Na Redditu se nedavno povela rasprava o isplativosti proizvodnje pršuta na nešto većoj razini. Na podforumu Financije korisnik pod nadimkom One_Raspberry8316 pitao je zajednicu ima li smisla pokrenuti proizvodnju kapaciteta oko 1500 pršuta godišnje te kolika bi bila početna ulaganja i potencijalna zarada.
U objavi je naveo da ga zanima kolika je realna investicija za početak poslovanja – od izgradnje objekta i nabave komora do opreme potrebne za proizvodnju. Također je pitao koliki su prosječni troškovi po komadu pršuta, uključujući sirovinu, soljenje, sušenje, energiju i rad. Zanimalo ga je i koliko vremena treba proći od početka proizvodnje do prodaje te kakva su iskustva s plasmanom na tržištu, bilo kroz restorane, trgovine ili direktnu prodaju kupcima.
Isplativost proizvodnje pršuta (kapacitet oko 1500 komada godišnje)
by u/One_Raspberry8316 in financije
Odgovori koje je dobio pokazali su da mnogi smatraju kako je riječ o zahtjevnom i dugoročnom pothvatu u kojemu početnici često podcjenjuju složenost proizvodnje. Jedan od sudionika rasprave naglasio je kako se kvalitetan pršut ne može proizvesti brzo. Prema njegovu mišljenju, pršut koji zrije manje od dvije godine teško može biti vrhunski proizvod. Upozorio je i na problem kvalitete sirovine, jer se na tržištu često koristi uvozno meso niže kvalitete.
„Nije isto odgojiti svinju od 250 kilograma kroz godinu ili više, ili u nekoliko mjeseci na farmi gdje životinje stoje u boksovima. Razlika u kvaliteti mesa je ogromna“, napisao je. Drugi korisnici upozorili su kako bi proizvodnja u takvom obujmu, ali bez snažnog brenda ili tradicije, teško pronašla mjesto na tržištu. Prema njihovim riječima, restorani i trgovine često već imaju dugogodišnje ugovore s lokalnim proizvođačima, posebno onima koji posjeduju certifikate poput oznaka izvornosti.
„Umrežavanje je ključno. Restorani već godinama surađuju s provjerenim proizvođačima koji rade tradicionalno i imaju prepoznatljivu kvalitetu. Na takvo tržište nije lako ući“, napisao je jedan sudionik rasprave, dodajući kako bi početniku možda jedina realna opcija bila direktna prodaja kupcima.
Pojedini korisnici bili su i prilično skeptični prema samoj ideji pokretanja proizvodnje bez prethodnog iskustva. Neki su savjetovali da se najprije pokuša proizvesti manja količina pršuta kako bi se steklo osnovno znanje o procesu. „Ako ne znaš što čini dobar pršut, teško ćeš ga uspješno proizvoditi u većem obujmu. Pokušaj najprije napraviti jedan pršut pa onda razmišljaj o ozbiljnom poslu“, poručio je jedan korisnik.
U raspravi su se pojavile i procjene potencijalne zarade. Jedan sudionik izračunao je da bi godišnji prihod od oko 1500 pršuta, uz cijenu od približno 30 eura po kilogramu, mogao doseći oko 315 tisuća eura. Međutim, drugi su upozorili da su takve cijene realne samo za vrhunske proizvode s jakim brendom. "Gledaj, to nije baš neki veliki trošak. Znam da je moj otac kupovao cijelu svinju za 2000 kuna tadašnje vrijednosti. Ne znam kakve su cijene sada, ali eto. Tu svinju pretvorio je u oko 9000 kuna kobasica, pancete i ostaloga. Pršute nije prodavao. Kada je riječ o mesu, kilogram svinjskog buta ne košta puno. Ništa vrijedno spomena u odnosu na pršut koji se prodavao i po 500 € po kilogramu. A za masovnu proizvodnju iskreno ni ne znam koja je trenutačna cijena pršuta. Možda 50 € po kilogramu u trgovini.”
“Nisam ni ja stručnjak, ali me tema zainteresirala. Našao sam podatak da se svinjski but nedavno prodavao za oko 3 € po kilogramu. Recimo da ga na veliko dobiješ za pola te cijene. Dakle veći komad od oko 20 kg košta 30 €. Sušenjem i soljenjem izgubi oko 50 % mase, pa dobiješ oko 10 kg pršuta. Ako planira proizvodnju na veliko, mora računati s nižom cijenom. Ako proizvod nije premium, sumnjam da može dobiti više od 7 € po kilogramu.
Dakle, po pršutu dobije 70 €. Od toga oduzmi meso, sol, struju, režije i potrošni materijal. Recimo da mu ostane 30 € po pršutu. Na 1000 komada to je 30.000 €. Ne čini mi se previše.”
“Troška realno nemaš. Sol je jedini trošak koliko sam ja upoznat, ostalo samo pustiš da stoji. Staviš dasku i kamen na pršut i gotovo. A što kada je jugo umjesto bure? Nije pršut osušiti kao objesiti robu na uže. Imaš prvo uzgoj, klanje, soljenje, prešanje, sušenje i dimljenje. Za sve to moraš biti na dobrom vjetru i moraš kontrolirati proces. Siguran sam da bi većina pogriješila već kod soljenja, a prešanje da i ne spominjem.”
Neki su pokušali procijeniti i troškove proizvodnje. Prema jednoj procjeni, svinjski but od oko 20 kilograma mogao bi na veliko koštati oko 30 eura, a tijekom sušenja i soljenja izgubi i do polovice mase. Ako se proizvođaču uspije prodati pršut po oko sedam eura po kilogramu, dobit po komadu mogla bi biti relativno skromna nakon svih troškova proizvodnje.
Sudionici rasprave podsjetili su i da proizvodnja pršuta nije samo pitanje vremena i soli, već zahtijeva kontrolu brojnih faza – od uzgoja i klanja svinja do soljenja, prešanja, sušenja i eventualnog dimljenja. Na kvalitetu snažno utječu i klimatski uvjeti. „Pršut nije kao objesiti robu da se osuši. Ako nemaš prave uvjete i iskustvo, lako je pogriješiti već u prvim koracima poput soljenja ili prešanja“, zaključio je jedan od korisnika.
Nekad smo imali industrijsku proizvodnju, sada spali na primarnu kućnu preradu mesa.....i to se zove napredak.