogućim uvjetima, leteći MIG-om 21 brzinom od 900 kilometara na sat, Borović se, i bez navigacije i radio veze, uspio orijentirati te doći na poziciju na kojoj je trebao biti da je išao prvobitno planiranom rutom. Okrenuo je prema zapadu, a samo nekoliko trenutaka kasnije, kada je goriva u spremniku bilo dovoljno za još samo nekoliko minuta leta, ugledao je bljesak koji se ponavljao – bila su to svjetla kamiona koja su osvjetljavala početak zamračene, pulske piste.
„Tada sam konačno, po rasporedu nekih svjetala, prepoznao mjesto koje tražim. Goriva je bilo za još tri do četiri minute leta. Laknulo mi je kada sam vidio da mi odozdo netko signalizira, po tome sam znao da je pista tu negdje. Nisu ju smjeli osvijetliti. Na njenom su početku stajala dva kamiona s upaljenim farovima, a svjetlo usmjereno na pistu izgledalo je kao da je netko žutim flomasterom na zemlji nacrtao dvije pruge i to me spasilo. Sletio sam, 'parkirao' i ugasio motore“, opisao je Borović napete minute slijetanja. U uvjetima koji su noćna mora za svakog pilota uspješno je, te noći, prizemljio MiG-21.
"Na pisti je, na pisti je!", ushićeno su vikali oni koji su, na pulskom aerodromu, dočekali hrvatskog pilota.
Zahvaljujući Boroviću avion s oznakom JNA 17133 te je večeri postao prvi nadzvučni lovac Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, s novom oznakom 101. Nakon dva dana putovanja, koje je bilo ispunjeno strahom i neizvjesnošću, i Borovićeva supruga i sinčić sretno su stigli na sigurno.
"Nisam znala tko će doći po nas, kada će doći i gdje će nas odvesti. Trebalo je imati hrabrosti s djetetom od pet godina uputiti se na put u nepoznato, sa spoznajom da Danijela možda više nikada neću vidjeti," prisjetila se kasnije Snježana, a svoje su doživljaje supružnici pretočili i u knjigu "Prelet za Hrvatsku".
Zaboravljeni heroj
Nakon Borovićeva pothvata, u svibnju 1992. godine, na hrvatsku su stranu preletjela još dva pilota - Ivan Selak i Ivica Ivandić. Hrabrost pilota omogućila je ustrojavanje Prve lovačke eskadrile HRZ-a, čiji je zapovjednik postao upravo Danijel Borović, koji je i sudjelovao u svim ključnim operacijama Domovinskog rata.
No, priznanje za hrabrost čovjeku koji je Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu dovezao prvi nadzvučni borbeni avion, stiglo je tek trideset godina kasnije. U veljači 2022., povodom tridesete obljetnice Preleta za Hrvatsku, tada već umirovljenog pukovnika Hrvatske vojske, pilota Danijela Borovića, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, odlikovao je Predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović.
Sudbina prvog hrvatskog MiG-a bila je na žalost tragična - srušen je u borbenoj akciji, u lipnju 1992., pri čemu je poginuo pilot Ante Radoš.
Pozdrav Danijelu, trebalo je hrabrosti za takvo što uz brigu o supruzi i djetetu.